Jesu li se izdajnici namnožili?

Midhat Hajdarević 2016-12-22

Revolucije jedu svoju djecu. Ta političko-gurmanska parola potvrđuje se iz dana u dan, štoviše, proizvodnja izdajnika se zahuktala, a revolucije su sve gladnije. Ili su pali kriteriji o tome tko je izdajnik ili su se izdajnici namnožili.

AUTOR: JOSIP KREGAR – autograf.hr

Francuska revolucija, sovjetski prevrat ili naši lokalni primjeri uvjerljiv su dokaz da je lov na izdajice, stigmatizacija, progon i mržnja nešto što postoji i u najboljim političkim familijama, udrugama i zavjereničkim društvima.

Zašto dolazi do takve strašne mržnje malih razlika? S. Freud je skovao pojam (”The narcissism of small differences”, 1917.) kojim je htio pokazati kako je teško i nepopularno govoriti istinu, čak teže svoje mišljenje braniti pred prijateljima, suradnicima i simpatizerima. Njima su i najmanje razlike razlog za bijes jer očekuju potpuno slaganje, uvijek i bez kritičkog dodatka.

Kad tako nastupi mržnja, ona prestaje biti proračunata, ona je iskrena, pretjerana i strasna.

Nitko ne voli pogled u ogledalo kad ono otkriva bore, pokazuje sumnje i prednost daje slici, a ne obožavanju. Motiv nije novac ni stvarna želja za vlast. Izdajice rijetko izdaju za novac, iako se često proglašavaju prodanim dušama. Imam druga dva objašnjenja, a možda su oba točna.

Prvo je da su izdajice opravdanje neuspjeha. Neprijatelji i veleizdajnici su poseban soj žrtvenih jaraca. Traženje žrtve radi umirenja neizvjesnosti ili bolnih istina. Nije samo legenda i ne odnosi se samo na Stari zavjet, rimske običaje ili aztečku praksu već i na stvarnost suvremenih društava.

O tome se danas ne bi ni trebalo raspravljati da su nestale metode ritualnog traženja krivca. Ali nisu nestale, nasuprot tomu, taj se postupak još vještije racionalizira i provodi.

Krivci su Židovi, Srbi ili komunisti, a vrhunac je licemjerno uopćavanje da je krivac u našem mentalitetu ili prošlosti (Zvonimirova kletva). To razum teško prihvaća, no ne radi se o razumu, već o podsvjesnim strahovima, predrasudama i emocijama.

Demonizacija neprijatelja i žrtvenih jaraca postala je temelj (i opravdanje) za progone i žrtve, situaciju da krvnici spavaju mirne savjesti, a moćnici mirno obnavljaju svoje zle planove i bolesne motive.

Prave žrtve su mase, a ne akteri pokretanja odgovornosti. Razumljivo, kada se u izbornim kampanjama stranke i kandidati razmeću obećanjima koja ne mogu, a možda nisu ni mislili ostvariti, treba im neprijatelj, izdajnik, a budući da su obećanja bila velika, i veleizdajnik.

Kod nas, recimo, situacija postaje složena: ekonomski nam ide sve bolje, za što si zasluge pripisuju različite vlade, a istina je da nam je najbolje bilo bez vlade (lakše se štedjelo), pa čak i to da nam je bolje ne zbog, već usprkos petljavih vlada. No neće to trajati vječito.

Oporavak europske ekonomije i napredovanje sve manje će biti temelj za naš optimizam, zaduživanje i kupnju socijalnog mira. Optimizam napuhava aspiracije, a očekivanja rastu brže i nemaju granica, pa će trebati i pomoć bogova kojima prinosimo žrtve.

Drugo objašnjenje je aktualnije. Recep Tayyip Erdoğan nakon svakog atentata pronađe neprijatelja i pročisti svoje protivnike, ohrabri pristaše i zastraši ravnodušne.

Lukavi vladar će i svoje najbliže proglasiti izdajnicima da bi pojačao moć, potvrdio status vođe i učvrstio vlast. Lenjin s obračunao sa svojim najžešćim pristašama (recimo kadetima) vojnom silom, logorima i progonima.

Staljin je bio majstor obračuna i pogroma. Nije se zadovoljavao samo uklanjanjem Trockog, Zinovljeva, Buharina, generala, Židova, liječnika, pa i stranih komunističkih vođa. Nije ni potpuna novost staljinističko inzistiranje da se lažno priznaju zločini i traži (a ne dobije) milost. Baš taj detalj pokazuje da su progoni veleizdajnika motivirani veličanjem vođa i zastrašivanjem kritike.

Privatno mišljenje, zavist i mržnju protiv nekoga vođa pretvara u javno mnijenje, društvenu stigmu i temelj vlastite vjerodostojnosti, potvrdu vizionarstva i moći.

Nije to patent lijevih revolucionarnih pokreta. Hitler je obračunao s Ernstom Röhmom i u jednoj noći pobio 77 visokih časnika SA (Sturmabteilunga). Franco je lukavo obračune prepuštao Crkvi, a Mao Partiji i uličnim gomilama. Usprkos varijacijama obrazac je isti. Negdje u vrhu pokreta nalazi se izdajnik koji je i krivac za priznate i nepriznate neuspjehe, koji je kriv i odgovoran, koji je…

No Hrvatska je posebno jasan slučaj. Gdje su oni ljudi koji su stvarali HDS i HDZ? Gdje su ljudi koji su stvorili moćan SDP? Kako više nema Savjeta federacije, bit će proglašeni lijevim intelektualcima i tiskati će im se vizitke.

Neki su umrli, a drugi otjerani na marginu politike; pozivani su tek na obljetnice na kojima se ne peku volovi već jarčići.

U Domovinskom ratu svi su prebjezi dobro došli. Dovozili su oružje, donosili informacije, davali znanje o ratovanju. Tko je rodoljub, a tko nije mjerilo se ne članstvom u SK, već voljom i otporom agresiji.

Tu je posebna slava trebala pripasti onima koji su u prošlom režimu obavljali visoke dužnosti, naročito generalima, pukovnicima i obavještajcima. Oni su postali izdajnici na jednoj strani, a nisu baš oduševljeno ni primljeni, premda bi bez njihove hrabrosti bilo puno više žrtava i poraza. Sad kad više ne trebaju neka se zavuku u mišje rupe i šute. Izdajice.

Kako je Manolić postao polu-izdajnik, čak izdajnik? Pa on je bio osnivač HDZ-a, desna ruka Tuđmanu. Sad je pod sumnjom. Bio je udbaš i komunjara, a još se, sram ga bilo, sjeća tko je podržao HDZ.

Stipe Mesić je osnivao stranku i vladu HDZ-a, no sada je lopov i izdajnik. Štakor i diler državnih tajni.

Oni nisu hrvatski patrioti, a to im govore oni čija je zasluga loženje peći na sigurnoj udaljenosti od fronte. U Domovinskom ratu nije bilo heroja jer svi su heroji. I Gavran, i Gotovina, i Špegelj i Tus malo su i povremeno sumnjivi, i da nisu svjedoci o stvarima o kojima šute, već bi bili prozvani za manjak patriotizma.

A što tek reći za omiljene prebjege špijune koji su bili dobri dok su trebali, a izdajnici kad više ne trebaju. I Pašalić i Karamarko, a pogotovo Gregurić, Valentić ili Šarinić žive pod stigmom. Ne zbog onoga što su napravili, već pod sumnjom da nešto nisu htjeli napraviti.

Predsjednica je protiv orjunaša, no stekao se dojam da misli na nogometne navijače. Sada će izdajnik biti svatko tko se ne busa u prsa vičući da je spreman za dom.

Izdajnik je svatko tko se ne slaže sa mnom – parola je vodstva koja se lako širi medijima, eskalira u naručenim komentarima na internetu.

Stvarno, najbolje su prošli pokorni i neopasni, oni koji nikad nisu pokazali ni trunčicu ambicije, koji nisu izbjegavali položaje i poticaje, ali su uspješno izbjegavali odgovornost i vlastito mišljenje.

Ne očekujem velike prevrate i čistke; pa tek je jedan val okončan. No ni Plenković ni Bernardić neće imati tihe noći u ovo božićno vrijeme. Podočnjaci neće biti od pjevanja božićnih pjesama, već izvorne zabrinutosti oko toga kako sada kad su im neprijatelji u timu, pa i ne skrivaju da čekaju svoj trenutak. Možda bi malo egzorcizma pomoglo u krojenju izbornih lista.

Vođa prestaje biti političar kad izabere borbu i rizik. Pobjednika će slijediti svi. Ovo je zemlja prebjega, uhljeba i izdajica. To su isti ljudi, samo im pobjednici daju imena i klasu. U političkoj podjeli karata to je u igri, ali još nije dogorjelo do nokata.

Zapravo za čovjeka koji misli svojom glavom naći se ponekad u društvu izdajnika ima ljekoviti učinak. Tko poživi bit će izdajnik.

I kontrarevolucije jedu svoju djecu. Kao desert.

Još tekstova ovog autora: