Promjene u zemljama Zapadnog Balkana mogu doći samo bunama i protestima.
U Bosni i Hercegovini svjedočimo sve češćim porukama i izjavama o mogućem izbijanju rata, dok se istovremeno Evropa naoružava.
Kako to sve utiče na građane, živimo li u konstantnoj psihologiji straha od konflikta, te postoji li mogućnost novih sukoba na Balkanu, pitali smo Sandija Dizdarevića, profesora kriminalističke psihologije i stručnjaka za bezbjednost iz Mostara.
Članica Evropskog parlamenta iz Slovenije Tanja Fajon je, tokom rasprave u vezi sa situacijom u našoj zemlji, zaključila da rat u Ukrajini predstavlja opasnost za BiH. Kako gledate na ovakve i slične izjave koje slušamo u posljednje vrijeme? Da li su utemeljene?
Izjave zvaničnika poput članice Europskog parlamenta iz Slovenije Tanje Fajon o mogućnosti rata u BiH su zapravo zaključci izvedeni na temelju poveznice između ruskog uticaja na BiH, ali i Zapadni Balkan uopće, preko susjedne države Srbije i dijela političara iz BiH. Ali ako bismo govorili o takvoj kvalitativnoj analizi, onda zapravo Slovenija ima skoro pa sličan rizik kao i BiH, kao i Crna Gora. Ovakve izjave, od strane zvaničnika ove razine sa ovakvim sadržajima moraju biti puno relevantnije, utemeljene na obavještajnim podacima, a ne na nekim političkim stavovima. Čitav svijet zgrožen je agresijom u Ukrajini, kao i posljedicama koje je takva agresija ostavila i koje će proizvesti na Zapadni Balkan, ali i cjelokupnu Europsku uniju, pa i svijet. Ono što mogu iznijeti jeste da sam uvjeren da sve državne službe, međunarodne organizacije, kao i drugi relevantni faktori, prate situaciju u BiH, i da nastoje svakodnevnim aktivnostima prevenirati bosanskohercegovačko trusno područje. Uvjeren sam da u BiH, na svim stranama postoje oni koji bi željeli proizvesti određene nemire u smislu incidenata, pa i eventualno oružanog sukoba, ali promatrano sa aspekta pravne, ustavne i dejtonske sigurnosti, veoma je bitno spomenuti da postoje pravni mehanizmi kojima NATO i EU imaju obavezu osiguranja mira, sigurnosti i stabilnosti. S druge strane, mišljenja sam da u BiH postoji ipak dovoljno mudrih i hladnih glava da se sačuva mir i sigurnost.
S druge strane, Evropa je zabilježila najveći rast uvoza oružja u zadnjih pet godina, pokazuje izvještaj Međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI) u Stockholmu u Švedskoj. Njemačka je već najavila planove za velika ulaganja na polju odbrane. Kako na ovo gledate, da li je Evropa nova “vruća” tačka, kako je ocijenio jedan od autora ovog izvještaja?
Sva zbivanja, odnosno agresija Rusije na Ukrajinu, zapravo su geopolitičke igre između Zapada, odnosno SAD-a i NATO snaga s jedne strane i Ruske Federacije s druge strane. I jedna i druga strana koristi ista sredstva, dok posljedice uvijek snose, a tako je u posljednjih 50 godina, male zemlje čiji građani trpe interese velikih. Zemlje Europske unije, kako ističe izvještaj SIPRI, se naoružavaju, i to je nesporan argument i indikator, ali treba imati na umu da su upravo pojedine zemlje EU odnosno većina upravo odigrale jednu licemjernu ulogu u odnosu na Ukrajinu, zarad svojih interesa koje ostvaruju sa Rusijom u smislu plina i drugih energenata, ostavivši na takav način Ukrajinu samu da se bavi sobom, sa užasnim stradanjima, ratnim zločinima, uništenoj infrastrukturi i nizu drugih nedaća s kojima će se tek suočiti. Ne zaboravimo jedan od ključnih elemenata u pregovorima između Ukrajine i Rusije, a to je da su garancija sporazumima upravo Francuska i Njemačka. Sada kada su članice EU uvidjele svoju licemjernost i posljedicu takvog stradanja otpočinje ponovno ulaganje velikih sredstava u vojnu industriju i nabavljanje oružja. Time, zapravo, započinje stvaranje jednog novog svjetskog poretka u kojem se velike sile nastoje pozicionirati, pa i u vojnom smislu.
I dok nam već danima stižu zastrašujuće fotografije iz Ukrajine, dok slušamo oprečne izjave o naoružavanju, mogućem nuklearnom ratu, nestašici hrane i energenata, građani naše zemlje kupuju brašno, čekaju u redu za gorivo, čiste skloništa, jer imaju ogromnu sociološko psihološku nesigurnosti u cjelokupan domaći sistem. Vidite li to tako ili na neki drugi način?
U posljednjih 30 godina, dakle od završetka rata, građani u ovoj zemlji čini mi se već 10 puta kupuju brašno, nastoje osigurati potrebne količine goriva, čiste skloništa. To jeste upravo znak sociološko psihološke nesigurnosti, s tim da sam više mišljenja da je u pitanju psihološka. Već 30 godina nakon rata, mi svaki dan slušamo naše političare kako vode verbalne ratove, njihove izjave su pune govora mržnje jednih prema drugih, slušamo kako se dogovoraju da se ne dogovore, kako nakon sastanaka nude kontradiktorne izjave i tako ukrug 30 godina. Dok se oni dogovaraju, djecu smo poslali na Zapad, u mnoge europske zemlje, a brašno i ostale potrepštine kupuju naši roditelji! Da, baš oni koji su ratovali zarad svih ovih naših političara koji nam kroje živote već 30 godina. I dok političari – njihovi, naši i vaši, proizvode verbalne signale u vidu govora mržnje, građani se pozicioniraju u fazu intenzivnog straha za sigurnost, za slobodu, za mir, a oni sasvim lagodno uživaju u svojim životnim procesima. Time se, zapravo, postavlja pitanje kome je sve ovo u interesu? Pa, upravo tim političkim elitama, jer su oni, ili njihovi bliži, vlasnici svih tih velikih prodavnica u kojima mi kupujemo brašno, gorivo i druge namirnice. Zanimljive su i izjave pojedinih državnih institucija koje ukazuju da su poslale svoje inspekcije da kazne one pravne subjekte koji su nekontrolisano podigli cijene. Naravno, država ispuni formu, pravno lice plati toliko minornu kaznu, a građani se stalno zadužuju. I onda se postavlja pitanje, pa hoće li biti rata. Hoće, jer građani žive u ratu već 30 godina, ali ne u oružanom sukobu, već u ekonomskom siromaštvu i pukom preživljavanju, socijalno-emocionalnom siromaštvu, jer su vlastitu djecu ispratili u bijeli svijet, i, naravno, psihološkom slomu, jer svakim danom imamo sve više individualnih oblika autodestruktivnog ponašanja, a ni stopa kriminaliteta nam nije baš za pohvaliti se.
Kako smo došli u situaciju da se ovdje kod nas stalno priča o ratu, o mogućim novim sukobima, o tome ko je kriv, ko je zločinac, a ko nije, dok se više i ne razgovara o gorućim problemima – stalnim poskupljenjima, lošem stanju u zdravstvu, obrazovanju, odlasku mladih, izostanku stranih investicija?
Mi nismo došli, nama je takva priča nametnuta kao već dobro uhodana i provjerena matrica. Nama se stalno u zadnjih 30 godina priča o ratu, jer su sve politike u BiH usvojile onaj sistem vrijednosti koji njihovim partokratijama odgovara, a one su unutar njih samih skoro pa identične. Još uvijek imamo stranke na vlasti koje su bile direktni politički subjekti tokom 92-95. Kada god se u ovoj zemlji uhapsi osumnjičeni za ratne zločine, istovremeno se digne čitav etnonacionalni, akademski i NVO sistem unutar tog etnosa iz kojeg dolazi osumnjičeni. Niti u jednoj, ali baš niti u jednoj izjavi svih tih faktora neće se pronaći stvarni argumenti, već političke manipulacije, dezinformacije, spinovanja, koja zapravo produbljuju strah s jedne strane kod te etničke grupe o potencijalnoj prijetnji koja dolazi od onih drugih, pa i državnih organa, i s druge strane takve osobe dobijaju status heroja-žrtve unutar tog etnosa, bez obzira što je počinio strašne zločine. To je poremećaj sistema vrijednosti koje vladajući koriste za opstanak i manipulaciju. U ovoj zemlji postoji toliko pozitivnih primjera, kako iz proteklog rata, počev od pokojnog Srđana, Amira, Zvonke i drugih, ali koje spominju pojedini mediji s vremena na vrijeme ili neka od NVO koja gaji i nastoji sačuvati normalne civilizacijske vrijednosti. Upravo su ovo eklatantni primjeri – Amir iz Goražda spasio selo civila iz rata i njegovi ga proglase izdajnikom, Srđan spasio svog sugrađanina i proglase ga izdajnikom, i onda se svi mi po principu oportunističkih teorija priklanjamo takvim diskursima, jer nas uvjeravaju različitim mehanizmima da ne možemo ništa promijeniti.
Kako onda do promjena?
Promjene na prostorima zemalja Zapadnog Balkana mogu doći samo na dva načina, seljačkim i građanskim bunama, protestima. U većini demokratskih zemalja članica EU, poskupi upisnina na fakultet i vidimo socijalne proteste. Kod nas poskupi cjelokupan sistem života, od obrazovanja, zdravstva, struje, goriva, a mi i dalje kupujemo. Ne bunimo se, postali smo pasivni na način da smo se oportunistički pomirili sa situacijom. Naši odbrambeni mehanizmi na strah su očigledno bijeg, a ne napad.
Da zaključim na kraju, mišljenja sam da rata u BiH kao oružanog sukoba neće biti, i tome trebamo stremiti svi zajedno, svaki građanin, bez obzira kojem etnosu pripada. Svaki građanin se treba zapitati ili bolje pogledati podatke ubijenih, silovanih, protjeranih iz proteklog rata, i donijeti odluku da hladne glave promatra stvari, da ne dozvole da ih političari uvuku opet u konflikte. Vrlo je bitno da građani unutar BiH, unutar zemalja regiona komuniciraju na bazi normalnih vrijednosti, a ne kao oportunistički orijentirani pijuni političara, a naši političari da prevaziđu vlastite animozitete i stave interese građana, svojih naroda iznad vlastitih i tuđih.
Buka
