Gdje su silni PZO-i?
JUČER (1. kolovoza) CNN je objavio reportažu s prve crte bojišta u Ukrajini. Reportaža prepuna žalopojki ukrajinskih vojnika kako im je teško. I kako ne razumiju zašto se Rusi bore umjesto da bježe. I sve tako nešto.
Pa se vojnik Volt čudi da su Rusi protutenkovske mine dodatno zaštitili ručnim granatama. Pa kad se mine pomaknu, granate eksplodiraju. Iako je postavljanje takvih stupica uobičajen postupak u ratu. Režiser Danis Tanović osvojio je Oskara s filmom Ničija zemlja u kojem se cijeli zaplet vrti oko mine iznenađenja postavljene ispod ranjenog vojnika. Pa eto nije da su se Rusi prvi dosjetili, piše Index.hr
Ukrajinci zazivaju dolazak F-16
Jedan od čestih argumenata Ukrajinaca zašto im ofenziva ide jako sporo jest da nemaju prevlast u zračnom prostoru. A da se bez nje ne može brže napredovati. Pa zazivaju što brži dolazak F-16. Kao što su prije zazivali dolazak zapadnih tenkova. Koje Rusi sasvim uspješno uništavaju. Osim ako neće zaposliti strane plaćenike, prvi F-16 bit će spremni za borbena djelovanja za najmanje dvije godine. Ima li Ukrajina toliko vremena?
Tvrdnja da ne mogu brže napredovati jer Rusi gospodare nebom nije baš točna. Naravno da bi Ukrajincima bilo puno lakše da oni gospodare nebom. Međutim, postoje primjeri kad su vojske sasvim uspješno izvodile ofenzive iako je njihovo zrakoplovstvo bilo slabije od protivničkog. I pritom su masovno koristile oklopne snage.
Najbolji primjer je Jomkipurski rat 1973. godine. U tom su ratu egipatske snage morale svladati ne samo ukopane izraelske snage u Bar Levovoj liniji, već i Sinaj. I pritom se oduprijeti nadmoćnom izraelskom zrakoplovstvu. Činilo se nemogućim, no ipak su uspjeli.
Problem zrakoplovstva riješen je tzv. kišobranom – gustom mrežom protuzračnih raketnih sustava koja je onemogućavala izraelska djelovanja iz zraka. Nije da Izraelci nisu pokušavali. No jedini rezultat bili su masovni gubici aviona. Izraelska vojska uspjela je nanijeti teške gubitke egipatskim snagama tek kad su one, zbog političkog pritiska, izašle izvan parametara kišobrana.
Gdje su silni PZO-i?
Ukrajina je dobila ogroman broj protuzračnih sustava. Ne samo onih velikih kao što su Patriot ili Mamba, već i samovoznih namijenjenih zaštiti snaga na bojištu. U medijima se najviše pojavljuje njemački samovozni topnički sustav Gepard. Razvijen sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Gepard nije najsuvremeniji samovozni protuzračni sustav na svijetu. Iako se pokazao iznenađujuće efikasan protiv krstarećih projektila. I upravo je u tome problem.
Vojnici, prije svega posade tenkova i borbenih vozila pješaštva, nasušno trebaju Geparde da ih zaštite od jurišnih helikoptera. Istovremeno ukrajinski politički vrh ne želi ni čuti da se Gepardi maknu s položaja oko gradova.
Nije Ukrajina dobila samo Geparde. Kad bismo krenuli nabrajati sve protuzračne sustave koji su im isporučeni, ovaj bi tekst premašio dvadeset tisuća slovnih znakova. Pa gdje je sva ta sila PZO-a? Oko gradova. Njima ukrajinski politički vrh pokušava obraniti civile od ruskih napada. A kako je Ukrajina jako velika država s jako puno velikih gradova, trebala bi jako puno protuzračnih sustava. Puno više nego što Zapad može isporučiti.
Zbog toga protuzračni sustavi koji bi trebali štiti ukrajinske snage tijekom napredovanja štite civile u gradovima. Je li to pogrešna odluka? Ovisi o razini volje Ukrajinaca da se i dalje bore. Godina i pol ruskog teroriziranja zasigurno je ostavila posljedice.
Teroriziranje stanovništva ne donosi pobjedu
Britanci su na njemački Blitz odgovorili još odlučnijim otporom. Teroriziranje civilnog stanovništva ne donosi pobjedu u ratu. Međutim, rat u Ukrajini po mnogočemu je specifičan. Predsjednik države mjesecima unaprijed najavljuje ofenzivu pa se čudi što se protivnik pripremio. Šef vojno-obavještajne službe svakodnevno je u medijima. Iako im opstanak isključivo ovisi o nastavku snabdijevanja sa Zapada, ukrajinski politički vrh ne preže od verbalnih napada na te zapadnjake. Doduše, u zadnje vrijeme nešto manje.
A vrhunac svega bila je ideja da Ukrajina usred rata postane članica NATO saveza. Pa je Zelenski (mislili ste da ga neću spomenuti) čak prijetio da neće doći u Vilnius ako se Ukrajini ne osigura pozivnica za članstvo. Iako (naravno) pozivnicu Ukrajina nije dobila, Zelenski se (naravno) ipak pojavio u Vilnius. I morao zadovoljiti Vijećem NATO-Ukrajina.
Od Drugog svjetskog rata nijedna država nije u tako kratkom vremenu dobila toliko obimnu vojnu pomoć. Nije da se nešto vidi na bojištu. Ili je možda upravo u tome problem? U trpanju silne količine oružja bez osiguravanja dovoljno vremena za odgovarajuću obuku. I jako lošim političkim odlukama.
