Ovih dana ljudi se podsjećaju na to da su kršćani, a to znači, da se ponavlja onaj ofucani scenarij poznatih obrazaca ponašanja, kakvima se svjedoči već godinama – histerična kupovina hrane, odjeće, poklona, obavijena takozvanim ”božićnim ozračjem”…
AUTOR: TATJANA GROMAČA – autograf.hr
Izgleda kao da je među sve prodrlo nekakvo bjesnilo nepoznatog porijekla, koje se iskazuje na način bjesomučne kupovine i trošenja, što služi nekoj vrsti združene kolektivne hipnoze, očito bolno žuđenog samozavaravanja o tome kako se živi u zemlji blagostanja i prosperiteta, idealnoj zemlji zadovoljnih i zbrinutih građana.
Istovremeno, uokolo, pored i iza zidova tržnica i trgovina, poput likova iz crno-bijelih noir filmova, iskrsavaju mračne sjenke, dnevni odbljesci zajedničke loše savjesti, koja doduše nikome ne smeta –zgurene pojave ljudi koji predano, malo je kazati marljivo, kopaju po kontejnerima.
Ove će neugledne prikaze, skupa s drugima, osuđenim na specijalne božićne pakete (kila riže, kila šećera, vrećica tjestenine, par sapuna, pasta za zube plus nekoliko kila mandarina) podijeljene u pučkim kuhinjama ili ubožnicama, svoj maksimalan skor ubrati nakon što se vrhunci kolektivnog božićnog orgijanja naglo spuste do svog post blagdanskog spleena…
Tada se treba nadati, pri dnu nekog bolje stojećeg kontejnera, kakvom masnom komadu pečenja, grudicama francuske salate, makar već i ukiseljene…
Kršćanstvo čovjeka uči da od sebe daje, ali on od sebe najčešće daje toliko malo. U stvari, istinsko kršćanstvo nikoga ne zanima, rijetki su oni koji su uopće zainteresirani da saznaju o čemu se zapravo tu radi.
Čovjek ne želi reagirati na nepravde, na probleme koji su uokolo nas, posvuda u društvu, već samo, i veoma uvjerljivo, šuti. Sve riječi koje bi trebao izgovoriti povodom svjedočenja vlastitoj stvarnosti, i koje bi ga trebale povući u konkretne akcije, on prešućuje, vjerujući da time štiti bedeme svoje egzistencije.
Ali, moguće da je već i sam primijetio – zapuše neki malo jači vjetar, zatrese se zemljina kora, svijetom se raširi zarazna bolest, i ta je njegova vrlo sigurna egzistencija, kao u sekundi, do svojega temelja, prodrmana.
Međutim, bez obzira na to – taj se naš današnji čovjek i dalje ponaša kao mula koja poslušno vuče svoja zaprežna kola, gledajući isključivo vlastita posla.
Autoritarni modeli i obrasci, kojima se uspostavljaju i funkcioniraju odnosi među ljudima, psihologija ucjene i utjerivanja straha, podobnosti i lojalnosti političkoj stranci, potkupljenost i nesloboda slobodnog i strogo kontroliranog novinarstva, neki su od temeljnih modula ovoga društva.
Oni podrazumijevaju i vrlo surov – duboko unutar sebe – poništavajući odnos prema svim slabijim, osjetljivijim skupinama – prema ženama, djeci i starcima, kao i prema pripadnicima drugih nacija, vjeroispovijesti i rasa…
Tvrdost i krutost jednog ovako retrogradnog i nepoštenog društvenog modela kad-tad obit će se o glave onima koji ga zastupaju, provode, i svojom šutnjom i neprotivljenjem podržavaju. Ali tada će možda već biti kasno – jer idejom građenja na ruševinama nečega, u toj mjeri duboko pogrešnog, zacijelo malo tko može biti nadahnut.
Istina je, čovjek je sam sebe uvjerio da je novac najveća vrijednost, i njemu se bezuvjetno pokorava. To ga čini veoma površnim i pasivnim – sve je podredio vanjskome dojmu, od kojega sve otpočinje, i na kojemu, u toj sveprisutnoj realnosti, sve završava.
Skupi automobili i satovi već odavno vrijede više od bilo čega drugoga – čovjek je spreman jako puno žrtvovati dojmu, kojega će ostaviti u tuđim očima.
Istinske vrijednosti ne vrijede niti pišljiva boba. Onaj koji misli na duševne i duhovne vrline, taj je, davno je to dokazano, budala, ako već ne i nešto gore od toga.
Doduše, ljudi su uvijek bili vješti, i rasipni na riječima, pa tako i na onima kojima demonstriraju etičke uzuse. Oni uvježbano – jer su poput štrebera sve potrebno nabiflali napamet – izgovaraju, i u ove predbožićne dane, ono iza čega uopće ne stoje, niti polovinom svoga bića.
Svijet je postao mjesto jeftinih demagoških rasprodaja, i na tom ogromnom sajmu, prepunom pljesnive bofl robe, prodaju se plastične vaze, uz puno visprene blagoglagoljivosti trgovaca, koji će sve uvjeriti kako je riječ o vrijednom i rijetkom porculanu, iz vremena kineske dinastije Ming.
Oni sami doduše znaju da je to prevara, i one kojima se obraćaju također smatraju budalama, ali im, sve dok posao cvate, to neće kazati u lice.
Tako, u tim, ne uvijek posve bezazlenim prevarama, sve funkcionira – čovjek je toga katkada i svjestan, ali je suviše lijen i komotan, da bi povjerovao u to da se ikada igdje išta može promijeniti.
