PolitikaRegion

Kad fašisti napadaju fašiste

VESNA PEŠIĆ
Foto: Slavica Miletić

Da li možemo da kažemo da je način borbe Boška Obradovića ispravan, kako je zaključio Dejan Ilić? O tome ću da raspravljam. Dejan je tačno opisao kako se prema „žiteljima Srbije“ odnosio Vučić za vreme pandemije koja još uvek traje. Prvo je sadistički primenio ekstremno tlačiteljske metode da bi žitelje Srbije (navodno) zaštitio od virusa, a zatim je, posle ukidanja vanrednog stanja (ali ne i usvojenih mera zaštite), pokazao totalnu nebrigu za zdravlje i život tih istih žitelja, nehajno pozivajući svoje pristalice (uz dnevnicu od 1.000 dinara) na masovni skup na kome je bilo blizu 6.000 duša, da bi pred Skupštinom demonstrirali protiv Boška Obradovića koji štrajkuje glađu, a podržali Aleksandra Martinovića koji je objavio kontraštrajk glađu koji se takođe odvijao na skupštinskim stepenicama. Navodno zbog toga što tužilaštvo ćuti na Boškovo nasrtanje na poslanika Rističevića kome je pocepan sako. Štrajk vlasti protiv institucija države je sam po sebi apsurdan; cilj je zapravo bio da se pritisne tužilaštvo da optuži Obradovića, ali i da poništi Obradovićev štrajk, uz primenu svog uobičajeno ratobornog načina borbe protiv opozicije i neposlušnih građana.

Svi znamo da Vučić već godinama izvodi svoje trupe da se sveti za svakakve trice, jer od sopstvenog straha ne može ništa da podnese. I kad miš šušne on pošalje avijaciju. Udara tri puta jače. Na štrajk Boška Obradovića koji više neće „pasivni bojkot izbora kilavog Saveza“ odgovara kontraštrajkom Aleksandra Martinovića, a kad građani šerpuju on šalje huligane da im se svete i zastrašuju ih paljenjem baklji na krovovima njihovih zgrada; kad se pojavi Kesić eto i njemu odgovorа, pa se na Pinku u isto vreme pojavi neduhoviti Lav Pajkić; vrati se Utisak nedelje, a Vučić preko svojih ljudi u isto vreme udari emisijоm Hit Tvit na Pinku: vi meni da sam ološ, a ja vama hiljadu puta jače na svim svojim televizijama i u svojim tabloidima kažem da ste vi lopovi i ološ. I pri tom on kaže da mu niko neće zatvoriti usta: čim pisnete, dobićete po gubici.

Ovaj Vučićev osmogodišnji rat protiv društva i (retkih) neposlušnih građana srozao je Srbiju do najsiromašnije zemlje u Evropi1 i svrstao je u autoritarne zemlje u kojima je ukinuta demokratija. On je dramatično osiromašio narod, a zatim ga nemilice potkupljuje na sitno, dok na drugoj strani njegovi mafiozi slobodno uzimaju koliko im treba (i ne treba), tako što je Vučić sistematski pretvorio državne institucije i sve „struke“ u svoje uslužne servise sa v.d. direktorima na njihovom čelu. Tako je uništio kompetentnost i stručnost koja nije bila mala, pa za svaki putić i mostić moramo da pozovemo Kineze, jer mi više ništa ne umemo da uradimo i sagradimo. Vučić ide i u dubinu, pa uvrće mozak ljudima, jer čemu služi dr Nestorović koji izigrava šarlatana i to sigurno ne radi besplatno, neprekidno se seleći s jedne televizije na drugu: za sve vreme dok virus hara (zapamćen je njegov početni gaf sa Milanom) on priča neviđene gluposti, kontradiktornosti, širi konfuziju i teorije zavere – jednom rečju sluđuje narod. Čemu je služilo nadrilekarstvo Željka Mitrovića i to usred zaraze, pod pokroviteljstvom Vučića, sem da izluđuje ljude i pravi ih budalama. Vučić koristi svoju patološku i destruktivnu energiju da zombira i anestezira društvo do te mere da se u Srbiji više ništa ne može da desi što bi uznemirilo njegovu vlast i uzburkalo njegove strahove. Zoran Đinđić je negde lepo rekao da srpski radikali nisu politika nego bolest.

Perverzno je bilo to kako je on prvo nahuškao ljude i poslao ih pred Skupštinu, pa ih onda brižno pozvao da se raziđu jer ne treba da se okupljaju zbog virusa, ali ipak malo moraju dok on ne namiri svoje noćne more i osvetničku prirodu. To stvara tenzije koje vode ka tamo da se na njegovo nasilje odgovori nasiljem. Kad je zapaljena kuća Dejanu Pavloviću iz vojnog sindikata zbog kritikovanja lošeg stanja u vojsci i nebrige za vojnike i meni je prozujalo kroz glavu: da li se ovo može rešiti tako što će nekom dosaditi pa će se odmetnuti u šumu. I pomislih, zapravo isto kao Dejan Ilić, da će se situacija u Srbiji rešavati „silom na silu“. Spontano sam na to pomislila, ali verujem da neće biti tako jer to niko ne želi. Ali nam se u nemoćnom besu desi da nam takve misli prođu kroz glavu.

Dejan Ilić misli da treba zaoštriti način borbe i ne libiti se građanske pobune i zato je odobrio način borbe Boška Obradovića. On kaže da je Boško Obradović u pravu: „Sa idiotima na vlasti ne može se razumno razgovarati. Svi razboriti pozivi na dogovor da se izbori odlože za jesen promašuju, naprosto zato što je njihov adresat nerazuman. Stoga je Obradovićev navodni politički idiotizam zapravo krajnje racionalan. Ovaj režim sa Vučićem na čelu poznaje samo jezik sile i pravo jačeg. Dok mu se ne demonstriraju sila i snaga, treba ga provocirati svim raspoloživim nerazumnim sredstvima“. Meni je to zaparalo uši, ne toliko zbog načina borbe, mada mislim da je štrajk glađu glup i hiljadu puta rabljen metod, već zato što pokreće pitanje da li se može pohvaliti metod nezavisno od toga ko je njegov akter i šta zastupa. Pitam se da li nema veze ako akter koji primenjuje racionalni metod to čini za ciljeve fašističke ekstremne desnice? Ja ne mogu da hvalim Boškov metod nezavisno od njegove ideologije. Mislim da je teško razdvojiti način i cilj. Pa da kažemo: metod je dobar a cilj ne valja. Što god radio Obradović, meni to nije racionalno, zato što će on već u sledećem koraku demonstrirati svoju profašističku ideologiju. Onda mora brže-bolje da se kaže: e ovo sad ne može. A ono je moglo.

Možda bi meni promakla ova priča da još jednom nisam učila od nepogrešivog Coraxa. On je ekspert za fašističke ispade, namiriše ih bez greške. A kad on presudi, to je to, žalbe nema. Pre neki dan je nacrtao Vučića kao Hitlera u kolu sa njegovim ljudima koji svi imaju brčiće i nedvojbeno je presudio da je vlast fašistička. Kada je bio napadnut, objasnio je da je ta karikatura metafora koja predstavlja paradoks da „fašisti optužuju druge da su fašisti“, misleći na baklje po krovovima i dešavanja u Skupštini i oko nje, sa Boškom Obradovićem. Zapitao se u čemu je razlika između Kristalne noći i kada se pale kuće novinarima i sindikalcima i kako se to zove. Opalio je i Boška, rekavši da je to što on radi kontraproduktivno i pogrešno, jer navodi na Vučićevu vodenicu. I ja ne zaboravljam Boškovo izvođenje sa dve čaše u kojima su dve različite krvi, migrantska i naša srpska, pa ako se naša krv spoji sa migrantskom, naša krv neće više biti čista, već zaprljana. Pa kako se to zove?

Ovo mentalno i fizičko nasilje koje dolazi pre svega od vlasti, ali i brojnih profašističkih grupa (pod zaštitom vlasti) i opozicionih stranaka kakve su Boškove Dveri, dovelo je do toga da se stvaraju opozicione koalicije ne gledajući mnogo u zube ideologiji, već samo ko je prava opozicija koja treba da uđe u jedan voz. To je greška koja skupo košta i zato mi se ne sviđa Boškov način. Opozicija koja jeste protiv Vučića zaglavila se u bojkotu izbora i ne može da izađe iz njega. Bojkot je trebalo da bude način pritiska na Vučića da vrati pristojne izborne uslove, a sad je postao utočište. Kad treba krenuti u bitku pokazalo se da opozicioni gemišt nije u stanju da napravi nikakav zajednički plan i strategiju za oslobođenje Srbije od Vučićeve okupacije. U bojkotaškom apsu u kome su se našli raznorazni i Boškove Dveri, našla se i Demokratska stranka, koja je jedva preživela iz gotovo nestalog građanskog (proevropskog) korpusa. Da li će ona moći da se osamostali i postane stožer oslobodilačke borbe ne zna se i nije izvesno. I kako to biva u okupiranim zemljama, merka se svaka prilika i svako ko daje znake da može postati „oslobodilačka vojska“.

Peščanik.net

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close