Vlade koje mobiliziraju javne banke u političke svrhe vjerovatno će zloupotrijebiti i druga državna poduzeća – na primjer, raspoređivanjem državnih naftnih, plinskih ili električnih poduzeća za borbu protiv inflacije subvencioniranjem cijena energije.
Energetske subvencije igraju veliku ulogu kad je riječ o iscrpljivanju nacionalne blagajne. Na Bliskom istoku, u sjevernoj Africi i Centralnoj Aziji, mnoge vlade troše više na jeftino gorivo negoli na škole ili zdravstvo. U šest zemalja – Uzbekistanu, Turkmenistanu, Iraku, Iranu, Saudijskoj Arabiji i Egiptu – energetske subvencije jednake su više od 10 posto BDP-a. Energetske subvencije drže cijenu goriva iracionalno niskom i ohrabruju ljude da troše previše goriva, ubrzavaju klimatske promjene i obeshrabruju investiranja – što dovodi do nestašica i inflacije.
Subvencije goriva također obično proširuju nejednakost u siromašnim zemljama, gdje su automobili uglavnom u vlasništvu privilegovanih. U ekonomijama u razvoju, više od 40 posto od 600 milijardi dolara subvencija troši se na 20 posto najbogatijih stanovnika – tako tvrde podaci MMF-a. Subvencije za hranu nemaju iste nedostatke, jer uglavnom ne idu bogatima, već pomažu siromašnima da ostanu aktivan dio radne snage.
Međutim, energetske subvencije ipak ostaju popularne, naročito u područjima bogatim naftom gdje se na benzin često gleda kao na prirodnu blagodat koja bi trebalo da bude praktično besplatna, kao voda. Ako je jedna zemlja bogata naftom, susjedi često očekuju i besplatan plin. Egipat – koji je siromašan kad je riječ o nafti – troši jednako mnogo na energetske subvencije kao i Saudijska Arabija koja je iznimno bogata naftom – dakle, nešto više od 10 posto BDP-a.
Političari često gledaju na poduzeća u državnom vlasništvu kao na strojeve otvaranja radnih mjesta. U prosjeku – a isto je kako u razvijenim tako i u zemljama u razvoju – radna mjesta u vladi i državnim poduzećima čine oko 23 posto svih zaposlenih prema podacima Međunarodne organizacije rada (ILO). Vlade koje prelaze ovaj postotak su prenapuhane. U istočnoj Aziji, ekonomije su poznate po malim vladama – Japan, Južna Koreja i Tajvan – u njima na državu otpada manje od 10 posto radnih mjesta. U velikodušnim socijalnim državama blagostanja kao što su Norveška, Švedska i Danska, na vladu otpada oko 30 posto poslova. A u prenapuhanoj naftnoj državi, Rusiji, na vladu otpada 38 posto.
Od krize iz 2008, Rusija je proširila platni spisak u Gazpromu, državnom plinskom divu, na oko 400.000 zaposlenih. U Kini, državni dio zaposlenosti procjenjuje se na oko 30 posto i u porastu je od 2008. godine. Samo kinesko državno duhansko poduzeće zapošljava 500.000 ljudi i čini 43 posto prodaje cigareta u svijetu. Moć ovih divova je prijetnja ravnoteži ekonomija u nastanku, a njihovo smanjenje mora biti glavni reformski prioritet.
Pedeset nijansi miješanja u privatne kompanije
Ono što je potrebno je razuman Levijatan koji troši novac na strateški način i stvara stabilne uslove pod kojima se poduzetnici – bilo u državnim ili privatnim poduzećima – usude investirati.
Sagledajte razliku između Rusije i Poljske. Obje zemlje su se riješile komunizma u kasnim osamdesetim godinama. Poljska se razvija u skladu sa silama kontinentalne Evrope kao što je Njemačka, gdje država podržava privatnu ekonomiju uz pomoć jasnih pravila.
Rusija nazaduje, širi državu uz propise koji se mijenjaju s hirovima autokratskih šefova koji su dopustili i potaknuli dobro povezane oligarhe da preuzimaju privatna poduzeća, kako ruska tako i ona u vlasništvu stranaca. Ovaj trend počeo je u naftnoj industriji, a tokom dvijehiljaditih počeo se širiti ekonomijom, a državne banke su djelotvorno potiskivale strane konkurente s državnim krovnim poduzećima koje su ušle u poslove naoružanja, farmacije i druge industrije.
Tajnoviti poslovi ove vrste obeshrabruju svaku poslovnu aktivnost izvan politički “uključene” gomile. Donedavno se činilo da je elita Kremlja zadovoljna time da prepusti male internetske industrije mlađim članovima šire moskovske elite. Rusija je bila jedna od rijetkih nacija u kojoj su se lokalni građani uspješno držali – bez državne podrške – protiv američkih internetskih kompanija. Međutim do 2014. Kremlj je počeo poduzimati korake da preuzme kontrolu nad internetskim serverima i da prati promet, a tog aprila prenio je polovicu dionica kompanije poznate kao “ruski Facebook” Putinovim saveznicima.
Ovakvo miješanje ubija mala poduzeća. Broj kompanija uvrštenih u moskovsku berzu eksplodirao je s manje od 50 2002. godine na 600 2008, ali se od tada smanjio na 300. Nasuprot tome, Poljska je stvorila plodno tlo za poduzetnike, broj navedenih kompanija je u stalnom porastu sa 200 u 2002, na više od 800 danas.
Poljska državna poduzeća veliki su igrači u industrijama bakra, rudarstva i bankarstva, ali ne gutaju privatne konkurente uz pomoć predsjedničkog ureda. Umjesto toga, Poljska potiče državne kompanije na reformu. Čak i u sindikalnim industrijama kao što su rudarstvo, državna poduzeća dovela su profesionalni menedžment, smanjili su plate i povećali profite i tako se preobrazila u legitimne svjetski konkurentne kompanije.
U Brazilu je vlada do te mjere prenapuhana da postoji neobična supkultura poduzeća posvećenih izbjegavanju njenih pravila. Na primjer, promjene u propisima iz 2002. dovele su do buma stomatologije, a Brazil sad ima više stomatoloških škola i stomatologa po glavi stanovnika nego Sjedinjene Države ili Evropa. Brazil ima mnoge vrste uslužnih poduzeća koje se nalaze tek u nekoliko – ako ih uopće ima drugdje – drugih zemalja, uključujući ona koja iznajmljuju vozila samo korporativnim klijentima i koja zarađuju prodaju jednogodišnjih automobila. Ova poduzeća inoviraju poslovanje kako bi zaobišli gotovo bizantske regulacije, stoga pružaju usluge koje ne bi služile nikakvoj klijenteli izvan Brazila. To je suprotnost u odnosu na društvo u kojem svjetske kompanije cvjetaju pod razumnim zakonima.
Pametna uloga države
Kad komentatori pozivaju na “strukturnu reformu”, općenito zazivaju jednu od osnovnih ekonomskih lekcija: ekonomska proizvodnja je zbir tri osnovna unosa – zemlje, rada i kapitala. Strukturne reforme često podrazumijevaju razuman režim koji regulira kupovinu zemljišta za nove poslovne poduhvate, posuđivanje kapitala da se ovi poduhvati finansiraju i zapošljavanje i otpuštanje radne snage u njima. U Indoneziji su nedavno povećana javna ulaganja potaknuta birokratskim reformama koje skraćuju vrijeme potrebno za dovršetak otkupa zemljišta s nekoliko godina na nekoliko dana ili sedmica.
Iako je politički nekorektno tako reći: neke kulture izgledaju manje željne nego druge kad je riječ o slijeđenju razumnih pravila. Od ranih devedesetih broj država sa zakonom koji propisuje da vlada vodi uravnotežen budžet porastao je s nekolicine na više od 30 – ali ovaj zavjet ne prihvataju svi ozbiljno. Nedavni sukobi oko grčke dužničke krize suprotstavili su one koji su smatrali da Atinu treba primorati da poštuje ograničenja potrošnje Eurozone protiv onih koji su mislili da im treba progledati kroz prste. Nasuprot tome, u Indoneziji je Jokowijeva vlada smanjila potrošnju kako bi zadržala deficit ispod nove zakonski propisane granice, unatoč ekonomskom usporavanju 2014. i 2015. koje je bilo rezultat toga.
Indija je možda najveća svjetska demokratija, ali još uvijek ima slabo poštivanje zakona. Čak i elegantni sport kao što je golf igra se po labavim pravilima o kojima se raspravlja od rupe do rupe. Početkom 2000. godine Indija je izradila zakon koji ograničava budžet i ima za cilj da deficit ostane ispod 3 posto BDP-a, ali je ovaj zakon ignoriran kad je vlada htjela pojačati izdatke kao reakciju na krizu iz 2008. Deceniju kasnije Indija tek treba ponovo doseći cilj od 3 posto. Tamo gdje se pravila često zanemaruju, nesigurnost može poremetiti ekonomske rezultate.
***
Da biste uočili da li se država miješa više ili manje, prvo pogledajte trendove državne potrošnje kao udio BDP-a. Zatim provjerite da li se izdaci koriste kao produktivno investiranje ili na darivanje. Na kraju, sagledajte da li vlada koristi državne kompanije i banke kao oruđe za napumpavanje rasta i obuzdavanje inflacije te da li guši ili ohrabruje privatna poduzeća.
Posljednjih godina mnoge zemlje povećavaju državni udio ekonomije, usmjeravanjem bankarskih kredita velikim državnim poduzećima, jeftinim subvencioniranjem plina za povlaštene slojeve i provođenjem nerazumnih pravila na nepredvidiv način. Čak i zemlje s niskim dohotkom poput Indije uvode puni program socijalne pomoći, luksuz koje su zemlje – azijska ekonomska čuda – počele usvajati mnogo kasnije u svom razvoju. U to vrijeme su zemlje poput Južne Koreje ili Tajvana već uložile velika sredstva u tvornice i prometne mreže, tako da su mogle priuštiti inkluzivne penzione i zdravstvene programe.
Nasuprot tome, mnoge države sad upravljaju ekonomijom na način koji učinkovito usporava rast, potičući time nepoštivanje za političare establišmenta te uspon radikalnih populista. Pogotovo u ovakvom okruženju je manje miješanja najbolja solucija.
Odlomak iz knjige: Ruchir Sharma, Deset pravila uspješnih nacija
dialogos.ba
