Juriš na udruge
Još prije više od četvrt stoljeća, kad se tek stidljivo promovirala obnova kulture građanskih udruga, nisam razumijevao zašto evropska promidžba inzistira upravo na njima kao vrhunskoj potvrdi demokracije. Smatrao sam da je ideja demokratskog parlamentarizma koncept koji omogućava pravično predstavljanje svih segmenata građanskepolitičke kulture i ciljeva. Udruge, naime, nikad ne mogu steći demokratski legitimitet ukupnog građanstva poput zastupnika u parlamentu. Osnovati ju mogu trojica. Njene ciljeve financirati samo jedan. Pa i onih ”velikih“ međunarodnih.
Usporedno svjedočismo procesu kojeg iz perspektive dekomponirajućeg socijalizma nismo mogli anticipirati. Proces je dvojak. S jedne strane, parlamentarizam se postupno svodi na partitokraciju uz oblikovanje struke političara kao tehnologa vladanja i marginaliziranje nestranačkog političkog djelovanja. Uz podršku neprohodnih, ekskluzivistički nedostupnih i manipulirajućih najsnažnijih medija. S druge strane, suočeni smo sa stvarnim urušavanjem državne moći koja se prenosi u međunarodne privatne financijske ruke koje djeluju bez ikakvog rizika. Ukidanje monetarnog suvereniteta, prava države da stvarno i u potpunosti upravlja svojom valutom, kao i dosljedna provedba međunarodnog slobodnog tržišta, koje, k tome, sve manje trguje realnim robama i uslugama, a sve više financijskim derivatima koji, zapravo, ne postoje, i zbog kojih je ukinut zlatni standard kao jamac stvarnosti tržišta, naše dame i gospodu parlamentarne zastupnike dovodi, i to ozakonjeno, u poziciju nemoći o ičemu zaista važnom odlučivati. Ma kojom zastavicom oni mahali. Ma pred kojim objektivom. Građani vide kako politička struka više ne odlučuje o stvarnim građanskim potrebama i interesima. Vide da je partitokracija tek maska stvarne oligarhijske, od njih otuđene moći.
Vide da kao građani sve manje utječu na održivost svog pojedinačnog života u takvoj političkoj pseudozajednici. Segmenti stvarnog društvenog života, a koji u suvremenoj globaliziranoj inačici demokracije nisu niti stekli pravo na učinkovito političko predstavljanje, kao što su regije, manjine, znanost, profesije, odnosno rad, kao i onaj minuli, bivaju sve stješnjeniji u mogućnostima djelovanja, čak i preživljavanja. Sustavno su gaženi monokanonskim i monokulturnim strojem suvremenog imperijalnog globalizma koji bezbrižan život i sreću nastoji zajamčiti tek najužem krugu globalnih dobavljača.
Valjda su to Evropljani uvidjeli još prije više od četvrt stoljeća pa su u građanskom samoorganiziranju, u građanskim udrugama dakle, (pred)vidjeli jedini preostali prostor društvenog aktivizma koji, s obzirom na svoju neprofitnost, mora, u nekoj mjeri barem, počivati na načelima entuzijazma i solidarnosti. Otuda i podrška raznim oblicima alternativnih pokreta i scena. Vidljivo je, naime, da kulturno i društveno stvaralaštvo živi još samo u oblicima građanskog udruživanja. A bez stvaralaštva, jasno je svima, nema opstanka nikome. Pa niti samoinstaliranoj takozvanoj eliti, koja je u potpunosti svjesna svog nestvaralačkog, parazitskog karaktera. Cvrčak i mravi. Iako, ovaj cvrčak mnogo više iskazuje narav skakavca. U najezdi.
Uz zakonski zajamčen otkup i rentu, jedino što društveno stvarno zanima oligarhijske pipke jeste nadzor društva. Da se ne omakne kakva ozbiljnija promjena na kakvom teritoriju zakonodavnih ovlasti. U to ime, oštrica izvornog stranačkog političkog organiziranja i demokratskog parlamentarizma otupljena je uspješno zatiranjem osnovnih programskih načela i ciljeva tradicionalnih stranaka sa značajnim društvenim utjecajem. Prvenstveno onih koje se odnose na stvarni suverenitet građanina i njegove demokratske političke zajednice, odnosno države. Za taj pothvat bila je potrebna relativno skupa, stvarnim građanima od krvi i mesa svakako posve nedostupna, organizacijska i medijska aktivnost promicanja i dovođenja na stranačku vlast nesamostalnih, često ucijenjenih pojedinaca i grupa koji su po raznim osnovama pristali biti potpuno ovisni o oligarhijskim interesima nedostupnim javnosti. U uvjetima dugotrajnog gospodarskog slamanja, zadatak je osjetno jednostavnije provediv. Potom je relativno lako provesti poslušnost u državnim institucijama i upravi. Privatni sektor, s druge strane, davno je uništen radikalnim tržišnim liberalizmom, gdje su mali narodi i njihova gospodarstva, ma kako kvalitetni, jednostavno premaleni za konkurenciju velikim međunarodnim igračima. Osim, možda, uvođenjem robovskog rada. Znanost i stvaralačke djelatnosti svedene su, uz svesrdnu pomoć visokoškolskih reformi, na servisere globalno tržišno dominantnih tehnologija i ideologija.
Upravo zato brine, ali i ne čudi, ovaj sada pojačan pritisak na udruge, od socijalnih i humanitarnih preko profesionalnih do kulturnih i manjinskih. Ma kako benigne one bile i ma koliko ne ugrožavale status quo suvremene raspodjele društvene moći. Kao i na vrh stranaka, sada se i na vrh udruga gromoglasno medijski podržano dovode poslušnici ovisni o oligarhijskoj moći. Jer udruge jesu jedini preostali prostor društvenog stvaralaštva koji je bar do neke mjere izvan tvrdog institucionaliziranog paralizirajućeg nadzora. Ne piše nam se dobro.
