Vrlo neobrazovan momak, nekoliko dana prije vjenčanja sa svojom “prvom i jedinom ljubavi”, prema kojoj je sve vrijeme sačuvao najljepši odnos, ovako je izrazio svoja osjećanja: “Sav sam bio omamljen činjenicom na pomisao da će za nekoliko dana prvi put biti sasvim moja!”
Ovim riječima je možda naslikao ono što ljudi običavaju nazvati “medenim mjesecom”, tj. prvim sedmicama bračne sreće. To su, doslovno, omamljena stanja dva bića koja su sretna u međusobnoj ljubavi. Poznati ljekar, stručnjak za ženske bolesti, dr Schaetzing naziva svaku zaljubljenost, a posebno prve sedmice bračnog života, “opijanjem osjećanja.” Tada čovjek nije samo slijep, nego je i bez ukusa, i to čak u dvosmislenom značenju te riječi. Svi mirisi, ukusi i glasovi beskonačno su zaluđeni ljubavlju, tako da poprime posebno značenje. Sada možemo vrlo lahko razumjeti zašto tako često na bračnom putovanju ljudi pokradu mladence, jer mladenci tada ništa niti čuju, niti vide!
Isti dr Schaetzing ispravno tvrdi, da ta zanesenost ima svoje duboko značenje. Samo zbog takvog osjećanja čovjek je u stanju zaboraviti, kako je rizično spojiti ionako već rizičan život i smrt s još jednom nepoznatom budućnošću i kako je veliki rizik još i udvostručavati taj rizik.
Međutim, te sedmice su za bračni život od presudnog značenja, jer se tu ne radi o godinama, već zaista samo o sedmicama. Zatim dođe obična ljubav, koja više ne žmiri na međusobne mahane i greške, na slabosti i nesklad među karakterima. Sad ih vide, iako se još uvijek podnose zbog ljubavi. Ali, i ta obična ljubav ili zaljubljenost s godinama postaje sve treznija, dok se konačno ne iskristalizira u drugarski obojene životne oblike, kako ih naziva isti stručnjak. Tu, uprkos razočarenjima i neugodnim doživljajima, nadvlada svijest međusobnih dužnosti i poštovanja. Na tom stupnju već su u prilično većoj udaljenosti nego što su bili prije, a da o ljubavi u prvim sedmicama ne govorimo, kada su još oboje bili jedno tijelo i jedna duša. Uprkos tome, to nikako nije samo korisna zajednica bez ličnog sadržaja. Naprotiv, oboje su izrasli u samostalne osobe, a da zbog toga ne trpi ni zajednica ni međusobna povezanost. To je uži suživot, kakav znaju samo zrele i trezvene godine, u kojima dominira mudrost, a ne zaljubljenost.
Prve sedmice bračne ljubavi i bračne zajednice temelj su zdravog razvoja odnosa između muža i žene. Tamo gdje se u prvim sedmicama mladenci ne stope u jednu cjelinu, tamo je to vidljivo kroz čitav život i može biti od presudnog značaja. Mnogi brakovi raspadaju se uglavnom zato što u prvim sedmicama braka nije bilo iskrene i dokazane ljubavi. Zna se često dogoditi da se bračni supružnici često rastave i zbog vanjskih okolnosti.
To će nam posvjedočiti primjer mladenaca, koji sigurno nije usamljen. Muž je nekoliko dana nakom vjenčanja bio mobiliziran i pao je u neprijateljsko zarobljeništvo. Vratio se tek nakon četiri godine i tek su tada počeli zajedno živjeti. Žena se žalila: “Vrlo sam zabrinuta kako će se sve to razvijati, jer smo se oboje navikli na samostalni život.” I, zaista, u tom braku nema onog prisnog, srdačnog suživota, kakvog vidimo kod drugih, koji su se već u prvim sedmicama navikli jedno na drugo. Naime, nekako lahko žive jedno bez drugoga, te jedno drugom više i ne trebaju. S obzirom na bračnu zajednicu, to nije nimalo utješno ni veselo.
Slične primjere imamo i danas zbog nestašice stanova. Mladi se uzmu, a pošto ne mogu kupiti kuću ili stan, prisiljeni su i dalje stanovati posebno kod svojih roditelja. Svakog se dana moraju ponovo dogovoriti kada će se i gdje sastati, vidjeti i porazgovarati. U tome je još gore što se mladi ljudi uopće ne naviknu na redovni život, kakav zahtijeva bračna veza, a niti se naviknu na zajednicu u svakodnevnom životu, koji ostaje prazan i pun teškoća. Na takav zajednički život čovjek se može navići bez teškoća, bez jadanja, bez mrmljanja i nestrpljivosti, pod uslovom da se s radošću i ljubavlju navikne i da postane slijep i gluh na sve teškoće oko sebe. Kada već minu prve sedmice bračne ljubavi i kad čovjek opet širom otvori oči i primijeti svaku poteškoću, a uz to ga još i štošta ozlovolji, mladi tek tada počnu živjeti zajednički život. Od samog početka ne mogu sakriti svoju netrpeljivost i nevolju zbog neprijatnih trenutaka koje im donesu bračne životne situacije i koje ih spriječe da zaplešu na bračnoj traci koja ih može odvesti u sretniju budućnost.
I još nešto: kao što svaki čovjek ima svoje navike i običaje, tako imaju i bračni drugovi svoje navike i običaje koje prije braka jedno na drugome nisu primijetili, ali u braku sve dođe na vidjelo. Dok prva ljubav još plamti kao buktinja, lakše se na njih naviknu ili se odviknu od njih. Ako žive odvojeno ili se samo tu i tamo sastanu, još se više učvrste u svojim navikama i običajima te se još više osamostale. Kasnije, kada već prvi plamen ljubavi malo splasne i kada ljubav postane trezvenija, tada se umanje i međusobni obziri i više nema spremnosti da se zbog međusobne ljubavi odreknu svojih loših navika i običaja, što u braku često izazove nesporazume, sukobe, zadjevice, svađe i kojekakve poteškoće. Tu važi ona poslovica: “Ako prve godine nećete izrubiti oštre krajeve, onda će vas oni grebati cijeli život.”
Bračni život je poput vjenčanog prstena koji zlatar izradi tako što savije zlatni štapić i tako ga istopi. Istopi ga dok je vruć. Kada se ohladi, može ga kliještima stisnuti, ali raspuklina će se ipak poznati. Potrebna su gorčina i oganj ljubavi, u čemu se ranije dva različita smjera stope u jedan životni krug, u cjelinu, tako da među njima više ne postoji nikakva razlika, nikakva razdaljina, niti pukotina, nego se jedno u drugo nevidljivo sliju. To mogu učiniti samo prvi trenuci bračne ljubavi.
Tada se svakodnevni život i navike stapaju u jednu cjelinu i harmoniju. U vrijeme prve bračne ljubavi grade se temelji zajedničkih navika i običaja, bez kojih ne može preživjeti ni najljepša, ni najidealnija ljubav koja bi željela da zaljubljena srca ostanu takva do groba pa i preko groba.
Habib Mandžić
magazinplus.eu
