Sve je okrenuto naopako. Naopako je okrenut i ovaj progon Todorića i njegove obitelji. Uz njih bi se na optuženičkoj klupi trebali naći svi političari koji su mu godinama izručivali naš novac
Kazneni progon Ivice Todorića i njegove članova njegove obitelji, uhićenje menadžera posrnulog hrvatskog koncerna, izvještavanje iz sata u sat, doček pred Remetincem…, sve je to dosadno do zla boga. Sve smo to već vidjeli, samo što u glavnoj ulozi nije bio Todorić, nego Ivo Sanader. Privodili smo i zatvarali »svemoćnog« HDZ-ovog premijera, sad isto spremamo najvećem hrvatskom gospodarstveniku i sve to ide po istoj špranci.
Državno odvjetništvo pravi medijsku predstavu tamo gdje je ne bi trebalo praviti, a predstavu prave da bi sakrili svoju nesposobnost, nevjerodostojnost, inertnost, političko podaništvo. Da Državno odvjetništvo u Hrvatskoj uistinu radi svoj posao, do svega ovog ne bi moglo doći, niti u Sanaderovom, niti u Todorićevom slučaju. Malobrojni mediji koje Todorić nije uspio potkupiti na vrijeme su izvještavali o pogubnom poslovanju koncerna, o neplaćanju dobavljačima, o enormnoj zaduženosti, o aferama gdje su glavne uloge imali Todorić i uvaženi i poštovani dužnosnici državnih i lokalnih vlasti. Nitko od miševa iz Državnog odvjetništva tad nije smio niti pisnuti.
Kako se nije kukurikalo u slučaju HDZ-a i Ive Sanadera, tako se ostajalo bez glasa i u slučaju Ivice Todorića. I ne samo da se ostajalo bez glasa, nego su se s utjecajnih adresa, s adresa koje (na žalost) imaju bitnu ulogu u kreiranju javnog mnijenja, o Todorićevom poslovanju i Gazdi lično mogli čuti samo hvalospjevi. Ti hvalospjevi znatno su doprinijeli Todorićevoj nedodirljivosti, jer i onim malobrojnim novinarima koji su, često po cijenu vlastite materijalne egzistencije, pisali što se zaista s Todorićevim i njegovim carstvom događa, odnosno kako Todorić i njegovo carstvo uistinu funkcioniraju, na taj način stavljan je flaster na usta. Novinari koji su unatoč nametnutim ograničenjima pisali o Todorićevom imperiju titulirani su kao jugonostalgičari, komunjare, mrzitelji svega što je hrvatsko.
Ljudi koji su o Todorićevom carstvu govorili sve najljepše nazivani su, pak, spasiteljima i vizionarima. Uzmimo još jednom za primjer vrlo aktualnog »dobročinitelja«, takozvanog aktivističkog burzovnog ulagača Nenada Bakića. Do pada Todorićevog carstva njemu su usta bila puna hvale za Todorićev imperij, da bi se danas čovjek prebacio u misiju spašavanja hrvatskog školstva i budućnosti naših najmlađih sugrađana. Dok svakodnevno gledamo agoniju koncerna koji za sobom u provaliju može povući cijelo Hrvatsko gospodarstvo, budite sigurni da nigdje nećete naći ništa o ljudima poput Bakića, čija je riječ javnosti nešto značila i još uvijek nešto znači, iako je, u slučaju Agrokora, ta riječ najčešće bila u funkciji hvaljenja koncerna koji je davno krenuo na svoj put propasti.
– Mislim da veliki biznis nije zaslužio poticaje ništa manje od seljaka s dva jutra zemlja i traktorom kojeg mu je subvencionirala država. Doprinos efikasnosti i volumenima koje radi ovako veliki sustav, koji ima želju ostati konkurentan i nakon pristupanja EU je naprosto nenadmašan. A poticaji kao instrument kupovanja socijalnog mira zaista trebaju biti – OUT. Osobno bih ih dao samo ovakvim sustavima, pisao je Bakić nakon što ga je Agrokor, s nekolicinom drugih uglednika, pozvao u obilazak svojih poduzeća. Nije na tome ostao.
Sve koji ga slušaju, Bakić je podučavao da »Agrokorova obveznica dospijeća 2016. godine ima prinos od oko dvanaest posto.
– E sad, što mislite, kolika je šansa da se Agrokor polomi tako da ne može isplatiti svoju obveznicu, a da s državom bude sve u redu? Je li ta premija opravdana? Pri tome, Agrokorova obveznica je likvidnija. Vi ju uvijek možete prodati. A štednji morate dočekati rok, pisao je čovjek kojeg i danas mnogi slave kao dobročinitelja.
A što je s novinarima koji su u o Todoriću pisali drugačije od Bakića, u ono vrijeme kad se to nije preporučivalo? Njih Bakić i bakići danas nazivaju uhljebima, ostacima socijalističkog mentaliteta i slično.
Glava se u Hrvatskoj nosi tamo gdje bi trebala biti guzica, guzica tamo gdje bi trebala biti glava.
Ovom slikom nikog ne želimo uvrijediti, nego želimo reći da je sve okrenuto naopako. Naopako je okrenut i ovaj progon Todorića i njegove obitelji. Daleko od tog da kaznenog progona ne bi trebalo biti, ali uz Todorića bi se na optuženičkoj klupi trebali naći svi političari koji su mu godinama izručivali naš novac. A oni koji su Todorića neumjereno hvalili, oni bi se trebali barem malo zacrvenjeti od srama i sakriti na neko vrijeme od javnosti.
Kad bi usitinu bilo volje da se slučaj Todorić rasvijetli do kraja, trebalo bi krenuti od Tuđmana, preko privatizacije Zagrebačke banke do današnjih dana, pri čemu je privatizacije Zabe ključ ove priče. Dakako, do toga neće doći. Rađe će nas nastaviti ubijati dosadnim predstavama.
