AUTOR: MARKO VUČETIĆ
Država i religijske zajednice imaju moć provođenja legitimnog nasilja. Budući da zakoni čovjeka obvezuju izvana, a moralne i religijske norme iznutra, sasvim je razložno da država, provodeći legitimno nasilje putem zakona (to nasilje je zato i legalno) i institucija, ne zahvaća čovjeka kao čovjeka, ne želi urediti njegovu individualnu povijest, nego se usredotočuje na čovjeka kao društveno biće i njegovu ulogu u društvu, dok se, naprotiv, religija usmjerava prema čovjeku kao čovjeku, prema njegovoj individualnoj povijesti, njegovom doživljaju sebe samoga i smislu njegovog života.
Država provodi legitimno nasilje kako bi uredila društveni život i čovjeka držala u posluhu prema društvenim, kolektivnim metafizičkim tvorbama kao što su: nacija, domovina, zemlja, granica, vojska, stranka.
Država legitimitet nasilja crpi iz konstruiranog straha da će neki neprijatelj, koji dolazi iz dubina neke druge društvene i kolektivne metafizičke tvorbe, ugroziti stabilnost našeg svijeta. Taj drugi ima neku drugu (ili, ako nema, onda nije dovoljno naš) naciju, domovinu, zemlju, granicu, vojsku, stranku…
Država, dakle, provodi legitimno nasilje tako što njegujući vlastiti metafizički identitet ujedno njeguje i metafizički identitet neprijatelja, jer država koja ima neprijatelje, a to je država koja ne širi prostor znanja i sloboda, čovjeka odgaja kao biće straha, riječju – neprijateljsko biće.
No, da bi imao neprijatelje, sam moraš biti neprijatelj, sam moraš posjedovati sebe i druge kao neprijatelja.
Neprijateljstvo nije moguće bez usvojenih lekcija o metafizičkom značaju vlastite ispravnosti i nužnosti zabluda, destrukcije, pogrešnosti i zla onih drugih, neprijateljskih drugih.
Društvo legitimnog nasilja, društvo metafizičkih priča i povijesnog neprijateljstva počiva na antropologiji posjeda i nesloboda. Čovjek je, naime, u svim metafizičkim sustavima svetosti nacije, domovine, zemlje, granice i vojske samo nebitni posjed metafizičke priče. Tu se čovjek ne cijeni zbog toga što s njime nešto novo započinje, a novo započinjanje je moguće samo po slobodi. Ako je čovjek slobodno biće, onda on u svijet unosi nešto novo, a to novo upravo je novo zato što je posljedica njegove slobode.
Slobodnog čovjeka nitko ne može posjedovati, slobodan čovjek i čovjekova sloboda vrednija je od svih država, nacija, domovina, povijesti i vojski, onih sadašnjih, prošlih i budućih.
Slobodnog čovjeka ništa i nitko ne može posjedovati, baš kao što ni čovjek slobode ne želi druge posjedovati. Kad je riječ o legitimnom nasilju, o nasilju koje vrši kolektiv kako bi opstao u metafizičkom značaju i individualnoj nebitnosti, stvar se radikalno mijenja – tu je sve podređeno mehanizmu posjedovanja.
Nekoga se posjeduje kao prijatelja, a druge se posjeduje kao neprijatelje.
Pogledajmo princip na kojem funkcioniraju političke stranke i ostrašćene nacionalističke grupe. Tu nema slobode, samo beskonačno posjedovanje. Stranka i nacionalističke grupe na jednak način posjeduju svoga člana, sjedalicu i zastavu. Stranke legitimnog nasilja neizostavno posjeduju članove, sjedalice i zastave.
Posjed se razlikuje samo po redoslijedu ulaska u prostor i mogućnosti da se članovi stranke, zbog bioloških zakonitosti, mogu kretati iz sebe samih.
Budući da je čovjek slobodno biće, on mora pristati biti posjedovan, odnosno da bi mogao biti posjedovan od drugih, najprije sam sebe mora posjedovati kao individualnu nebitnost koja je u funkciji velikih metafizičkih priča.
Prisjetimo se samo jednog, bilo kojeg, govora nekog od pronositelja navedenih metafizičkih priča. Ima li tu slobode ili, naprotiv, ima neprijateljstva? Ako nema slobode, taj govornik je govornik posjeda i neprijateljstva, u njegovom životu i svijetu za koji se zalaže ništa slobodno ne može opstati.
Kada se u nekoj državi ostvari dominacija metafizičkih priča o ljudima kao bićima posjeda, ta država opstaje zahvaljujući zakonitosti neslobode i legitimnog nasilja hranjenog uzvišenim iluzijama o vrijednostima metafizičkih entiteta i egzistencijalne nebitnosti.
U takvoj državi postoji vrijednost stranke, ne i vrijednost slobodnog pojedinca; u takvoj državi vrednije je sjećanje na prvog predsjednika od života građanina; u takvoj državi vrednije je da netko postane predsjednik te države, nego da uspostavi predsjedništvo nad vlastitim životom.
Hrvatskoj ne trebaju predsjednici neslobode i legitimnog nasilja u funkciji vrijednosti metafizičkih priča, Hrvatskoj i njezinim građanima treba predsjedništvo nad vlastitim životom, a ono se ostvaruje u slobodi, komunikaciji i otvorenosti.
Legitimno nasilje u religiji ostvaruje se kad religija postane antireligijom i umjesto da govori o vrijednosti oslobođenog pojedinca, religija tom istom, bivšem pojedincu posreduje mehanizme unutarnjeg pokoravanja.
Religija se obraća vjerniku, a budući da je vjera osobna dimenzija, ona je jedan od najsnažnijih mehanizama unutarnje integracije. Čovjek koji istinski vjeruje u drugome ne vidi neprijatelja.
Čovjek koji vjeruje kao zarobljenik metafizičkih priča nije vjernik, nego zarobljenik legitimnog nasilja metafizičke priče. On u svima koji ne vjeruju načinom na koji on vjeruje, a taj način je način antireligije, vidi neprijatelja kojega treba pokoriti i uništiti.
Budući da se Republika Hrvatska predstavlja kao društvo koje je dominantno sastavljeno od kršćanskih vjernika (iako, priznajem, nije mi jasno kako se neko društvo uopće može promatrati u religijskim kategorijama), onda bismo, sasvim legitimno ali ne u smislu legitimnosti nasilja, nego legitimnosti kršćanskog nenasilja, u tom društvu trebali očekivati dominaciju uvažavanja čovjeka kao slike Božje, odnosno uvažavanja nepovredivosti autonomije drugog ljudskog bića kao svetog mjesta na kojem se odigrava autonomija osobne slobode i razuma. To je kršćanski nauk.
No, taj nauk se ne prenosi legitimnim religijskim nasiljem, nego poštivanjem svetosti drugog ljudskog bića u kojem treba vidjeti sliku Božju.
Neprestano ponavljam da biti kršćanin, u iskonskom smislu, znači svijet oslobađati od nasilja. Biti kršćanin u kulturološkom, antireligijskom smislu, znači boriti se za svijet legitimnog nasilja, svijet u kojem postoje mnogi neprijatelji koje treba uništiti kako bi se uspostavilo religijsko nasilje.
Kršćani, bili oni laici, svećenici ili biskupi, u čijem govoru postoje neprijatelji nisu kršćanski vjernici, svećenici i biskupi, oni su vjernici, svećenici i biskupi neprijateljstva.
Država u kojoj je svaki građanin predsjednik vlastitog života država je koja ima smisao izvan metafizičkih priča i legitimnog nasilja.
Država koja nema vlastiti smisao ima samo jednog predsjednika, predsjednika države bez smisla; u toj državi građani ne mogu biti predsjednici vlastitog života.
Kršćanstvo koje počiva na smislu kršćanstva u svakom čovjeku vidi svetost i nepovredivost slike Božje. Takvo kršćanstvo je nenasilno.
Kršćanstvo bez smisla ne može biti kršćanstvo, ono ne poštuje svetost osobe, ono provodi religijsko nasilje koje je opasnije i ozbiljnije od državnog nasilja jer čovjeka uništava iznutra.
Kako izgleda kršćanstvo bez smisla, kršćanstvo kao antireligija i antikršćanstvo, osjetio je to, nažalost, ovih dana naš sugrađanin Ivan Zidarević, predsjednik vlastitog života. Nakon što je postavio pitanje o raspelu u javnoj školi bio je izložen vrijeđanju i omalovažavanju od strane onih koji brane antireligiju i antikršćanstvo.
Njima raspelo služi kao podsjetnik da nekoga trebaju razapeti.
autograf.hr
