Jutarnji list: Sačuvaj nas Bože kršćanina Karamarka

Nepovredivost ljudske osobe je u kriznim situacijama uvijek prvi meritum. Nisu bili rijetki slučajevi kada su moćne policije privremeno popuštale pod ucjenama ne samo prosvjednikâ, pa i nasilnih, nego čak pred pljačkašima i teroristima, ako su smatrali da mogu ne riskirati živote, osobito talaca.

(AUTOR: INOSLAV BEŠKER)

S druge strane, upotreba sile protiv prosvjednika može se pokazati kao bumerang: legalno izabran (i ilegalno svrgnut) egipatski predsjednik Morsi osuđen je na smrt i zato što je egipatska policija ubijala prosvjednike protiv njegove vlasti.

Između “Hossana!” i “Crucifige!” dovoljno je da prođe pet dana i za samoga Boga, uči evanđelje, nekmoli za čovjeka, pa i na vrhu vlasti. Metak je lako ispaliti, nemoguće vratiti.

I to je dobar razlog da se koristi krajnji oprez kad se nastoji neki prosvjed održati u granicama koje predviđa ustavni i zakonski poredak neke zemlje. Znao sam to i sa 18 godina, kada sam zajedno s još dvojicom zatvarao vrata Studentskog centra u Zagrebu da ne bi studentski prosvjed izišao na ulicu, gdje su, iza dva ugla, čekali milicionari dovedeni iz drugih dijelova zemlje po naredbi “liberalnog”, “nacionalnog” rukovodstva. Da su upali u Centar, bilo bi krvi.

To, naravno, ne znači da popustljivost radi sigurnosti znači imunitet od zakonske odgovornosti. Tako je bilo i onda (pa je kazna zatvora izrečena i nama koji smo sprečavali sukob i možda pokolj a ne barabama koji su na studente poslali oružanu silu), a tako je i sada, gdje postoji država.

Kakav god bio zakon, kakav god bio pravni poredak, jednakost pred zakonom i pravna pouzdanost manje su zlo. Od svega me najviše prepao stav bivšeg ministra unutrašnjih poslova, vjerojatnoga budućeg premijera, da zakon nije jednak za sve i da njegova primjena ovisi o tome koga će smatrati huliganom, a koga zaslužnim građaninom. Bože me sakloni takva ministra i eventualno premijera, a zapravo i takva kršćanina.

Upravo je poštivanje prava omogućilo da se prosvjednici osjećaju na sigurnome kada im je, kao zaklon, poslužila zagrebačka gornjogradska crkva sv. Marka. Policija nije intervenirala u njoj, već su zaključili neki kolege novinari, vodeći računa o čl. 7 Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima. On glasi:

“1. Republika Hrvatska jamči Katoličkoj Crkvi slobodu obavljanja bogoštovlja.

2. Republika Hrvatska jamči nepovredivost mjesta za bogoštovlje: crkava, kapela te crkvenih prostora.
3. Samo zbog posebno važnih razloga, te s izričitim pristankom crkvene vlasti, ta mjesta mogu biti namijenjena u druge svrhe.
4. Nadležna tijela Republike Hrvatske mogu poduzeti sigurnosne mjere u tim mjestima i bez prethodne obavijesti nadležnih crkvenih vlasti, ako je to hitno zbog zaštite života i zdravlja ili zbog spasavanja dobara posebne povijesne i kulturne vrijednosti.
5. Prije održavanja bogoštovlja (kao u slučaju procesija, hodočašća i slično) na ostalim mjestima, osim na označenima u stavku 2, mjerodavne crkvene vlasti obavijestit će o tome nadležna tijela Republike Hrvatske kojima je dužnost osiguravati javni red i jamčiti sigurnost.“Tim člankom je zajamčena nepovredivost mjesta za bogoštovlje. S druge strane, Katolička crkva se stara da to zaista budu mjesta za bogoštovlje, te zabranjuje u njima bilo kakvu aktivnost koja s time nije u skladu, rijetko daje dozvole i za koncerte ako glazba nije nabožna, pazi na odijevanje u njima.

   Istina je, također, da je Katolička crkva znala i u samim crkvama dati utočište prognanima, nesretnima, pa i onima koji su se našli u sukobu sa zakonima države, ako je procijenila i kad bi procijenila da milosrđe spram potrebitoga mora staviti ispred zakona i ugovora.

   To su bila veoma povremena i veoma privremena rješenja.

   U konkretnom slučaju nekoliko pitanja može biti postavljeno.

   Prvo: je li prosvjed na Trgu sv. Marka socijalni (koji utoliko može zadrijeti u poslanje Katoličke crkve) ili politički (u što se onda Crkva ipak ne bi trebala pačati, ako je vjerovati posljednjim papama, osim kad su posrijedi zaista osnovna ljudska i manjinska prava, a posebno je potpitanje zauzimaju li se pobunjeni branitelji za ljudska ili samo za grupna prava)?

   Drugo: je li poziv policiji da otkaže poslušnost prosvjednički ili pobunjenički (ako poslušnost otkaže policija, koja je oružana sila, riječ je o oružanoj pobuni, nemojmo to zaboraviti)?

   Odgovor na ta pitanja determinira i odgovor na moguće pitanje o ulozi Katoličke crkve u sadašnjoj političkoj i sigurnosnoj krizi u glavnom gradu Hrvatske, dvostrukoj metropoli.

   Pretpostavljam da Katolička crkva nije planirala biti umiješana u sadašnji prosvjed s, eto, elementima pobune protiv državne vlasti. Činjenica je da su invalidima prosvjednicima potporu otišli davati i kardinal Bozanić, a i predsjednica Republike Grabar-Kitarović – ali to ih ne može činiti a priori odgovornima ni za zahtjeve prosvjednika, ni za posljedice.

   Ipak, u ovoj situaciji – kada se jedna od crkava koristi kao logistička baza pobune (u kojoj gospodin Glogoški poziva policiju da otkaže poslušnost državi) – odgovorne osobe u Crkvi bi morale istupiti sa svojim mišljenjem. Šutnja je, u takvim slučajevima, prešutna podrška. A tko su odgovorne osobe u Crkvi?

   U konkretnom slučaju, župnik Crkve sv. Marka. Župnik je mogao postupiti slijedeći prokušanu crkvenu maksimu o biranju manjeg zla u danom trenutku. Ako mu je na prvom mjestu bila sigurnost osoba – njegovu rezoniranju u četvrtak uvečer se ne bi imalo a priori što predbaciti, osim pretpostavke da on a priori ne vjeruje da bi hrvatska policija poštivala osobnu sigurnost prosvjednikâ. Ali to nije naša stvar.

   Ali prva sljedeća osoba, udaljena onoliko koliko je potrebno telefonskom ili internetskom signalu da je dohvati, jest župnikov ordinarij: u ovom slučaju zagrebački nadbiskup i metropolit kardinal Josip Bozanić.

   Na njega prvenstveno, a zatim na apostolskog nuncija nadbiskupa Alessandra D’Errica pripada prosudba što je to bogoslužna funkcija crkvenog prostora u smislu čl. 7 citiranog Ugovora, što znači prenamjena crkve u sklonište za prosvjednike (st. 3, koja traži izričit pristanak crkvene vlasti), te što je neotuđivo pravo i dužnost njihove Crkve u ovom prosvjedu.

   Naravno, svatko ima pravo željeti drukčiju vlast (pa ni ja nisam tu želju krio na ovim stranicama), ali obično za to treba čekati izbore. Forsiranje smjene prosvjedima i pobunom ukazuje na nervozu, koja je nerijetko kći manjka argumenata.

   (Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).