Kako i zašto međunarodni bankari stvaraju ratove
„Novac je moć“ ili bolje rečeno: “Monopol u kreditiranju i ubiranju profita je apsolutna moć“, izjavio je Alex James.
(altermainstreaminfo.com.hr)
| Prvi “predsjednik svijeta”
Lipanj 1919., pobjedničke sile u Parizu razmatraju najbolje načine za komadanje Europe. Sa svakom od nacionalnih delegacija došli su i financijski savjetnici. Paul Warburg pregovara na strani Amerikanaca, a Max Warburg brani interese Nijemaca. Woodrow Wilson također koristi svoj trenutak našavši se u tom miljeu moćnika. Dok britanski, francuski i njemački delegati redovito obavještavaju svoje vlade i ljude o uvjetima ovog „mirovnog sporazuma“, Amerikanci su držani u mraku . Woodrow Wilson brani da se kopije Versajskog ugovora daju na uvid Senatu i Kongresu. Ali ne i svim Amerikancima. Nekolicina odabranih iz New Yorka ipak je redovno informirana o svim uvjetima ugovora. Senator Borah (Idaho) iz određenih izvora ipak saznaje za ove vladine dokumente i tada gospoda Jacob Schiff,. J. P. Morgan, Paul Warburg, Thomas Lamont, Henry P. Davison i Frank A. Vanderlip dobivaju sudske pozive za svjedočenje pred Odborom za vanjske poslove u američkom Kongresu. Pet godina prije Paul Warburg je bio imenovan na mjesto u glavnom odboru Sustava federalnih rezervi, a J.P. Morgan (stariji ) je bio pokretačka snaga stvaranja te banke . Warburg je dizajnirao Federalni sustav, a njegovi ciljevi su bili centralizacija bankovnog nadzora i izvora bez dna za davanje kredita američkom Kongresu. Jacob Schiff je također ušao u posao kreditiranja vlade , a odnos s Warburgom mu je i obiteljski. Sva trojica su imali veze s starim bankarskih kućama u Frankfurtu i Londonu . Oni manje poznati javnosti nisu ništa manje zanimljivi. Henry P. Davison je bio član J.P.Morgan&Co., predsjedavajući u Američkom Crvenom križu, a Crveni križ je pod neutralnom zastavom imao privilegirani pristup objema stranama tijekom rata. Thomas Lamont je također bio član J.P.Morgan&Co., a u službi je bio i kao savjetnik američkoj mirovnoj delegaciji u Parizu, odnosno pregovarač u Versajskom ugovoru. Obje strane u partnerstvu s FED-om su imale zastupnika u ovom čovjeku. Frank A.Vanderlip, novinar koji je postao predsjednik Nacionalne banke (danas Citibank). Između ove dvije pozicije je bio i pomoćnik tajnika američkog Ministarstva financija. Upravo pod njegovim vodstvom američke banke prodiru i van granica Amerike. Također, njegova je zasluga formiranje Internacionalne američke korporacije, bankovnog konglomerata koji je do kraja Prvog svjetskog rata imao 17 ogranaka širom svijeta. Vanderlip je bio i povjerenik Zaklade Carnegie za unapređenje nastave. Komedija Saslušanje pred američkjim Kongresom je bilo politička borba između senatora zabrinutih za američke nacionalne interese i kompromitiranih senatora koji su očajnički pokušavali razriješiti svjedoke svake odgovornosti. Od svih pozvanih financijera na sudu su se udostojili pojaviti samo J.P. Morgan Jr., Davison i Vanderlip. Senator Borah je iznio svoja saznanja o postojanju kopija mirovnog sporazuma s Nijemcima u New Yorku, kojima su se moćni financijeri koristili za svoj osobni probitak. Nezakonito je posjedovati još neobjavljene dokumente, a koji još i nisu bili u posjedu Senata, već su senatori imali tek obavijest i to onu koju im je dostavio Associated Press. Senator Henry Cabot Lodge je dragovoljno svjedočio da je osobno vidio kopiju sporazuma u New Yorku koju mu je pokazao prijatelj, a koji nema nikakve veze s financijskim krugovima. Senator Lodge nikada nije čuo da je bilo tko u financijskim krugovima ikada vidio ugovor. Nekoliko puta je to ponovio. Predsjednik Wilson piše Odboru za vanjske poslove i ističe i potvrđuje kako je posjedovanje kopija tog sporazuma protivno američkim zakonima. Bilo je zanimljivo primjetiti kako su upravo savjetnici iz njegova ureda izvori iz kojih su informacije procurile. Državni tajnik Frank Lyon Polk potvrđuje kako su sve kopije sporazuma zapečaćene i u njegovom posjedu u sefu u njegovom uredu, a diplomatski pečati nedirnuti. Potom svjedoči senator Elihu Root. On u svojem govoru veliča velikodušnost g. Davisona i osobno se distancira od korporativne špijunaže. Trudeći se da opravda Davisona, Elihu Root izjavljuje kako je uobičajeno da kopije sporazuma slobodno kruže, pa i obični službenici mogu doći u doticaj s njima. Ta izjava je bila proturječna s izjavom predsjednika i državnog tajnika. Po Rootu je svaki američki službenik u Parizu, a bilo ih je preko 200, mogao doći do kopije tog teksta. Neobična koincidencija je da je upravo on bio jedini američki senator koji je dobio kopiju i to od Davisona. Tragedija Davison u svojem svjedočenju nije niti pokušao sakriti činjenicu da mu je Thomas Lamont dao kopiju sporazuma. Štoviše, istaknuo je da kao tajnik Crvenog križa i kao međunarodni bankar ima opravdanje za posjedovanje tog dokumenta. Njegov samosvjesni nastup je bio upravo nevjerojatan. Tvrdio je kako je samo njegova organizacija sposobna obnoviti Europu; prvo kroz operacije Crvenog križa, a potom preko konzorcija privatnih bankara koji predstavljaju glavne američke izvore velikih zajmova. Liga naroda je nova svjetska sila i Davison je njen dio. Američka vlada je beznačajna u usporedbi s njima. Davisonov „konzorcij privatnih bankara“ predstavljali su Kuhn Loeb, J.P.Morgan i veze Nacionalne Citibanke iz New Yorka, kao i njihovi partneri u Londonu i Frankfurtu. Želio je novostvoreni monopol – Sustav federalnih rezervi (FED) – iskoristiti za davanje zajmova europskim vladama. Američki novac će se posuđivati, američka vlada će biti isključena iz tog procesa, a privatni bankari će zarađivati. G. Davison je mislio kako bi organizacija „Liberty Bond“ bila idealan instrument za provedbu tog plana, naravno, kroz plasiranje obveznica „Liberty“. Činjenica da se ova organizacija mogla koristiti van kontrole američke administracije pruža savršen uvid u način funkcioniranja unutarnjih poslova. „Europa se sada mora tretirati kao cjelina“ Svedočenja J.P.Morga i Vanderlipa rasvijetlila su način na koji će u budućnosti funkcionirati proces davanja zajmova. JP Morgan kaže da je američka vlada u godinama do Prvog svjetskog rata kupila 7 milijardi dolara europskih obveznica od njegove firme i Kuhn Loeb&Co. Nakon toga, Vanderlip objašnjava zašto SAD mora oprostiti Europi dugove: „Ako mora otplaćivati stare, Europa si ne može priuštiti nove zajmove“. Ono što moramo znati je da bankari zarađuju prodajući obveznice, a ne čuvajući ih dok ne budu otplaćene. Dakle, kada financijeri lobiraju da se nekome otpiše dug, zapravo sebi pripremaju teren za veći profit, a javnost će pokrivati dugove i trpjeti zbog njih. Potpuno isti trik se koristi i danas kroz MMF, Svjetsku banku i razne njihove ogranke. Način na koji je novi zajam dizajniran imao je za cilj „jednim udarcem“ ekonomski ujediniti Europu. Time su bankari postali glavni planeri ovog carstva. Vanderlip otkriva zašto je bilo važno da upravo bankari drže novi oblik zajmova. Objašnjava kako su europske vlade davale založno pravo prema običajima svojih zemalja. Znači da su europske zemlje otplaćivale dugove primjerice svojim proizvodima, dobrima. Financijeri su mogli određivati kako će koja zemlja vraćati dug, koje će industrije dobivati koje materijale itd. Cilj svega je da bankari monopolom ostvaruju potpunu kontrolu. Tadašnji predsjednik SAD-a, Wilson uvelike je pogodovao bankarima bez znanja Kongresa i iza leđa Senatu. Wilson je svjesno odabrao ignorirati činjenicu da je Senat morao ratificirati njegove prijedloge prije no što su oni postali dijelom zakona i američkom obvezom. Zašto? Bilo je očigledno kako američki Kongres nije bio spreman pogodovati financijerima i njihovim ciljevima, te su ih zaobišli. Prema riječima senatora Boraha, Woodrow Wilson se ponašao kao „predsjednik svijeta.“ Provedbom istrage o neovlaštenom dostavljanju kopije Mirovnog sporazuma s Njemačkom bankarima povjerenstvo Senata je ipak ukazalo na pokušaj utjecaja bankarskog lobija da provodeći gospodarsku diktaturu okonča suverenitet barem petnaestak europskih zemalja. Prosudimo sami koliko su do današnjih dana u svojem naumu i uspjeli. „Prepustite mi problem kontrole nad novcem jedne nacije i neće me brinuti tko stvara njene zakone“, rekao je Amsel (Amschel) Bauer Mayer Rothschild još 1838. Pismo iz Londona u kojem Rothschildi objašnjavaju svojim agentima u New Yorku uvođenje njihovih bankarskih metoda u Americi i Europi: “Malo tko može razumjeti sustav, ali tko ga i bude razumio, biti će ili toliko zainteresiran za svoju dobit, ili potpuno ovisan o mogućnostima koje pruža, pa neće biti untarnjeg protivljenja, dok će s druge strane većina ljudi koja neće shvatiti ogromnu prednost kapitala koji proizlazi iz sustava nositi svoj teret bez prigovora, a možda čak i ne sumnjajući da je sustav štetan po njihove interese.” |
