Jorge Urdánoz: Traži se idealni tip političara

Kako dobiti najbolje ljude u politici? Budući da se rasprava koncentrira na status zvanja, najvažnije pitanje stoga glasi: tko su najbolji?

 

Prije se izobrazba političara sastojala samo od politike. U svojoj mladosti neki od njih su bili zastupnici maoizma, trockizma, komunizma, socijalizma ili su bili pristalice drugih „-izama“ i ulazili su u prostor ljevice. Ako su bili u prostoru desnice pripadali bi liberalnim, kršćansko-demokratskim ili konzervativnim pokretima. To bi bio jedini put njihove karijere koji ih je praktički zanimao.
A danas? Danas malo stvari daje tako jasnu sliku u kojoj se mjeri izgubila razlika između lijevih i desnih, kao rasprava o obrazovanju političara koja se čarobno pretvara u raspravu o njihovoj zaradi. Mislim da se to najbolje vidi u građanskoj averziji koju u najvećoj mjeri ne uzrokuje problem korupcije u politici koliko njena komercijalizacija.

 

Dobro plaćeni političari ne korumpiraju

 

Pitanje zarade u politici se pokazuje kao pogonsko gorivo za postizanje dvaju ciljeva: privlačenje nadarenih u politiku i sprječavanje korupcije. Kada je riječ o privlačenju talenata gotovo bez otpora se provlači ideja da je neophodno ponuditi veće plaće. Jer tko želi postati ministar (ili bilo što drugo) ako u privatnom sektoru može zaraditi pet do deset puta više? Obzirom na korupciju nameće se jednaka misao. Ako političare budemo dobro plaćali postići ćemo to da se neće korumpirati. Međutim, je li to baš tako? Pri odgovoru smo zapeli ne primjećujući kada nam stvarno relevantni čimbenici izmiču.
Bolje da se pozabavimo pitanjem talenata, jer uspoređivati odnos između visokih primanja i male koruptivnosti je jako upitan, stoga ćemo ga jednostavno ignorirati. Ono što je najupečatljivije kada je riječ o novoj oznaci jest da se tu radi o svojstvu koje je definirano od strane privatnih, gospodarskih i komercijalnih sektora. „Politika mora znati primamiti nadarene“, ali današnji jedini kriterij u odlučivanju ima li netko talenta ili ne je – njegova zarada. Netko tko je u stanju voditi firmu, menadžer, koji zarađuje stotine tisuća eura godišnje, pobjednik: To je tip čovjeka koji danas u sebi navodno objedinjuje nadarenosti. Da bi ovakve ljude privukla politika ih mora dobro plaćati. Stoga visinom plaća mora parirati tržištu.

 

Vozač autobusa nije liječnik

 

To nije uvijek bilo tako. Možda je to tako bilo na desnici, iako samo djelomično. Jer oni su gospodarski uspjeh doživljavali kako moralnu pobjedu a samim time i političku. Na ljevici se politički uspjeh nikad nije uspoređivao sa gospodarskim, više suprotno. Nikome ne bi palo na pamet nečiju političku nadarenost mjeriti njegovom profesijom. No upravo to je postalo pravilom. Prvo što se kod nekog kandidata provjerava jest njegov život. Liječnik, odvjetnik, poduzetnik se ne mogu izjednačavat sa konobarom, tvorničkim radnikom ili vozačem autobusa.
Međutim, pri svemu tome dolazi do brkanja izvršne i zakonodavne razine. Obe pripadaju različitim oblastima. No, partijska logika ih je spojila u jedan zbunjujući amalgam. Ispod ove čisto institucionalne izobličenosti kuca temeljni problem. Ovdje vlada neka vrsta ideološke zbrke prouzrokovana pogrešnim prisvajanjem logike tržišta. Jedno je tržište cijeniti kao socijalnog partnera, a drugo je podložiti se logici tržišta na svim razinama. Osobito na razini političke aktivnosti.

 

Politika koja te dovodi u napast

 

Prije se nadarenost političara mjerila njegovim idealima i njegovim izrečenim željama. To je bilo nešto usmjereno ka budućnosti. Talent preinačen u običnu svakodnevnu izvrsnost je danas nešto što samo još prošlost može otkriti. Nije više stvar u tome za čime se stremi, nego ono što se već postiglo, za što je čovjek sposoban. Prije su čovjeka u politiku vukle čežnje te je zbog njih završavao u javnosti. Danas je pak politika ta koja čovjeka zove, ona je ta koja ga dovodi u napast. Čovjek je okupljen samim sobom i iznenada jednog dana zazvoni telefon. Politika je ta koja privlači kandidate. Kandidat ne završava neizbježno više u politici zato jer je on „animal political“. Odatle mantra: „Mi moramo zaposliti najbolje“. I doista ih se mora mamiti, jer sami ne dolaze.
Nitko? Nitko, barem od onih koji se smatraju „najboljima“. Jer ovaj koncept „najboljih“ poznaje samo jedan tip, a to je tip poduzetnika. Nikad do sada nije bilo ovako, čak ni liberalizam to nije htio. Ako je itko, iz perspektive politike, one „najbolje“ htio opunomoćiti zastupništvom, bio je to John Stuart Mill. Međutim za njega su oni bili „najbolji“ po intelektualnom i moralnom pitanju. Takoreći oni najinteligentniji i najvelikodušniji. Kako je onda došlo do toga da se „najbolje“ među nama izjednačava sa „najpoduzetnijim“? Ono što najviše uznemirava je kako nam se takvo što može nametnuti kad jedva primjećujemo što se pod tim podrazumijeva?
„Nesnošljivost između političara i građana“ kaže se? Naravno. Kada politika postane poslovanjem a ne budućnošću, kada postane posao a ne ideal, kada se skroz komercijalizirala. Kakvu vrstu odobravanja onda očekujemo pronaći među stanovništvom?

 

Jorge Urdánoz, docent filozofije prava na univerzitetu Oberta de Cataluña u Barceloni. Njegvo glavno težište u istraživanju je politička filozofija, osobito se zanima za izborne sisteme i pitanje političkog zatupanja. Urdánoz je predavao i na Nezavisnom univerzitetu u Madridu, te je bio gostujući profesor Columbijane i New York univerziteta. Objavio je nekoliko knjiga, mnoštvo znanstvenih članaka i redovito piše komentare za različite španjolske dnevne listove, među njima i za El País.

 

 

S njemačkog: Darko Pejanović. Izvor: theeuropean.de

 

Placebo demokracija

tacno.net

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close