KAD SVIJET POSTANE „KORONA“ CIRKUS
ODLAZI CIRKUS
Odlazi cirkus iz našeg malog
grada
Širokim drumom što izlazi na most
Odlazi cirkus i ja se pitam sada
Ko je domaćin, a ko je bio gost
Nestaje cirkus u širokoj ravnici
U kišnoj noći za njim se srebri trag
Odlazi fakir i artisti na žici
I tužni pajac što bio mi je drag
Dal’ je sve bilo samo fol
Dal’ je sve samo jeftin trik
Il’ sve te maske kriju bol
I neki sasvim drugi lik
Ostaće okrugli trag na mestu šatre.
Tu gde se hrvao s tigrom hrabri Grk.
I par plakata, na njima gutač vatre,
kome će klinci već nacrtati brk.
Đ. Balašević
PUTOVANJA I PROGONSTVA
Korona virus je Svijet pretvorio u Andrićevu Prokletu avliju. Putovanja se pretvaraju u Progonstva. Upravo o tom „putovanju i progonstvu“ želim pisati na primjeru romana „Hodočasnici neba i zemlje“, Filipa Davida. Možda je jedina razlika to što je u ovom romanu vrlo naglašeno to da je riječ o unutrašnjem progonstvu i unutrašnjem putovanju, što ne znači da svako putovanje i svako progonstvo nije unutrašnje – ono je prije svega unutrašnje.
Radnja romana Hodočasnici neba i zemlje je smještena u srednjovjekovnu Španiju. Biskup, zastupnik Velikog inkvizitora glavnoga lika (a pripovijedanje teče u prvom licu) poziva na odgovornost zbog izvršavanja vjerskih zakona i običaja jeretičkog praznovjerja. Biskupove riječi glavnog lika podsjećaju na ono što se dogodilo desetak godina ranije, a tiče se surovosti Inkvizicije prema hereticima i onima koji su sumnjičeni za herezu: „Moć Consejo Supremo de la Santa Inquisicion postala je neograničena. Otvoreni su grobovi poznatih preobraćenika kako bi se proverilo jesu li sahranjeni po važećem crkvenom obredu. Tamo gde nije bilo prestupa kosti su vraćene u grobnicu, a gde se sumnja pokazala opravdanom bacane su psima i rasturane da im se zatre svaki trag.“ Optužuju ga da se, nasuprot savjetima roditelja, zaslužnih građana Kraljevstva i Krune, posvetio „zabranjenim mističnim knjigama praotaca“.
Osuđen je na neku vrstu progonstva, na hodočašće, putovanje, radi pročišćenja, a tu mu presudu biskup govori na seviljskom trgu, na kojem su upaljene lomače.
Na čemu se zasniva – u Davidovom romanu Hodočasnici neba i zemlje – odnos između PUTOVANJA i PRIČE, te na koji su način ti „pojmovi“ za ovaj roman važni. Treba poći najprije od samoga sižea romana. PUTOVANJE – ali putovanje na bazičnom planu – ovdje postaje sižejna osnova. Putnik (to jest glavni lik) kreće na put od tačke A prema zamišljenoj, nepoznatoj – jer se ne tiče lokacije već stanja njegovog duha (ne treba zaboraviti da je osuđen na putovanje radi pročišćenja duha) – dakle, prema nepoznatoj tački Ž (što bi trebala biti oznaka za krajnju tačku, odnosno završetak njegovog putovanja). Između te dvije tačke, koje označavaju početak i kraj putovanja, jasno, postoji veliki broj tačaka kao etapa puta, samo što se one ne mogu obilježavati redoslijedom – u ovome slučaju, abecednim – jer glavnoga lika slučaj često „baca“ iz jedne situacije u drugu, iz nevolje u nevolju i tome slično (a to je također karakteristika sižea većine antičkih romana). Ipak, treba kazati da je ta razina romana Hodočasnici neba i zemlje, dakle ona koja se može podvesti pod kategoriju „putovanje na bazičnom planu“ veoma jednostavna, slabo razvijena (što nipošto nije nedostatak, jer ima svrhu). Svrha toga je sljedeća – cilj očigledno nije „bogata“, vješto konstuirana radnja, kao što je to cilj bio u antičkom romanu, ili kao što je to cilj u pustolovnom romanu, već je osnovna svrha u konstruiranju sižea zaokruživanje idejne razine, a putovanje glavnoga lika je u tom smislu zaokruženo, s jedne strane, a s druge, na glavni siže – a to je putovanje glavnoga lika – pridodat je veliki broj paralelnih sižea, odnosno manjih priča, koje pripovijedaju likovi na koje glavni lik tokom svog putovanja nailazi. „Paralalne siže“ je formulacija Mihaila Bahtina, a tiče se funkcije priče o Psihi u okviru Apulejevog romana Zlatni magarac – ta dva sižea, „glavni“ i „paralelni“, korespondiraju na idejnom planu. Isto tako – u Davidovom romanu Hodočasnici neba i zemlje – postoji idejna korespodencija između „glavne“ priče i „sporednih“ priča, čak štaviše upravo je ta idejna veza među njima ono što od tog romana gradi čvrsto strukturiranu cjelinu, a što se na prvi pogled ne bi moglo ustvrditi.
Svrha „putovanja“ je „učenje“. Ali putovanje samo po sebi zahtijeva znanje, to jest, da bi se putovanje kao takvo moglo ostvariti, putnik mora biti u mogućnosti da prelazi preko prepreka na koje tokom putovanja nailazi. U ovom slučaju se to prije svega tiče načina na koji se putnik može oduprijeti iskušenju. Svi drugi likovi, na koje glavni lik tokom svog putovanja naiđe, koji mu pričaju priče, imaju funkciju Učitelja, oni, pripovijedajući mu priče o događajima koji su se njima desili, daju glavnome liku znanje koje će mu pomoći u prevazilaženju prepreka na vlastitom putu, tim prije što su prepreke na koje su oni nailazili jednake prirode kao i one na koje on nailazi. To nipošto ne znači da su ti Učitelji superiorni u odnosu na sva Iskušenja na koja nailaze, odnosno da ih njihovo „znanje“ čini nedodirljivim za Zlo. Oni su upravo svoje „znanje“ i stekli tako što su „prešli“ preko mnogo Iskušenja. Najbolji je primjer Grka, kojemu na spavanju lopovi skidaju sa vrata dva amuleta – smaragdnog skarabeja i Ozirisovo oko, radi čega je ponovo postao „rob“ nubijske princeze (koja predstavlja Zlo). Grk je mnogo prije priče koja se dešava glavnom liku pao pred iskušenjem koje je pred njega stavilo Zlo, sada oličeno u nubijskoj princezi, ali su mu „dobri“ ljudi (koji su u odnosu na Grka isto što je on u odnosu na glavnog lika) dali smaragdni skarabej zbog kojega mu nikada neće smjeti prići zli duhovi. Beduin, najstariji u grupi nomada i njihov vrač (koji mu je kasnije dao smaragdni skarabej) kazao je Grku da, ukoliko se želi osloboditi nubijske princeze, mora znati ko je ona, a to nije moguće, jer je ona zagonetka sa mnogo istovremenih rješenja, a kad ih ima mnogo, nema onog pravog. Tu vidimo kakva je pozicija čovjeka koji se sam želi boriti protiv Zla, bez pomoći sila Dobra.
Stoga, „putovanje“ se u ovome romanu treba „posmatrati“ na više razina. Glavna je podjela u romanu – kao što je već navedeno – na Putovanje i Priču. Ali i u okviru Priče (tj. spomenutih paralelnih sižea) osnovno je „putovanje“ (koje se događa drugim likovima – ili onima koji priču pričaju, ili su ti prisustvovali određenoj situaciji, ili su priču čuli od nekoga drugog), a to putovanje je u osnovi jednako putovanju glavnog lika. „Pričanje priča“ je u ovom Davidovom romanu organizirano na sličan način kao što je to u Zlatnom magarcu, Dekameronu ili Hiljadu i jednoj noći – razlika je samo u „izgledu“ okvira, te u tematskoj uvezanosti priča. U ovom se romanu priče pričaju u tamnici, u potpalublju broda, tokom samoga putovanja, na raznim konacima i tome slično. Što se tiče povoda za pripovijedanje priča, sve se može svesti na ono što je rečeno prije početka pripovijedanja jedne od priča: „Putovanje brže prolazi kada reči prate korake.“ Pa i u Hiljadu i jednoj noći se često pripovijedaju priče kad se neki likovi – koji su na putovanju – okupe na istom mjestu radi odmora, prenoćišta… („U odmorište je upravo ušla nova grupa ljudi. Po odeći i držanju reklo bi se da su hodočasnici. U tišini, smestili su se u jedan ugao prostorije. Njihovim dolaskom soba se sasvim ispuni. Putevi ljudski i putevi gospodnji združili su nas za ovu noć, a već ujutro opet će svaki krenuti tamo kuda ga noge nose, za svojom sretnom ili nesretnom zvezdom.“, stoji u Davidovom romanu.) U idejnom smislu, sve priče se uglavnom zasnivaju na sljedećem – Putnik (u doslovnom ili prenesenom smislu) se na svome putu nađe pred Iskušenjem koje ga može odvesti ili na put Dobra ili na put Zla.
Autor: Marko Raguž
Sarajevo, 14. 03. 2020. god.
