UZ RAT između Izraela i Hamasa, koji traje dva tjedna i koji je već uzeo na tisuće života, provlači se puno teza koje za cilj imaju objasniti srž tog sukoba. Traže se tako razlozi duboke mržnje između Izraelaca i Palestinaca, koja se očituje i u ovome ratu. On je počeo nakon napada militanata Hamasa koji je zaprepastio cijeli svijet.
Ova teroristička organizacija prilikom napada je ubijala i otimala civile te ih odvodila u Gazu, a kasnije je zaprijetila smaknućem talaca i prenošenjem tih smaknuća uživo na internetu. Ukupno je ubijeno više od 1300 Izraelaca.
Izrael je odmah počeo s bombardiranjem Gaze. Do zaključenja ovog teksta broj mrtvih iznosio je nešto manje od pet tisuća ljudi. U Gazi je nastala humanitarna katastrofa budući da je Izrael prekinuo sve vanjske opskrbe hranom, vodom, lijekovima, gorivom i strujom, a na što je u više navrata upozorio i UN.
Do 1918. područje je bilo pod Osmanskim Carstvom
Jedna od tih teza, koja se često može čuti i koja za cilj ima objasniti ovaj rat i beskrajnu mržnju, jest ona koja se tiče samog nastanka židovske države 1948. godine, a uz što se spominje i otimanje palestinske zemlje. Vrijedi se podsjetiti povijesnih okolnosti koje su dovele do osnivanja Izraela.
Do 1918. područje Palestine i današnjeg Izraela bilo je pod Osmanskim Carstvom, koje se u Prvom svjetskom ratu borilo na strani poraženih Centralnih sila, što je dovelo do njegove propasti. Bliskoistočni dio Osmanskog Carstva podijeljen je u tajnim pregovorima koji su 1916. vođeni između Francuske, Velike Britanije, Rusije i Italije. Oni su rezultirali Sykes-Picotovim sporazumom.
Britanski diplomat Mark Sykes i francuski mu kolega Francois Georges-Picot susreli su se 1916. godine i dogovoreno je kako će Velika Britanija i Francuska podijeliti sfere utjecaja.
Velika Britanija počinje upravljati Palestinom
Kako stoji na Britannici, Palestina je bila teško pogođena ratom. Osim razaranja izazvanih borbama, stanovništvo je bilo pogođeno glađu, epidemijama i osmanskim kaznama protiv arapskih nacionalista. Velike bitke vodile su se u Gazi prije nego što su britanske i savezničke snage Jeruzalem zauzele u prosincu 1917. godine.
Velika Britanija tada počinje upravljati Palestinom kao okupacijska snaga. Uskoro je donesena odluka o budućnosti regije. Od osmanskih provincija u sirijskom području, sjeverni dio bio je pod mandatom Francuske, a južni dio je dobio mandat Velike Britanije. Osim Palestine u užem smislu, britanski je mandat obuhvaćao i područje preko rijeke Jordana, nazivano Transjordanija.
Iz tog vremena treba izdvojiti Balfourovu deklaraciju. Nju je 1917. britanski ministar vanjskih poslova Arthur James Balfour objavio lordu Walteru Rothschildu, vođi židovske zajednice u Engleskoj.
U srpnju 1920. sir Herbert Samuel, Židov, imenovan je prvim visokim povjerenikom Palestine. Nova uprava je u kolovozu objavila da će se prve godine doseliti 16.500 Židova. Ova godina je među palestinskim Arapima poznata kao “godina katastrofe” budući da je s njom propala ideja o osnivanju arapske Palestine.
Balfourova deklaracija – preduvjet za useljavanje Židova
Liga naroda je 1922. odobrila britanski mandat u Palestini, uključujući njegovu preambulu koja uključuje Balfourovu deklaraciju i naglašava povijesnu vezu Židova s Palestinom. U članku 2. stoji kako je prinudna vlast odgovorna za stavljanje zemlje pod takve “političke, administrativne i gospodarske uvjete koji će osigurati uspostavu židovskog nacionalnog doma i razvoj samoupravnih institucija”.
Članak 4. dopustio je uspostavu židovske agencije za savjetovanje i suradnju s palestinskom upravom u pitanjima koja se tiču židovskog nacionalnog doma. Članak 6 zahtijevao je da palestinska uprava treba olakšati židovsku imigraciju i blisko naseljavanje Židova.
Iako je Transjordanija činila tri četvrtine britanskog mandata nad Palestinom, bila je, unatoč prosvjedima Židova, isključena iz klauzula koje pokrivaju uspostavu židovskog nacionalnog doma.
Židovi kupovali zemlju, počeli nemiri Arapa
Bilo je jasno kako će budućnost područja biti određena brojem stanovnika i vlasništvom nad zemljom, pri čemu su Židovi pokušavali povećati oboje, što im je uspijevalo. U tim godinama se bilježi velik broj doseljavanja (do 1936. židovsko stanovništvo Palestine doseglo je broj od gotovo 400 tisuća) te kupovine zemlje od arapskih vlasnika.
Sljedeće godine protekle su u nemirima, odnosno arapskom prkošenju britanskoj administraciji. Njihovi vođe bili su ubijeni, uhićeni ili deportirani. Ukupno je poginulo oko pet tisuća Arapa.
U potrazi za rješenjem prihvatljivim za obje strane, Britanci su u predvečerje Drugog svjetskog rata pozvali na okrugli stol u Londonu. Na londonskoj konferenciji održanoj tijekom veljače i ožujka 1939. nije postignut dogovor.
U svibnju 1939. britanska je vlada izdala Bijelu knjigu, u kojoj je navedeno da židovski nacionalni dom treba uspostaviti unutar neovisne palestinske države. Tijekom sljedećih pet godina 75 tisuća Židova bilo bi dopušteno da uđu u zemlju; nakon toga bi židovsko useljavanje bilo predmet arapskog pristanka.
Židovi se potpuno razvili
Prijenos zemlje Židovima bio bi dopušten samo u određenim područjima u Palestini, a neovisna palestinska država bi se razmatrala u roku od 10 godina. Arapi su prijedlog odbili jer nisu vjerovali britanskoj vladi, dok su Židovi bili šokirani. Ovaj program su smatrali smrtnim udarcem, pogotovo uz kontekst onih koji su očajnički tražili utočište u Palestini od sve većeg progona u Europi.
Sve u svemu, od davanja mandata Velikoj Britaniji pa do početka Drugog svjetskog rata broj ruralnih cionističkih kolonija povećao se s 47 na oko 200. Između 1922. i 1940. židovski zemljoposjed porastao je s oko 148.500 na 383.500 jutara. Židovsko stanovništvo je naraslo s 83.790 na nekih 467.000, ili gotovo jednu trećinu ukupnog stanovništva.
Tel Aviv se razvio u potpuno židovski grad sa 150 tisuća stanovnika, a stotine milijuna dolara židovskog kapitala uvedene su u regiju. Stopa židovske pismenosti bila je visoka, škole su se širile, a hebrejski jezik postao je raširen.
Cionistička konferencija u New Yorku
Tijekom ratnih godina, židovska zajednica u Palestini dodatno je ojačala. U svibnju 1942., na cionističkoj konferenciji održanoj u New Yorku, David Ben-Gurion, kasnije prvi premijer Izraela, dobio je potporu za program koji je zahtijevao neograničenu imigraciju, židovsku vojsku i uspostavu Palestine kao židovske zajednice.
Holokaust je uz saveznička otkrića nacističkih logora u kojima su Židovi ubijani doveo do sve većeg zauzimanja američkih političara za uspostavu židovske države. Američki predsjednik Harry Truman 1945. godine je zatražio od britanskog premijera Clementa Attleeja da omogući trenutačni prihvat 100 tisuća Židova u Palestinu. Senat i Zastupnički dom SAD-a zatražili su neograničeno useljavanje Židova u Palestinu.
Šefovi arapskih država sastali su se 1944. u Egiptu te donijeli Aleksandrijski protokol, u kojem stoji da žale zbog gorke sudbine nanesene europskim Židovima, ali su dodali da njihovo pitanje ne treba miješati s cionizmom, kao i da rješavanje problema ne bi trebalo postići nanošenjem nepravde palestinskim Arapima.
Između 1945. i 1948. došlo je do dodatne napetosti, budući da su Arapi bili odlučni u tome da više Židova ne smije dolaziti i da Palestina treba postići neovisnost kao arapska država.
Teroristički napad Židova na britansku vladu
Zato što se suradnja arapskih država smatrala ključnom za britanske strateške interese, britanski ministar vanjskih poslova Ernest Bevin protivio se useljavanju Židova i osnivanju neovisne židovske države u Palestini. Američki State Department u osnovi je podržavao britansko stajalište, ali Truman je bio odlučan osigurati da se Židovima raseljenima u ratu dopusti ulazak u Palestinu.
Ipak je došlo do sve više neovlaštenog useljavanja Židova, a posebno se pamti događaj iz 1946. kad je Irgun, koji su osnovali izraelski ekstremisti, digao u zrak King David Hotel u kojem su se nalazili uredi britanske vlade i vojske. Poginula je 91 osoba.
Židovska useljavanja i napadi na vladu te arapska mobilizacija svakako su uz iscrpljenost nakon Drugog svjetskog rata urušili britansku odlučnost da ostanu na Bliskom istoku.
UN htio da se područje podijeli, Arapi odbili
U vrijeme kad se povlačila iz Indije, Velika Britanija je prenijela pitanje Palestine na Ujedinjene narode. Posebni odbor UN-a je 31. kolovoza 1947. preporučio da se regija podijeli na arapsku i židovsku državu, koje bi trebale zadržati ekonomsku uniju. Jeruzalem i njegova okolica trebali su biti međunarodni.
Sve islamske azijske zemlje glasale su protiv podjele, a arapski prijedlog da se Međunarodnom sudu pravde postavi pitanje o nadležnosti Opće skupštine za podjelu zemlje protivno željama većine njezinih stanovnika (1946. bilo je 1.2 milijuna Arapa i 678 tisuća Židova u Palestini) tijesno je poražen.
Cionisti su pozdravili prijedlog podjele i zato što je priznavao židovsku državu i zato što je njoj dodijeljeno nešto više od polovine Palestine.
Građanski rat, ubrzo uspostavljena Država Izrael
Ubrzo nakon rezolucije UN-a, izbile su borbe u Palestini. Došlo je do građanskog rata, a Sjedinjene Američke Države su u ožujku 1948. predložile da se proglasi primirje i da se problem dalje razmatra na Generalnoj skupštini.
Cionisti su, inzistirajući na tome da je podjela obvezujuća i zabrinuti zbog promjene politike SAD-a, pokrenuli dvije ofenzive u kojima su osvojili važne gradove Haifu i Jaffu.
Arapi u Palestini, podijeljeni, loše vođeni i oslonjeni na regularne vojske arapskih država, postali su demoralizirani, a njihovi napori da spriječe podjelu su propali
Jaffa je Židovima predana 13. svibnja, a već 14. svibnja posljednji britanski visoki komesar, general sir Alan Cunningham, napustio je Palestinu. Istog je dana proglašena Država Izrael. Za samo nekoliko sati dobila je priznanje Sjedinjenih Američkih Država, a vrlo brzo i Sovjetskog Saveza.
Nakon jednog dana, arapske države su proglasile rat Izraelu. Vojska iz Sirije, Iraka, Saudijske Arabije, Transjordanije, Egipta i Libanona ušla je na teritorij britanskog mandata Palestine i napala novoosnovani Izrael.
Izrael je odbio napad i ipak postao neovisna država, pritom pripajajući i oko 40 posto teritorija koji je bio namijenjen Palestini. Uskoro je Izrael priznalo 50 zemalja u svijetu, a kasnije su uslijedili mnogi ratovi, koji su svi pridonijeli mržnji kojoj svjedočimo upravo ovih dana.
Ideja da se Židovi nasele u Albaniju
Za kraj i jedna zanimljivost – 1930-ih godina britanski cionistički novinar Leo Elton otputovao je u Albaniju, očito na vlastitu inicijativu, da vidi hoće li ondje biti moguće uspostaviti židovski nacionalni entitet.
Eltonovo putovanje bilo je potaknuto sve većim progonom njemačkih Židova dvije godine nakon uspostave nacističkog režima i britanskim odbijanjem da poveća kvote za useljavanje Židova u Palestinu. U izvještaju prvom predsjedniku Hebrejskog sveučilišta Judahu Leibu Magnesu, Elton piše da je u britanskim novinama pročitao da je albanska vlada pozdravila useljavanje Židova u Palestinu.
Kako donosi Haaretz, britanski ministar je rekao Eltonu da Albanija nije imala povijest antisemitizma i da albanski muslimani nisu fanatici. Naranče i limuni, oduševljen je Elton, bili su najbolji na svijetu, a uspjeh Židova u uzgoju naranči u povijesti mogao se ponoviti u Albaniji
Kao prvu fazu Elton je preporučio uspostavu židovskog nacionalnog entiteta u Albaniji poput onog u mandatnoj Palestini, uz suradnju dvaju cionističkih pokreta. Kasnije bi se Albanija čak mogla pretvoriti u židovski nacionalni dom.
Nije poznato što je bilo s tom idejom, je li neko službeno tijelo raspravljalo o tome i je li se Magnes uopće potrudio odgovoriti Eltonu. Židovi se, u svakom slučaju, nisu u većem broju useljavali u Albaniju.
Zanimljivo je da je Eltonova visoka procjena Albanaca potvrđena tijekom Holokausta. Stanovništvo Albanije bilo je vrlo zaštitnički nastrojeno prema židovskim izbjeglicama. Mnogi su prevezeni u albanske luke na Jadranu, odakle su mogli putovati u Italiju. Drugi su se sakrili u udaljenim planinskim selima, dok su se neki pridružili pokretima otpora diljem zemlje.
Piše: Vedran Salvia
Index
