-TopSLIDEBiHPolitika

Je li trenutak da priznamo da smjena nije isto što i promjena?

Je li trenutak da priznamo da smjena nije isto što i promjena? Treba li ozbiljno da se zabrinemo da će duh najvećeg grada u RS oblikovati neko ko glorifikuje ratne zločince i negira ljudska prava?

MILICA PLAVŠIĆ / Buka

Demokratija, kažu, ne završava izborima, već počinje dan poslije. Tad počinjemo pratiti rad onih koje smo izabrali da nas predstavljaju, podsjećati ih na obećanja koja su dali, zahtijevati od njih da rade u interesu građana i kritikovati ih kada griješe.

U prvom intervjuu koji je dao nakon izbora, novoizabrani gradonačelnik Banjaluke pohvalio je naš medij zbog prostora koji smo mu dali tokom predizborne kampanje. Moj kolega je na to uzvratio da ćemo biti prvi koji će ga kritikovati kada pogriješi.

I nismo dugo čekali.

Iako je još uvijek rano ocjenjivati rad novog gradonačelnika, naročito kada su njegove nadležnosti dovedene u pitanje, imam potrebu, ali i pravo, da iskažem ozlojeđenost zbog izjava koje je Draško Stanivuković proteklih dana davao u medijima. Prva se tiče negiranja genocida u Srebrenici, a druga je vezana za njegov stav o LGBT osobama i njihovim pravima.

Mnogi ga zbog ovih izjava porede sa Miloradom Dodikom, a ja se pokušavam prisjetiti kako sam se osjećala kada sam neke davne godine glasala za SNSD, a protiv SDS-a i kada je Dodik prvi put postao premijer. Tada nisam mogla znati u kom pravcu će se stvari kasnije razvijati. Nakon iskrene euforije zbog poraza ratne i kriminalne politike SDS-a i probuđene nade i ekonomskog optimizma, uslijedile su godine gorkih razočarenja. Pored nacionalističke retorike, Dodikovu vladavinu obilježila je korupcija, bahatost, siledžijstvo, napadi na medije i političke protivnike…

Ovog puta, ipak, ne mogu reći da se osjećam prevarenom, jer kada sam glasala za Draška Stanivukovića, nisam ga ni najmanje idealizovala, naprotiv. Podozrivo sam pratila njegove nastupe, nekad se zgražavajući nad besprizornim populizmom, a nekad se iskreno diveći njegovoj energiji i kuraži. U svakom slučaju, znala sam šta radim. Jedini politički aktivista koji potpuno razoružava cinika u meni je Ozren Perduv iz Pokreta pravde, ali on nije bio kandidat za gradonačelnika, a ja sam, kao i mnogi moji sugrađani, htjela da glasam protiv višedecenijske vladavine SNSD-a u Banjaluci. Po svaku cijenu.

Možda jedino nismo očekivali da tu cijenu tako brzo platimo.

Među reagovanjima na Stanivukovićeve nedavne izjave, postavljena su i donekle legitimna pitanja. Treba li nekome ko ima 27 godina i ko je tek došao na mjesto gradonačelnika postavljati ovako “teška” pitanja? Jesu li njegovi odgovori bili pomalo iznuđeni? Da li je fer stavljati teret svih naših očekivanja na njegova leđa? Trebamo li biti sretni što smo konačno dobili kakvu-takvu opoziciju i, zarad “višeg cilja”, tolerisati stavove sa kojima se ne slažemo? Bilo je i razumnih objašnjenja prema kojima Draško pripada generaciji čija su uvjerenja oblikovana većinskim poslijeratnim narativima.

Ali to što su stavovi koje je iznio, nažalost, većinski i u Banjaluci, ali i u cijeloj BiH, ne može nikako biti opravdanje. To ga valjda i čini populistom?! Istina, on nije vodio kampanju na nacionalnoj priči, pričao je o korupciji i kriminalu, neriješenim ubistvima. Ali to i jeste bila jedina karta na koju je mogao igrati. Zar je mogao biti veći Srbin od Dodika?

Naravno da ne možemo očekivati da Draško riješi sva pitanja oko kojih je bosanskohercegovačko društvo podijeljeno od rata naovamo, ali sasvim je opravdano imati očekivanja od nekoga kome ste dali svoj glas. I naravno da se ne moramo nužno slagati sa svim njegovim stavovima. Sigurna sam da nemamo isti ukus kada je u pitanju muzika ili opremanje enterijera, ali pitanja osude ratnih zločina i poštivanja ljudskih prava su valjda eliminatorna?! Tu definitivno ne važi pravilo da se “o ukusima ne raspravlja”.

Svaka čast za najavljenu borbu protiv korupcije, ali grad nisu samo kružni tokovi, javni ugovori i toplane. Grad su ljudi, mladi i stari, svih vjerskih, etničkih, nacionalnih i seksualnih opredjeljenja. Osjećaju li se svi zaštićeno i ravnopravno ovih dana?

Je li trenutak da priznamo da smjena nije isto što i promjena? Je li Draško, kako mnogi tvrde, samoljubivi populista i politički oportunista? Treba li ozbiljno da se zabrinemo da će duh najvećeg grada u RS oblikovati neko ko glorifikuje ratne zločince i negira ljudska prava osobama drugačije seksualne orijentacije? Ili se još uvijek smijemo uzdati u to da je mlad i nadati se da je spreman da koriguje svoje stavove?

Ja, nekako, još uvijek nisam spremna da kažem “znala sam”.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close