„NIJE VIŠE KAO PRIJE. POHVALA OPRAŠTANJU U LJUBAVNOM ŽIVOTU“
Što se pak događa ako onaj tko je izdao, tko je kazao da „više nije kao prije“, ipak ponovno zatraži da bude kao prije? Je li moguće oprostiti? To je najvažnije pitanje autoru koji piše „pohvalu praštanju“. On tvrdi da je u životu onih koji se vole moguće oprostiti. Može se!
Autorica: Donatella Forlani; prikaz knjige Massima Recalcatija: Nije više kao prije. Pohvala opraštanju u ljubavnom životu, Raffaello Cortina Editore, Milano 2014. Prikaz objavljen u časopisu Trodimensioni, br. 11 (2014).
Knjiga koja je „pjesma posvećena ljubavi“, ljubavi koja „opstaje i inzistira“, o pravoj ljubavi, kako govori Massimo Recalcati, koja se obećava zauvijek i koja se ne zadovoljava jednom večeri ili jednim godišnjim dobom, kojoj ne slabi želja prolaskom vremena nego teži da zaustavi vrijeme i donese djelić vječnosti u iskustvo našeg svijeta. Evo zbog čega „pohvala praštanju“ postaje mogući odgovor na pitanje koje se provlači kroz knjigu (i daje čar „pjesme“ iznimno postojanim, snažnim): „Što se događa ljubavima koje prolaze kroz traumu nevjere i napuštanja?“
Kada u vezi netko od dvoga počne kršiti obećanje, uz opravdanje „više nije kao prije“, što onda činiti? Dominantna kapitalistička logika rekla bi: ako ti se jedan predmet više ne sviđa, više te ne zadovoljava, smatraš da više nije za tebe… nije problem! Ostavi ga! Zamijeni ga ažuriranom verzijom!
Recalcati, lakanovski psihoanalitičar, ima smjelosti pozabaviti se ljubavima koje ne žele umrijeti i smatra jedan aspekt ljubavnoga života toliko važnim koliko je začuđujuće zapostavljen od psihoanalize – aspekt opraštanja. On nudi teorijsku i kliničku refleksiju o „poslu opraštanja“ – zato što se baš radi o poslu – „kao jednoj od najvećih i najtežih kušnji koje mogu zadesiti one koji se vole“ (str. 14).
Ideologija novoga
„Smijemo li izrugivati one koji se vole ako ulažu napor da njihova ljubav traje?“ (str. 13). Ovo je odlučujuće pitanje u našem vremenu, u kojem se čini da su staromodne one ljubavi koje traju. Ljubav „zauvijek“ nije u modi i često se ismijava, prevladava liberalna ideja da svaka ljubav koja se rodi ima svoj rok trajanja i da će svaka ljubav, prije ili kasnije, dospjeti u svoju agoniju.
Suvremeni hiperhedonizam, tvrdi autor, proizveo je aksiom: protok vremena neizbježno ubija oduševljenje i emociju prvog susreta. Ta je ideja također poduprta istraživanjima neuropsihijatara. Oni naime tvrde da opijenost koju donese prvi susret može trajati najviše 18 mjeseci, i to zahvaljujući povećanju dopamina – hormona koji potiče naše iracionalne i euforične podražaje. Nakon tog vremena počinje slabjeti. Prema tome, zaljubljenost bi bila jedna vrsta dopinga koji za nekoliko mjeseci ostaje bez efekta. Kao posljedicu, današnja kultura čini se da predlaže dvije opcije: ili «svako malo» mijenjati partnera tako da bi se ponovno oživio strastveni život ili se prepustiti svakodnevnoj „rutini“ živeći bez želje.
Recalcati odgovara na ovu pogrešnu pretpostavku i pojašnjava dvije glavne „laži“ o čovjekovoj naravi koje su aktualne u našem vremenu.
Prva laž tiče se slobode. Živimo u vremenu u kojem se čini da je osnovna stvar kako steći autonomiju, samostalnost, sposobnost da čovjek sam sebe uspostavi, da se imenuje sam iz sebe kao da je čovjek „lišen svih simboličkih dugova prema Drugom od kojega proistječe“ (str. 25). A to je doista narcisoidna perspektiva slobode. Radi se o slobodi koja pripada tako raširenoj selfi kulturi: fotografirati samoga sebe, to je metafora kulta neovisnosti kao kulta zrelosti ljudskog bića.
Drugu laž Recalcati objašnjava u povezanosti s Novim i srećom, što znači da se Novo uzvisuje kao „princip koji upravlja životom želje“ (str. 25). To je laž koja bi htjela smjestiti spasenje u ono što se još ne posjeduje: novi predmet, novo iskustvo, nova senzacija. Privid slobode povezuje se s potpuno iluzornom idejom da se sreća i zadovoljstvo, i u ljubavi također, sastoje u Novome, u sposobnosti da se bude prisutan na različitim interesnim poljima, u zgrtanju iskustava, u mogućnosti da budemo slobodni izabrati ono što nam se sviđa sada, u sposobnosti da se često pravi promjena. „Dobro nikada nije ono što se već ima, nego je uvijek izmješteno u ono što se još ne posjeduje. I upravo se u ovoj točki nalazi princip funkcioniranja kapitalizma: ne zadovoljiti potrebe, nego ih preobraziti u pseudo želje koje je nemoguće zadovoljiti i koje, baš zbog te nemogućnosti, bivaju neprestano privlačene sirenom Novog Predmeta“ (str. 26). Premda izgleda kao otkrivanje tople vode, ipak valja ponoviti: opsesivno traženje Novoga nije sloboda, nego je novo ropstvo. Predstavlja se kao plod zapovijedi društvene ideologije kojoj osoba riskira da bude žalosno podložna, zato što se, u biti, pod maskom novoga pojavljuje isto i uvijek isto koje sa sobom nosi isto razočarenje.
Krik, susret i ponavljanje
„Lažima“ o čovjekovoj naravi, Recalcati suprotstavlja istinu krika. Bili smo krik i uvijek ćemo biti: „preko krika/vapaja život se obraća Drugom da bi u njemu našao potporu bez koje bi se izgubio“ (str. 38).
To vrijedi i za novorođenče koje još nije u stanju pričati, tražiti pomoć kada se nalazi u potrebi, ali jednako vrijedi i za svakoga odraslog koji živi punim životom, ali je svjestan da je nemoguće živjeti pravi ljudski život bez prisutnosti Drugoga. U svakom slučaju, ništa kao iskustvo „apsolutne napuštenosti“ (misao draga Lacanu) ne pokazuje kako ljudski život ne počiva u selfiju, nego u potpunosti u „odgovoru Drugoga koji može naš krik/vapaj okrenuti u ljubav i humanizirati život“ (str. 40). To znači da se krik kojeg se čulo pretvara u riječ, u susret, u dar ljubavi: jedino mjesto gdje postoji „umnažanje, jačanje i širenje života je ondje gdje se umije živjeti apsolutnu izloženost Drugome“ (str. 32).
Što se događa kada dođe do ljubavnog susreta? Ako je istina da se događa „slučajno“, kao nešto što iznenađuje, nepredviđeno, što se događa u supermarketu, u vlaku, u biblioteci, u mjestu gdje se možda nije htjelo ići…, vremenom taj slučajni susret postaje nužnost, savez, obećanje (bračna vjernost mu je najveći simbol). Najdublji poziv ljubavi: ono što se dogodilo „slučajno“, bit će zauvijek, bit će još: „Susret traži ponavljanje, traži da se ponavlja još, još jednom, još, još ‘zauvijek’“ (str. 51).
Za Lacana je riječ još temeljna riječ ljubavi i u suprotnosti je s Novim koje je gore opisano, prema kojem jedan predmet, nakon što obavi svoju misiju, biva zamijenjen drugim. Međutim, još je Novo u Istome. To je mjesto trajanja u ljubavi, zato što predmet nije zamijenjen nekim drugim, nego je nezamjenjiv zato što je voljen. „U kontekstu ljubavi, ono ‘još’ doista otajstveno inzistira na istom predmetu, ne napušta ga, želi njegovo bezgranično ponavljanje. ‘Još’ se ne razumijeva u smislu novoga kako bi to željela liberalna ideologija našeg vremena, nego se ogleda u tome da ono što je Isto postaje Novo. Ne traži se druga Stvar, nego uvijek ista Stvar, druga a ista. U tom ‘beskonačnom na djelu’ počiva ljubav“ (str. 51).
Ako bez ostatka ljubimo Drugoga, tada se ne događa samo susret s Drugim koji postaje nezamjenjiv, nego i susret s rođenjem jednog novog svijeta, jer se svijet više ne živi iz perspektive Jednoga, neovisnoga, slobodnoga, nego iz perspektive Dvoje
Najautentičnije iskustvo Novoga događa se isključivo unutar Istoga: ime i lice ljubljene osobe nikada ne umaraju zašto što ljubav raste dok se dariva. Osnovni lik ljubavi Recalcati opisuje ovim riječima: „dajem ti više, imam više“, što se ljubav više dijeli, postaje sve čvršća. Ako bez ostatka ljubimo Drugoga, tada se ne događa samo susret s Drugim koji postaje nezamjenjiv, nego i susret s rođenjem jednog novog svijeta, jer se svijet više ne živi iz perspektive Jednoga, neovisnoga, slobodnoga, nego iz perspektive Dvoje: da bismo mogli voljeti potrebno je prepoznati stanje vlastite nedostatnosti, a da bismo mogli biti sretni, potrebno nam je dijeljenje.
Trauma i posao opraštanja
I velike ljubavi također mogu upoznati krizu, suočiti se s traumom. Ne zbog toga što su obećanja bila pogrešna, nego stoga, primjećuje Recalcati, što ništa i nitko ne može garantirati onima koji se vole da će biti „zauvijek“, iako žele i znaju da je prava ljubav vječna.
Kada jedno od dvoje ne ispunjava dogovor, krši savez, izdaje… lomi ne samo vezu s drugom osobom, nego u ponor besmisla baca svijet kojeg su gradili u Dvoje. Traumatično iskustvo događa se kada se susretne bol zbog ostavljenosti i izdaje koji se događaju kada se kaže: „Nije više kao prije.“ Svaka nas trauma vodi do ponora izvorne „apsolutne napuštenosti“. Drugi koji je bio izvor dobra i smisao života, izdaje… Odlučujuća značajka traume jest u tome da se kao izdajnik otkriva osoba u koju sam bio povjerio cijeloga sebe; lice koje se činilo izvorom svjetla koje preobražava, postaje progoniteljsko lice; osoba se osjeća kao da je ušla u svijet koji je izvan do sada poznatog svijeta.
Što se pak događa ako onaj tko je izdao, tko je kazao da „više nije kao prije“, ipak ponovno zatraži da bude kao prije? Je li moguće oprostiti? To je najvažnije pitanje autoru koji piše „pohvalu praštanju“. On tvrdi da je u životu onih koji se vole moguće oprostiti. Može se!
„Opraštanje nije reaktivan čin, nego je posao kojemu je potrebno vrijeme i koji ima kao nužnu pretpostavku promišljanje subjekta o samome sebi. (…) Nikada neće moći proizaći iz postupaka onoga tko je izdao. Opraštanje je uvijek asimetrično, nadilazi logiku razmjene u kojoj se drugome daje nešto samo zato da bi se zauzvrat nešto dobilo“ (str. 90-91).
Opraštanjem se očituje i uspostavlja jedinstvena autentična mogućnost da ponudimo svojem životu da imadne iskustvo uskrsnuća na ovoj zemlji. Životu opraštanjem vraćamo ono što je doista bilo umrlo: još postoji želja za ljubavlju koja je bila bačena u ponor
„Oprostiti neoprostivo“ (str. 88) najradikalniji je čin ljubavi: to je odluka i, istovremeno, plod duhovnoga rada koji nalikuje žalovanju. Kada osoba koju se voljelo uđe u kraljevstvo mrtvih [umre], onaj tko ostane gubi volju za životom, ali se ipak pomiruje s tim da te osobe više nema, i to tako što se prisjeća „kako je bilo“ do trenutka smrti. Ne zaboravlja se osoba, nego se sjećanje pohranjuje u sebi. Posao opraštanja je sličan: neprestano se prolazi kroz izdaju, kroz kršenje obećanja, rušenje svijeta…, ali je razlika u činjenici da je onaj tko traži oproštenje „mrtav i živ u isto vrijeme“ (str. 98). Više ga se ne prepoznaje, ali je Isti. „Nije moguće oprostiti onome tko je prekršio obećanje ukoliko se ne krene od subjekta koji je doživio uvredu i u stanju je nanovo utemeljiti novo ‘Da!’, novi početak; može još htjeti ljubav zauvijek, može se još prepoznati njezinu ‘neprocjenjivu’ vrijednost“ (str 128).
Ovo je najviša točka u kojoj se očituje opraštanje i uspostavlja se jedinstvena autentična mogućnost da ponudimo svojem životu da imadne iskustvo uskrsnuća na ovoj zemlji. Životu opraštanjem vraćamo ono što je doista bilo umrlo: još postoji želja za ljubavlju koja je bila bačena u ponor. Još je ime za ljubav opraštanja koja navire iz obilja i uvijek uključuje razdavanje sebe samih: to je blagdan ponovnog pronalaska, ali je također i iščeznuće „u apsolutnoj izloženosti želji Drugoga“ (str. 115).
Postoji uistinu otajstvena radost opraštanja koja prosvjetljuje one koji se vole ako je uspiju dosegnuti
Upravo je to iskusio O., koji se prihvatio posla istinskog opraštanja, prolazeći ne toliko grijeh drugoga koliko vlastite nedostatke. Zadnje poglavlje knjige pripovijeda o ovom čovjeku koji uspijeva „oprostiti neoprostivo“; govori o naporu koji se plaća na tome putu, ali također i o tolikoj dubokoj radosti koja preplavljuje kada se ostvari cilj: „Posao opraštanja je prije svega konačni prelazak od vlastite idealne slike do točke u kojoj se vide vlastite realne granice. Susret s tim granicama, što se također događa i u procesu žalovanja, rasterećuje, spašava, umanjuje težinu krivnje, oslobađa duh od osvete. Postoji uistinu otajstvena radost opraštanja koja prosvjetljuje one koji se vole ako je uspiju dosegnuti“ (str. 128-129).
Prijevod: Jozo Š., polis.ba
foto: polis.ba
