Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove portala)
Gurnuti na slijepi kolosijek međunarodnih zbivanja i trendova, prepušteni na nemilost vodećih nacionalističkih partija koje su – u neprekidnoj zaokupljenosti traženjem i poništavanjem koalicija u kojima će zadržati privilegije vlasti – pretvorili Bosnu i Hercegovinu u zarobljenu državu, nekako smo izgubili i interes i kapacitet da iz svjetskih zbivanja izvlačimo i pouke za sebe.
Pogledajte, recimo, dvije vijesti koje dominiraju u svjetskoj javnosti upravo ovih dana: istrage protiv američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump) i izraelskog premijera Bendžamina Netanjahua (Benjamin Netanyahu).
U oba slučaja radi se o sumnjama za korupciju na najvišem državnom nivou s potencijalno neizmjerljivim posljedicama za demokratsku praksu i institucije.
U Trampovom slučaju – istražuje se moguća njegova uloga ili umiješanost njegovih najbližih saradnika u rusko miješanje u američke izbore 2016. godine čiji je cilj bio da se osigura Trampova pobjeda nad Hilari Klinton (Hillary Clinton).
I dok ta istraga specijalnog tužioca još traje – a Tramp uporno ponavlja kako ona nije našla nikakve dokaze o njegovoj saradnji s Rusima – u njoj je do sada šest bliskih saradnika američkog predsjednika, uključujući i šefa njegove predsjedničke kampanje i savjetnika za nacionalnu bezbjednost, priznalo krivicu za nezakonito zastupanje ruskih interesa u Sjedinjenim Državama; poreske utaje; neprijavljene sastanke s ruskim predstavnicima u vezi s američkim izborima ili Trampovoj poslovnoj fantaziji da u Moskvi gradi “Trampov toranj”.
Sumnje su se namnožile sve do raširenog pitanja: šta to Putin i Rusija znaju o Trampu zbog čega on o Putinu nikad nije rekao ništa loše i čak je pokazao da više vjeruje njemu nego vlastitim obavještajnim službama. Ta tema ovih dana je dobila razmjere “kriminalističke TV serije uživo” sa trodnevnim saslušanjima bivšeg Trampovog advokata Majkla Koena (Michael Cohen) pred kongresnim komitetima u kojima se i jedna sporedne epizoda, u kojoj je Tramp platio porno glumici 130.000 dolara da šuti o njihovoj aferi, oživljava u vidu neoborivog dokaza: kopije čeka kojim je Tramp nadoknadio Koenu tu isplatu.
U slučaju Netanjahu – višegodišnja istraga kulminirala je u četvrtak najavom podizanja optužnice za korupciju u kojoj se izraelski premijer optužuje za davanje državnih usluga i privilegija moćnim poslovnim ljudima – uključujući holivudskog filmskog producenta, izraelske izdavače novina i vlasnika uticajnog internet portala i najveću telekomunikacionu kompaniju – u zamjenu za luksuzne poklone njemu i njegovoj porodici. Najava optužnice dolazi u kritičnom trenutku za Netanjahua: on u izborima 9. aprila želi da osigura četvrti uzastopni mandat premijera.
Slučajevi Trampa i Netanjahua u jednom detalju su identični: obojica, naime, karakterišu istragu o njihovoj korupciji kao politički “lov na vještice”.
Na koji se način ove dvije globalne vijesti dana odnose i na BiH?
Prije svega – po tome što je u BiH istraživanje i krivično gonjenje korupcije na najvišem nivou gotovo nezamislivo. Bosna i Hercegovina, prema svim međunarodnim analizama, spada među države s najvećim stepenom korupcije u svijetu i zato se “borba protiv korupcije” naglašava među prioritetima u reformama neophodnim za približavanje euroatlantskim integracijama. Takva “borba” je, u bosanskohercegovačkoj realnosti, “misija: nemoguće”.
U javnosti se, naime, o korupciji razmišlja u njenim manifestacijama ograničenim na davanje mita: u zdravstvu, školstvu, javnoj upravi. U jednom međunarodnom istraživanju na tu temu 80 odsto građana Bosne i Hercegovine izjavilo je da su imali lična iskustva s podmićivanjem.
Problem je, međutim, mnogo dublji.
Da bi bilo koja vlast vodila izglednu “borbu protiv korupcije” morala bi na jednoj strani biti etična i javnosti odgovorna vlast i – na suprotnoj strani – nosioci korupcije.
U ovom slučaju, međutim, korupcija je utkana u same temelje i način funkcionisanje vlasti. Pogledajte u njenu najrasprostranjeniju manifestaciju: klijentelizam i nepotizam. Za gotovo tri decenije vladavine nacionalističkih partija one su u javnoj upravi i preduzećima; u školama i zdravstvu; u diplomatiji i čak pretpostavljeno nezavisnim oblastima – kao što je pravosuđe – postavili desetine hiljada rodbinski i ideološki najbližih u čijem je egzistencijalnom interesu da onemoguće bilo kakvu “borbu korupcije”. Ona je za njih prijetnja ličnim privilegijama i zato osuđena na neuspjeh sve dok ne dođe do uspostave i afirmacije institucija vladavine prava.
Druga očita manifestacija korupcije: navikavanje javnosti na besprimjerno i neobjašnjivo bogaćenje nosilaca najviših javnih funkcija. Posjedovanje imovine, kuća i stanova i luksuznih automobila u vrijednostima koje daleko premašuju legalnu zaradu ljudi na vlasti ne može biti predmet ozbiljne istrage i sankcija sve dok se ne promijeni sama misija bavljenja politikom: služenje javnosti umjesto vlastitim pohlepama.
To objašnjava i tekuću agoniju sklapanja i onemogućavanja postizbornih koalicija u Bosni i Hercegovini ovih dana. Spremnost da se za opstajanje na vlasti prigrle i najvatreniji politički protivnici; da se zaborave i najcrnje lične i porodične uvrede i montirani procesi; da se potiču sumnje i podjele u suparničkim – ili potencijalno partnerskim – partijama može da se razumije samo u kontekstu interesa za opstajanje na vlasti po svaku cijenu.
U Americi i Izraelu političke vođe odbacuju istrage protiv njih kao “lov na vještice”. Naši političari ne treba da strahuju od toga. U BiH ni vještica – nema.
RSE
