Razuman čovjek, a takvih je malo, trebao bi se čuditi našoj vjeri u čarobne datume koje slavimo, zbog kojih se okupljamo, kuhamo velike ručkove, danima pečemo kolače. Iza takvih dana, a nisu to samo blagdani u crkvenom kalendaru, već i proslave dana republike, ustanaka ili završetka rata, a svašta se slavi, stoje dosta klimava shvaćanja o povijesnim prijelomima, točkama u vremenu nakon kojih ništa nije bilo isto.
Zapravo, sve to što prati povijesna objašnjenja čvrsto je koliko i slike astroloških znakova na zvjezdanom nebu. Ja nikako ne mogu prepoznati lik jarca, strijelca, raka, a ni djevice mi se ne priviđaju u pogledu na zvjezdano nebo. Za te slike treba jaka vjera i velika mašta.
Zato u ovo doba godine malo s nepovjerenjem slušam o tome što je bilo, prognoze i proročanstva što nas čeka u sljedećoj. Računaju se zbrojevi oznaka godina, pa iz toga jesu li djeljivi sa sedam ili tri izvlače se zaključci. U trenucima ljubljenja nakon odbrojavanja staroj obično se kaže da je loše prošlo i želi da nova bude bolja.
Ne znam zašto se smijemo ritualima primitivnih plemena, jer njima bi naši običaji kićenja jelki, smreka ili grana bora izgledali necivilizirani i glupi, a neskladno pjevanje o štalicama ili post bili bi siguran znak da su nas obuzeli duhovi. Gledanje prijenosa valcera ili skijaških skokova smatrali bi narodnim načinom liječenja mamurluka i glavobolje.
Ma znam da datumi sami po sebi ne znače ništa, da nisu prava mjera vremena, da se dan produlji i prije Božića i da, s iznimkom onih koji dobiju božićnicu ili poklon ispod bora, ništa ne mijenjaju u našem materijalnom stanju. I prije i poslije možda smo isti jad i čemer.
No taj kratak trenutak, dan ili tjedan za nas je vrijednost. Makar rijetki, takvi trenuci nas ispunjavaju i hrabre, potiču i ojačaju osjećaj smisla i zajednice. ”Zvjezdani su časovi ljudskih zajednica, po naravi stvari, rijetki. I još nešto. Tek ih u retrospektivi doživljavamo kao trenutke u vremenu” (Eugen Pusić). Smisao ceremonija i rituala je osnažiti zajednicu. Smisao obreda je simboličko slavljenje društva nad pojedincem, znak da zajednica opstaje i mimo njega.
U ovoj godini tri su elementa trajno obilježila naš politički život. Jedno je politički poraz Predsjednice, drugo zamor upornim uplitanjem religije u vladanje, a treće rasap političkih stranaka.
Predsjedničina sretna zvijezda privremeno se ugasila. U godinu dana ona je sjajila sve jače. Svojom hektičkom kampanjom najprije je izbrisala gorak dojam o tome da su Sjedinjene Države mjesto gdje se najbolje osjeća, gdje ima prijatelje i lijepe uspomene. A što bi u tome bilo loše? Umjesto jednostavnih objašnjenja ponuđeni su dvosmisleni odgovori, slikanje ispred ograde Bijele kuće, razgovor sa senatorom koji je nekim čudom propustio pobjeći na praznike, te vrhunac, proglašenje svega državnom tajnom i opstrukcija novog imenovanja veleposlanika Para.
Slijedilo je posjećivanje svake priredbe, primanje cvijeća za tuđi ples, selidbe Ureda po Hrvatskoj. Trebalo je biti u vijestima u pozitivnom svjetlu. U tome je pretjerala, pa su se efekti takve politike izgubili.
Izdavala je pohvalnice i dijelila medalje. Primala generale i pokazala da dobro izgleda i u vojničkoj uniformi. Koristila je uzvišene patriotske fraze. Pozvala je Vučića kao najvećeg prijatelja uz snažnu distancu Vlade. Putovala je dosta, no učinci nisu vidljivi, a ni razlozi.
Odjednom je prepoznala odanost sportskom navijanju. Više je bila Navijačica nego Predsjednica. Većini je to bilo simpatično, naročito izvan zemlje. Na to se nitko ne može ljutiti, već smiješiti. U tome je pretjerala. Macron nije dobro, sudim po grimasi, primio njeno tapšanje po njegovoj ne odveć bujnoj kosi. Navijači to vole, državnici rijetko.
Njene kritike upućene Vladi, izjave da se sve može, ali da Vlada nema volje, nisu podloga politici štednje. Premijer je želio biti taj koji velikodušno dijeli i pomaže. Ne ona. Vjerojatno je grizao nokte. Izbjegavala se miješati u skandale i ekonomske afere, ali je bila na narodnim veseljima i smotrama općinske garde.
Provodeći stalnu osobnu kampanju, stvarajući grupe prijatelja, zapravo se deklarirala kao mogući nadstranački kandidat za novi mandat. Kako se kandidati ne stvaraju lako, a stranke još teže, stvarala je dojam da stvara zavjereničku kliku pouzdanika koji mogu preuzeti stranku, tajne službe i medije. Zato je još prije jesenjih kiša započeo plan njenog demontiranja, ograničenja stvarne moći i prividne popularnosti.
Sve je dovelo do smjenjivanja njenih savjetnika, izolacije i, vjerojatno, osjećaja da se tome ne može oduprijeti. Ostalo je nejasno što bi Mate Radeljić mogao reći (”negativno”), a tako je važno da mora paziti u prometu. Njemu se, vjerujem prijetilo onako kao što se prijeti u trilerima, samo da bi se dalo naslutiti da osim mrkve postoji i batina.
Predsjednica je izrazila žaljenje što joj se nije iskreno obratio jer ona brine o svojim ljudima. Kako? Dala bi mu posao u svojem kafiću? Uostalom, rekli su i ona i Plenković da je sve gotovo. O ne, sve još nije gotovo.
Svašta je ostalo nejasno i prikriveno, a javnost bi se trebala baviti nevažnim detaljima. Da, baš me zanima koju su tortu jeli? Tko je platio kave? Nisu to glavna pitanja, nije sve otkriveno. Nije gotovo, ne vjeruju si ništa. Povjerenje je dobro, kontrola još bolja.
Druga stvar koja prolazi nezamijećeno je naglo povlačenje Crkve s tog fronta i manja uvjerljivost. Nakon uspješnog buđenja naroda protiv Istanbulske i Marakeške konvencije na plimi klerikalizma tisuće su na glavnom trgu tražile ostavke i prigodno, kako se to radi u ovim krajevima, vikali: Izdajice. Oni koji su to organizirali ili samo podržali sami su se stavili na crnu listu. Krenuli su emisari, Kaptolu izručene otvorene poruke ljubavi i tajne poruke prijetnji.
Nešto se dogodilo. Na televiziji se prikazuju partizanski filmovi, referendumske inicijative su mrtve. Vidi se da na javnoj sceni premalo prostora imaju iskreni vjernici; ton su davali klerikalni fundamentalisti koji biraju nerješive moralne dileme (pobačaj, nova evangelizacija) ili teme u kojima ništa korisno ne mogu napraviti (iseljavanje, demografska obnova).
Možda ne mogu ništa ni oni ni Vlada bez korjenite štednje, a tu su i oni na vrhu. Crkva i vlast su isprepletene materijalnim interesima ili, da budem točniji, u Crkvi postoje pojedinci koji vole moć i bogatstvo, a u vlasti neki ne bi bili bez snažnog zagovora s oltara.
Ne depolitizacija Crkve, već strah od mangupa u vlastitim redovima (tako se govorilo za komunističke ekstremiste) otkrio je postojanje jedne zablude. Čvrsto se vjerovalo da je jednostavan recept za pobjedu HDZ-a otkriti, popularizirati osobe s krajnje desnice. Ti su, smatralo se, sigurni glasovi, primamljeni predodžbom o unosnoj politici prihvatili položaje na listama i govorit će ono što šteti oponentima, liberalnoj javnosti i komunjarama. No komunjare su izumrle, liberalna javnost utihnula, a oponenti izgubili moć.
Desnica zapravo nije toliko donosila glasova koliko je štetila konkurentima. No time što su dobili uzlet narasle su i političke ambicije.
I ranije je desnica više voljela moć u sjeni i poslove, nego međunarodnu scenu na kojoj baš ne blista, znala je da je bolje u prvi plan gurati kadrove vanjskih poslova, a sebi ostaviti silu i represiju, sudstvo i dragovoljce.
Nisu se baš bavili dugovima i stečajevima, nisu voljeli nastup pred nesklonim novinarima, radije su surađivali s građevinskim poduzetnicima i gradonačelnicima, županima i komunalnim poduzećima.
No njihove javne polemike sve više liče na obične gluposti, a pozivi na lustraciju kao povijesni revizionizam.
Ljudima se čini da je rat završio, ne samo svjetski već i rat za neovisnost. Poduzetnici nisu heroji, iseljenici nisu dezerteri. Nitko za to što radi u Irskoj neće tražiti posebne bolnice i privilegirane upise. Ljudi nisu patili samo u ratu, teško pate i danas, ne zbog agresije, već radi nesposobne vlasti.
Zato teme koje dominiraju TV kalendarom i emisijama HRT-a u stvarnosti ne donose glasove, ne daju legitimitet ovoj već davno bivšim vladama. Račun dobitka i rizik gubitka se promijenio.
Treće što se vidi je suton oporbe. Bernardić nije vođa. Kao što je u košarci opasno kad neko pomisli da je dobar šuter trica i stalno pokušava, njegova ekipa gubi, a suigrači uskoro neće dolaziti ni na trening.
Zašto njegovi protivnici, kad ga već ne mogu smijeniti, nisu preuzeli rizik izlaska? Beljaka lupaju ispod pojasa, otimaju mu župane, gradonačelnike i ogranke onako kako su Rimljani otimali Sabinjanke. On se dobro drži, poziva na Radića i tradiciju, no njegovi protivnici daju koncesije, uhljebljuju i daju obećanja.
Liberali i regionalisti, jaki na ponekom bunjištu, moraju tek steći dojam snage i nacionalne alternative. Pojava političkih repatica, u prošlosti Laburisti i Most, imat će dostojne nasljednike. Uspjeh novih je zajamčen, a njihovo tamnjenje, kad osjete vlast, predvidivo.
HDZ-u odgovara to mrvljenje oporbe. Oni su zadovoljni kad imaju u Saboru što više malih klubova, na izborima što više malih, a sličnih, koji sebi otimaju pristaše. Nema organizirane mreže promatrača, a na našim izborima znalo se i krasti. Divno je kad postoji tucet predsjedničkih kandidata koji se međusobno glože protiv njihovog, a nitko ne izgleda kao pobjednik.
To ne rješava njihov osnovni problem. HDZ pobjeđuju i lako dolazi na vlast. Apsorbira sve platforme. Brzo gubi izborni legitimitet, pokazuje svoje unutarnje napetosti i razlike. Govori o vjerodostojnosti, a zaboravlja obećanja, govori o izbornom legitimitetu, a kupuje zastupnike. Zu herrschen ist einfach, schwer zu regieren (Goethe). Vladati je lako, teško je upravljati.
Pogledajmo u zvijezde. Hoće li se to sve promijeniti nakon 1. siječnja? Neće, ali ja imam rođendan. Još jedan. Jarac. I to pod sretnom zvijezdom. Jednu takvu želim i vama. Trebat će.
autograf.hr
