Jörg Lau: Traženje dobrog terora

Za razliku od fenotipa disidenta, nikada ne glumi ogorčenog, uvrijeđenog ili prevarenog poviješću. Umjesto toga je bezizrazno ironičan, zbog čega ostaje svagda neodrediv. Žižek gaji krajnju umirenost: ništa ga ne može iznenaditi, i iznenadni udar katastrofe u njemu probudi samo znalca koji je događaj već odavna predvidio.

Autor: Jörg Lau

Zadnjih nekoliko godina uživa slovenski filozof Slavoj Žižek na međunarodnoj filozofskoj sceni i na kulturnim stranicama časopisa sve veću, gotovo već nevjerojatnu slavu. To je začuđujuće, budući da gaji tamni, žargonski opterećen stil, koji vjerojatno u širokim krugovima tzv. kulturnih studija slovi kao znamenje misaone težine. Jacques Lacan je Žižekov idol. Njegova terminologija ima u Žižekovim djelima funkciju mantre kojom autor svagda iznova priziva „prazninu užitka“, „nemoguću-nedokučivu supstanciju užitka“, „primordijalnu prazninu oko koje kruži pulzija“. Žižek dovodi lakanovsku gestu odricanja smisla (Gestus der Sinn-Entsagung) do samoparodije: „Želja“, piše Žižek u svojoj nedavno objavljenoj knjizi o Hitchcocku, „jest metonimijsko klizanje što ga goni manjak. Trsi se uhvatiti mamac koji joj se uskraćuje; per definitionem ‘nezadovoljena’ želja dostupna je svakoj mogućoj interpretaciji, odnosno nije ništa drugo do kretanje interpretacije, prijelaz od jednog označitelja drugome, beskonačna produkcija novih označitelja koja prethodnom lancu retroaktivno dodjeljuje značenje“ .

Nije čudno da autor koji slijedi taj narcistički program teorijskog samozrcaljenja i samopotvrđivanja nema oVrtoglavici, Psihu i Ozloglašenoj (Notorious) reći ništa nova. Zapravo, tako se čini, knjiga bi imala samo dokazati da je kategorije Lacanove psihoanalize i ostalih Žižekovih najdražih autora moguće primijeniti na Hitchcocka. Sam Žižek kaže: „Ono što postmodernizam radi jest upravo suprotno: njegovi su predmeti par excellence produkti koji nedvojbeno nastoje ulagivati se masama, i zadaća je interpretacije da u tome prepozna prikaz najezoteričnijih teorijskih finesa Lacana, Derride ili Foucaulta“.

S tim programom automatski povezano ponižavanje predmeta interpretacije – u ovom slučaju Hitchcockovih filmova –, čitatelja direktno udara u oči. Tu uopće nije riječ o estetskom materijalu i njegovoj mogućnosti da dovede u pitanje prethodne teorijske pretpostavke, nego o dokazima valjanosti nekog apriorija. Unatoč „beskonačnom kretanju interpretacije“, pretpostavljenom „vječnom klizanju označitelja“, siroti Hitchcock na kraju služi jednostavno za nauk, izveden ne samo iz njegova najpoznatijeg filma, nego čak cjelokupna opusa: „Neopoziva društveno-ideološka lekcija Psiha jest – kao rezultanta čitavog Hitchcockova opusa – kasnokapitalistički kolaps polja intersubjektivnosti kao medija istine, njegova dezintegracija na pol ekspertnog znanja i pol psihotične ‘privatne istine’“. Slavoj Žižek kaže da nas Psiho kao suma Hitchcockova djela uči da „kasni kapitalizam“ uništava odnose te dopušta samo privatnu obmanu i mrtvo ekspertno znanje. Šteta da György Lukács nije mogao doživjeti ovo napredovanje Alfreda Hitchcocka u socijalističkog filmskog radnika s neobično čistim klasnim stajalištem.

Da se želja nikad ne ispunjava, da je jezik sastavljen od znakova i da služi osmišljavanju onoga što nema smisao – to studenti nauče danas već na početku studija! Koliko će nam se dugo još takve banalnosti, istina pompoznom gestom, predstavljati kao provokativni uvidi? Kraja, kako pokazuje Žižekov bum, nema na obzoru. Imamo posla s mučnim kičem negativiteta koji iz sebe-uskraćivanja (smisla, želje, subjekta) pravi kult. Slavoj Žižek je u tome istinski velemajstor. Da je s tom putnom kartom doputovao već tako daleko, na kraju krajeva je i luda smjelost (Chuzpe).

Žižek je na najboljem putu da sustigne velike zvijezde transatlantskog kongresnog jet seta. Posljednjih dvadeset godina je profesor Žižek, kako možemo doznati s internetske stranice njegove alma mater, Univerziteta u Ljubljani, „sudjelovao na više od 350 međunarodnih filozofskih i psihoanalitičkih simpozija u SAD, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Austriji, Švicarskoj, Brazilu, Španjolskoj, Meksiku, Izraelu, Rumunjskoj, Madžarskoj, Irskoj, Nizozemskoj, Islandu, Norveškoj, Danskoj, Švedskoj, Japanu“.

Takve informacije, što ih Žižek daje o sebi, nipošto ne smijemo smatrati hvalisanjem. Citirani spisak vjerojatno sadrži samo reprezentativan izbor njegovih nastupa. Ako bismo naveli sve visiting professorships, što ih je u proteklih deset godina obavio između Pariza i Buffala, Minnesote i New Oreleansa, olako bismo dobili dojam da kod Slavoja Žižeka nemamo posla s realnom osobom, nego s invencijom Davida Lodgea, majstora satiričnog campus romana. Žižekovu pojavu doista okružuje nešto izričito romaneskno: stručnjak za Lacana iz Ljubljane, koji navodno ima veze s tamošnjim disidentskim krugovima, zanima se za punk, Davida Lyncha, Lenjina i Hitchcocka, te zna veoma neživotno teoretizirati o banalnim pojavama kulture svakodnevnog života, a već sljedeći trenutak, bez stida, na brzinu iz reklame za pivo izvesti kasnokapitalističku „želju“.

Tko Žižeka samo čita, vjerojatno neće moći dokučiti njegovu neuobičajenu fascinantnost. Slavoj Žižek je događaj. Čovjek mora doživjeti maničnu bujicu riječi na njegovim predavanjima, praćenu ekspresivnim gestama, što svagda djeluje pomalo zastrašujuće i šarmantno istodobno, njegov elokventni engleski, začinjen srednjoeuropski tvrdim akcentom.

Aura divljaka s Balkana je značajna, ako već ne i odlučujuća pri recepciji njegova djela u Zapadnoj Europi i Americi. Blijed, razbarušene kose, s tamnim podočnjacima i bujnom bradom, kakvu nose borci za građanska prava, vrlo učinkovito djeluje kao kakav filozofski medij za koji se čini da je izišao neposredno iz nesvjesnog Europe. Za razliku od fenotipa disidenta, nikada ne glumi ogorčenog, uvrijeđenog ili prevarenog poviješću. Umjesto toga je bezizrazno ironičan, zbog čega ostaje svagda neodrediv. Žižek gaji krajnju umirenost: ništa ga ne može iznenaditi, i iznenadni udar katastrofe u njemu probudi samo znalca koji je događaj već odavna predvidio.

Ovdje nemamo više posla s osebujnom rubnom figurom akademskog svijeta i njezinim više-manje zanimljivim kapricima. Žižek je u približno deset godina postao značajnim glasom suvremene filozofije. Sada ga jednostavno nije moguće izbjeći kad je riječ o teoretiziranju o postmoderni, o medijskoj filozofiji ili o kritici uma. Ništa čudno da i European Graduate School u Saas-Feeu nudi intensive seminar s njim. Kad se američki studenti okupe na teorijskim seminarima u švicarskim gorama, Žižek je – pokraj uobičajenih »osumnjičenih« iz kruga radical chic, kao što su Giorgio Agamben, Jean Baudrillard i Judith Butler – jednostavno neizbježan. Sa svojim apartno kontrapunktno postavljenim citatima iz Lenjina i Lacana zrači nedvojbenim europejstvom, za koje jeunesse doréeameričkih cultural studies drage volje poseže i malo dublje u džep (»total tuition cost (excluding fees): US $ 15,620.00«).

Sveopća potražnja za njegovom radikalnom kritikom ne odvraća ga da u svagda novim varijacijama kudi kasni kapitalizam i postmodernu kao stanja stagnacije i odsutnosti alternativa – kao, recimo, na platformi prošlogodišnje Documente. Danas postoje, kao što je Žižek rekao u svojemu predavanju, samo još prividni liberalizam i prividna demokracija bez zbiljske, esencijalne mogućnosti izbora. Puno je pohvala pak imao za kasni komunizam – stresa lišeni životni okoliš što su ga tijekom drastične ekonomizacije nakon pada Berlinskog zida na žalost kolonizirali. Prije te žalovanja vrijedne modernizacijske katastrofe, prema njemu, postojale su barem prave alternative i komunizam je prisilio kapitalizam da nadjene ljudsko lice. Sada kad je ta ljekovita protusnaga nestala, kaže Žižek, svijet se pred našim očima barbarizira. Žižekova izvođenja na Documenti dalo bi se ovako sažeti: tek nakon 1990 godine doista živimo u totalitarnim okolnostima – aplauz umjetnosti naklonjena bečkog općinstva.

Još prije par godina Žižekovi su spisi objavljivani kod malenih, specijaliziranih izdavača. Sada je pak prodro u samo srce Suhrkampove kulture. Njegovo dosad glavno teorijsko djelo, 550 stranica velik bestseler pod naslovomDie Tücke des Subjekts (Zloba subjekta), nakladnik je reklamirao kao „filozofsku knjigu 2001. godine“. Riječ je o prilično drskoj oznaci i čini se da je to slutio i sam Žižek. U svom predgovoru s rezervom kaže da je knjiga doduše „prema temeljnom tenoru filozofska“, no želi biti „najprije i prije svega angažirana politička intervencija koja se laća gorućeg pitanja: kako možemo u vrijeme globalnog kapitalizma i njegove ideološke dopune, liberalno-demokratskog multikulturalizma, nanovo formulirati ljevičarski, anti-kapitalistički projekt“.

Temeljni filozofski tenor knjige polazi od uobičajenih varijacija citata, posuđenih od Hitchcocka, Hegela, Lyncha i Judith Butler i začinjenih pseudoznanstvenim prosudbama o teoriji kaosa i kvantnoj teoriji. Ono što pritom nije jednostavno šarlatanstvo, mora se označiti kao naduta banalnost. „Osnovna karakteristika dijalektičko-materijalističke ontologije“, kao što recimo piše u knjizi, „jest sićušna rupa koja zauvijek odvaja događaj ‘po sebi’ od njegove simboličke adrese/registracije“. Tu rupu pak možemo „prepoznati u različitim pojavnim oblicima, od kvantne fizike pa sve do double take-a u klasičnim holivudskim komedijama. Ono s čime imamo tu posla jest – rečeno hegelovski – majušna rupa između po sebi i za sebe…“.

Ono s čime imamo posla u Žižekovoj knjizi možemo pak najbolje odrediti riječima filozofa Harryja G. Frankfurta. Komu su značajni samo citatna pompoznost, kombinatorička iznenađenja i moralna razmetljivost, taj proizvodibullshit (kenjanje/proseravanje) u najstrožem značenju riječi. „Upravo je to nepostojanje povezanosti s brigom za istinu“, piše Frankfurt, „nebriga za stvarno stanje stvari – ono što smatram suštinskim za bullshit“.

Svakako je u Žižekovoj knjizi riječ o istini. A ta je, što je veoma praktično, na strani angažiranog subjekta, zapisanog u „antikapitalističkom projektu“. Žižek čak govori o „događajima istine“ do kojih vode „autentična djela“ revolucionarnog subjekta. No kako je moguće događaje istine s izvjesnošću odvojiti od mnogih žalovanja vrijednih stvari koje se inače još mogu slučiti? Budimo pozorni na sljedeću užasnu kazuistiku: „nacionalsocijalizam je bio pseudodogađaj, a oktobarska revolucija autentični događaj, budući da je pogađala temelje kapitalističkog poretka i istinski ih potkopala; nacionalsocijalizam je, naprotiv, izveo pseudodogađaj, kako bi na taj način spasio kapitalistički poredak. Strategija nacionalsocijalizma je bila mijenjati stvari na takav način da su u svojim bitnim temeljima mogle ostati nepromijenjene“.

A to bi doista bila utješno za brojne milijune umorenih na obje strane: jedni su umrli za istinu, koju sada nameće antikapitalizam; drugi pak mogu reći da je njihova smrt bila samo pseudodogađaj, a ne civilizacijska propast, zbog koje bi budući naraštaji trebali razbijati glavu. Nacionalsocijalizam kao spasonosna sila kapitalističkog poretka, kao strategija za očuvanje okolnosti? Teško je vjerovati da bi ta teza mogla biti ozbiljno mišljena, pomislimo li samo na sve ambiciozne, dinamične i sve nacionalsocijalističke projekte koji „u bitnim temeljima“ mijenjaju svijet, kao što su bili, recimo, plan Barbarossa, umorstvo Židova i totalni rat.

Nakladnik Suhrkamp mogao je upozoriti na priznanje s kojim se Žižek konačno afirmirao: godine 1999. kao prvi primio je „uglednu kulturološku istraživačku nagradu savezne države Sjeverna Rajna-Vestfalija“ (iz Suhrkampove reklame). Nagrada je zasad ugledna prije svega zbog znatne svote što je nagrađeni prima: Slavoj Žižek je dobio milijun njemačkih maraka za dvogodišnje vođenje studijske skupine posvećene temi Antinomije postmodernog uma.

O prvim je rezultatima općinstvo bilo obaviješteno februara 2001. na konferenciji esenskog instituta koju je vodio Žižek. Priredba je nosila naslov Postoji li politika istine – nakon Lenjina? Uskoro je postalo jasno da tu nipošto nije posrijedi istina o Lenjinu. U prethodno objavljenom prilogu Žižek je svijet pobjedničkog „liberalnog kapitalizma“ ponovno označio kao „postpolitičku epohu“, obavezanu „ideološkom konsenzusu“: „Njegove temeljne premise su prihvaćanje globalnog kapitalizma kao jedine moguće igre i liberalno-demokratskog sistema kao konačne, optimalne političke organizacije društva“. Protiv te „liberalno-demokratske hegemonije“ i njezinih „nepisanih zabrana mišljenja“ sada valja nastupiti.

I pritom u igru stupa Lenjin. Jer „Lenjinova politika“, čitamo s čuđenjem, „jest istinska opreka ne samo pragmatizmu trećeg puta, nego i marginalizirajućem ljevičarskom držanju što ga je Lacan nazvao le narcissisme de la chose perdue (narcisizam izgubljene stvari). U tomu je bila Lenjinova veličina kad su boljševici preuzeli vlast: naspram histerično revolucionarne revnosti onih koji su radije ostali u opoziciji i tako izbjegli teret odgovornosti, herojski je preuzeo zadaću da učinkovito vodi državu i prihvati sve potrebne kompromise, isto tako i neophodne odlučne mjere s kojima je želio zajamčiti da boljševička vlast ne propadne“. Danas bismo, prema Žižeku, morali slijediti Lenjinov veliki primjer i „u uvjetima kakvi sada vladaju na svijetu ponoviti lenjinističku gestu, odnosno dati pobudu za politički projekt koji će potkopati totalitet globalnog liberalno-kapitalističkog svjetskog poretka“.

„Lenjinistička gesta“ – kako lijepo zvuči! Čini se da Žižeka goni bezuvjetna želja za verbalnim radikalizmom i po cijenu laži i iskrivljavanja povijesnih događaja. U tome je već nešto pokvareno, duhovno zapušteno. Ako Žižeka glede Lenjina uzmemo za riječ, tada tu nije posrijedi ništa manje nego apologija masovnog umorstva. Žižek to dakako zna, budući da ionako želi provocirati. Očito može računati na to da nitko od njegovih kulturoloških kolega neće biti toliko netaktičan da bi njegovo koketiranje s revolucionarnim nasiljem uzeo zaozbiljno i prigovorio mu. Struka koja samo nonšalantno sliježe ramenima pri takvom kultu nasilja, jer se politički korektno maskirao kao kritika »liberalno-kapitalističkog svjetskog poretka«, odriče se sama sebe.

Zašto se nikome ne čini problematičnim ako se široki trag krvi, što ga je Lenjin ostavio povijesti, bezbrižno proglasi žaljenja vrijednim rezultatom heroizmom nadahnutih, na žalost »neophodnih nemilosrdnih mjera«? Inicijatora i nemilosrdnog agitatora (Einpeitscher) crvenog terora trebali bismo, prema Žižeku, predstavljati kao predstavnika etike odgovornosti koja je znala »učinkovito voditi državu«? No imajući u vidu učinkovitost preko deset tisuća pogubljenja u samo dva mjeseca terorom obilježene jeseni 1918. – što ih je Lenjin želio i također odobrio –, čovjek se pri obećanju ostvarenja carstva neolenjinističke »politike istine«, što ga Žižek priželjkuje, ipak iznutra strese.

Srećom, utjecaj tog političkog projekta vjerojatno će ostati ograničen na blagoslovljena i udaljena mjesta kao što je Saas-Fee. To je u svakom slučaju moguće pretpostavljati iz zaključka upravo objavljene knjige Die Revolution steht bevor. Dreizehn Versuche über Lenin (Predstoji revolucija. Trinaest ogleda o Lenjinu). »Opseg u kojem označitelj ‘Lenjin’ čuva subverzivnu oštricu moguće je lako prikazati,« tvrdi Žižek i u bezbrižnoj cirkularnosti dodaje: »Označitelj ‘Lenjin’ jest taj koji niz općih misli preobražava u nacrt istinski subverzivne teorije.« Lenjin je tu dakle znak za subverziju one ‘hegemonije’ što je predstavljaju – za Žižeka očito izmjenljiva – pogrdna imena kao što su liberalizam, demokracija, treći put, kapitalizam, pragmatizam ili post-politika. Bez štete bismo mogli umjesto tog kompleksnog određenja jednostavno zapisati »postojeće« ili – u drugoj, dakako zabranjenoj jezičnoj igri – »zbiljnost«.

Jer kao što se otkriva na središnjem mjestu njegova velikog djela o filozofiji subjekta, tu nije posrijedi ništa manje nego to. »Pravi politički čin,« zapisuje Žižek, »izaziva snagu negativiteta koja uništava temelje našeg bivstvovanja.« Temelji našeg bivstvovanja, snaga negativiteta – s nečim manjim jednostavno nije zadovoljan. No pri svoj toj tutnjavi ipak je na kraju riječ prije svega o posve jednostavnom, tvrdoglavom parničenju (Rechthaberei): »Ako ljevičara optuže da su njegovi, inače iskreni i dobronamjerni, prijedlozi u konačnoj posljedici podloga za staljinistički teror, on bi morao pokušati izbjeći liberalnu stupicu i optužbe ne bi smio uzeti ozbiljno i braniti se tako da se proglasi nedužnim. Nipošto. Liberalna demokracija nije naše konačno obzorje. Koliko god to neprijatno zvučalo, užasna iskustva sa staljinističkim polit-terorom ne smiju nas dovesti do odricanja od samog načela terora, nego – upravo suprotno – do toga da ustrajno tražimo ‘dobar teror’.«

S 11. septembrom 2001. godine to se dugo traženje ‘dobrog terora’ čak neočekivano sretno zaključilo. »Odlučna poruka« napada na New York, kako je Žižek zapisao u svojem komentaru, »nije neko temeljno ideološko stanje stvari«, nego njihov traumatični učinak. »Što je precizno bilo uništeno tim napadom?« Tu katastrofu, kaže Žižek, pripremale su izmišljene katastrofe u nekim hollywoodskim filmovima, »tako da se Ameriku na neki način susrela upravo s onim o čemu je fantazirala, i upravo je to bilo ono zbilja iznenađujuće.« S tim upadom obistinjene fantazije u realnost obistinila se, prema Žižeku, »američka paranoidna fantazija u najčišćem obliku«, naime da je navodna zbiljnost samo inscenacija, kao što je egzemplarno bilo izvedeno u filmu The Truman Show Petera Weirsa.

Žižek dakle u 11. septembru vidi veliki ideološko-kritički projekt, koji konačno raskrinkava »ultimativnu istinu kapitalističkog, utilitarističkog, obezduhovljenog univerzuma« – »samu dematerijalizaciju ‘realnog života’, njegov preokret u užasan show«. Hollywood je šifra za sklop obmana što su ga Mohammed Atta i njegova banda razderali: »Nije riječ, dakle, samo o tome da Hollywood inscenira privid realnog života bez težine i inercije materijalnosti, nego o tome da taj ‘realni društveni život’ u kasno-kapitalističkom potrošačkom društvu na neki način sam nosi crte inscenirane prevare i da se naši bližnji u ‘realnom’ životu ponašaju kao glumci i statisti.«

Dakle, Mohammedu Atti i njegovim suborcima morali bismo zahvaliti za medijsko-kritičku misaonu pobudu što su je dali stanovnicima utilitarističkog obezduhovljenog univerzuma? Gotovo tri tisuće mrtvih doduše nije malenkost. No zbog odlučnosti s kojom su tu bile donesene neophodne odlučne mjere, koje raskrinkavaju insceniranu obmanu potrošačkog društva, Slavoj Žižek se ne može posve odreći divljenja.

Od svih bedastoća što su se rodile pri 11. septembru, Žižekova medijsko-filozofsko tumačenje nedvojbeno je vrhunski doseg. Čovjek se osjeća nekako zbunjen pri jedna prikrivenom ispadu resantimana prema zlobnom svijetu obmane i showa za koji se na prvi pogled čini da je tom čovjeku ipak vrlo blizak. Pitamo se kako zapravo ide kult autentičnog, istinu posredujućeg nasilja zajedno s narcističkom artificijelnošću Lacanova teorijskog jezika, sa svim tim teatrom oko »metonimijskog klizanja«, »prazne želje«, »simetrično-inverzivnog kontrapunkta«. Možda je pogrešno u tome vidjeti protuslovlje i nesklad. Možda su to zapravo dva neodvojiva pojavna oblika jednog samog stanja svijesti; teorijski narcis, koji svagda samo sladostrasno kruži oko vlastita izmicanja simboličkom poretku, priziva na vidjelo apologeta nasilja, koji bi konačno želio da doista gruva i prska.

 

S njemačkog preveo Mario Kopić

[Jörg Lau, Auf der Suche nach dem guten Terror, Merkur – Deutsche Zeitschrift für europäisches Denken (57, br. 646, februar 2003, str. 158–163).]

 

Izvor Gledišta

 

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close