Je li dodikoljublje nadvladalo žrtvoljublje?

Mnogo je razloga da nakon 24. studenoga 2013. godine, nakon svetkovine Krista Kralja, posljednje nedjelje u katoličkoj liturgijskoj godini, kada je, prema pisanju IKA-e, papa Franjo na Trgu sv. Petra u Vatikanu slavio svečanu misu povodom završetka Godine vjere, progovorimo o traženju oprosta.

Piše: Ivan Markešić, Križ života

Naime, u današnjoj Papinoj homiliji, koju je u prisustvu patrijarha i više nadbiskupa istočnih katoličkih Crkava slavio pred nekoliko desetaka tisuća ljudi, govor o oproštenju imao je središnje mjesto, iz čega je vidljivo da Papa opetovano želi, ponajprije kršćanima katolicima, predočiti Isusa Nazarećanina kao onoga “koji izgovara samo riječi oproštenja, ne osude“ te da Isusovo “obećanje dobrom razbojniku daje veliku nadu“, da govori “da je Božja milost uvijek obilnija od molitve kojom je tražimo,“ poručujući time da se katolici i sami u životu tako trebaju ponašati.

Stoga se ovdje, iako to možda mnogi očekujete, neću baviti nadolazećim referendumom o ustavnoj definiciji braka i višestrukim čak i civilizacijski neprimjerenim reakcijama na tu temu. A neću se time baviti jer znam da hrvatski građani, svejedno kojega vjerozakona i svjetonazora oni bili, znaju koje su temeljne vrijednosti čovjeka kao Božjega stvorenja. U te vrijednosti svakako pripada i sloboda iz koje ja kao kršćanin priznajem da je i drugi, svejedno kojih religijskih, nacionalnih i inih životnih orijentacija on bio, isto tako Božje stvorenje, i time u svojoj slobodi jednakovrijedan kao i ja.

Ne, neću, dakle, o tome, nego o činu pokajanja jednoga bezimenog čovjeka, jednoga neimenovanog bivšeg pripadnika Vojske Republike Srpske koji je pod teretom vlastite savjesti otkrio gdje se nalaze posmrtni ostaci mnogih nevino pobijenih žrtava u rudniku Tomašica kraj Prijedora, u Bosni i Hercegovini, i o oprostu koji je tim činom zatražio za počinjena zlodjela. Na isti način kao i grešnik o kojemu Papa govori u današnjoj homiliji, a koji je od Isusa zatražio oprost. Ali, ne samo o tome, nego i o šutnji katoličkih svećenika i biskupa i njihovih medija o tome masovnom zločinu.

A što se zbilo u Tomašici?

Da ne bude zabune, ovdje, dakle, neće biti riječi o drevnoj rimokatoličkoj župi sv. Tome apostola u pitomome moslovačkom selu Tomašici kraj Garešnice na području Bjelovarsko-križevačke biskupije, čiju su 300-tu obljetnicu utemeljenja njezini župljani proslavili prije triipol godine (u ožujku 2010.), nego o mjestu i rudniku Tomašici pokraj Prijedora u Bosni i Hercegovini čija župna crkva pripada Banjolučkoj biskupiji. Jer, mnogo toga što je Papa u nedjelju zborio o blagdanu Krista Kralja na neki način oslikava se i u Tomašici, na mjestu nekadašnjeg rudnika, u kojemu mnogi počinju gledati posljednju nadu gdje će pronaći svoje najbliže kako bi ih dostojanstveno sahranili, onako kako su to oni svojim životima i zaslužili.

Naime, mnogima od vas zacijelo je već poznato da je nedavno na mjestu nekadašnjega rudnika Tomašica otkrivena masovna grobnica koja se prema broju pronađenih posmrtnih ostataka žrtava može svrstati u najveću masovnu grobnicu ne samo na području Bosne i Hercegovine, nego i na području Europe nakon Drugoga svjetskog rata. Kako izvješćuju mediji, do sada je ekshumirano 430 žrtava, od toga 275 kompletnih tijela civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koji su ubijeni na području Prijedora u ljeto 1992. godine. Prema riječima glasnogovornice Instituta za nestale osobe BiH, Lejle Čengić, informaciju o postojanju masovne grobnice na tome mjestu dao je bivši pripadnik Vojske Republike Srpske i pri tome “nije tražio nikakvu protuuslugu.“ Kao i onaj grešnik koji se viseći na križu obraća Isusu, a o kojemu je Papa govorio ove nedjelje, tako i ovaj vojnik RS-a, ne mogavši dalje nositi teret zaborava tuđe nevolje i zla vojnih postrojba kojima je zacijelo pripadao, progovara o zločinu u kojem je vjerojatno i sam sudjelovao kako bi time zauzvrat dobio nematerijalno obeštećenje u vidu oprosta da bi mogao nastaviti dalje živjeti i potom umrijeti ‘mirne duše’. O okrutnosti kojom su postupali njegovi sudrugovi i zacijelo supočinitelji, organizirani u neprekinutom lancu istrebljenja i ‘humanog preseljenja’ nepoćudnih i drukčijih, govore, prema medijskim izvješćima, riječi forenzičara koji rade na izvlačenju tijela iz te masovne grobnice: “Između ostalih, ljudi su izvođeni iz logora u Trnopolju i Omarskoj i tjerani da tijela ubijenih skidaju sa kamiona i bacaju ih u grobnicu. Kada bi to obavili bili bi ustrijeljeni na licu mjesta, kako ne bi bilo svjedoka zločina“.

Postavlja se stoga pitanje, a zašto je trebalo proći preko dvadeset godina da se za taj zločin tek sada sazna? Odgovor je jasan: navedeni zločin genocida nije djelo pojedinca, nego sustava. Problem je, dakle, u strahu mještana od osvete sustava. Prema priznanju, mnogi od njih znali su za taj zločin, ali su iz straha da će ih sustav uništiti kao što uništio i zatrpane žrtve, šutjeli sve do sada.

I dok su ovih dana, prema pisanju medija, mnogi pojedinci, članovi mnogih udruga, njih gotovo preko 2000, kao i bošnjački član Predsjedništva BiH, gosp. Bakir Izetbegović,  kao i reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, gosp. Husein ef. Kavazović, došli posjetiti mjesto svjedočenja ljudskoga bezumlja,  nažalost nisam uspio pronaći ni jedan jedini redak o tome da je itko od tobože hrvatskih predstavnika u državnim i entitetskim vlastima Bosne i Hercegovine još uvijek smogao snage doći na to mjesto i iskazati barem zrno ljudske samilosti prema tim žrtvama, među kojima je zacijelo bio isto tako velik broj njihovih sunarodnjaka – Hrvata katolika.

No, kakvu političku elitu imaju bosanskohercegovački Hrvati, takvo njihovo ponašanje uopće i ne treba nikoga čuditi. Oni su umorni od međusobnih nadmetanja u ‘hrvatstvu’ i ljubavi prema ‘jedinoj nam Croatiji’ i Svetoj Majci Crkvi. No, čudi nešto drugo. Naime, nisam našao ni jednu pa i najkraću vijest da je barem jedan obični katolički kapelan, a da ne govorim o katoličkim biskupima i provincijalima došao na to mjesto stradanja i izmolio barem najobičniju molitvu sa zazivom “Pokoj vječni daruj im, Gospodine!“

A da ne govorim o tome da bi se na tome mjestu trebali naći ponajprije politički predstavnici Srba u Bosni i Hercegovini i u svoje i u ime srpskoga naroda u BiH, ali i u Srbiji i Hrvatskoj, zatražiti oprost od žrtava i njihovih najbližih za zlodjela koja počiniše njihovi sunarodnjaci, kao što bi isto tako bilo očekivati da se na tome mjestu nađu, možda čak i prije političkih predstavnika, predstavnici Srpske pravoslavne crkve koji bi u ime pripadnika srpskih vojnih postrojba pravoslavne vjere koji su sudjelovali u ovome zločinu zatražili oprost i na tome mjestu izmolili parastos za pokoj duša onih koji su nastradali. Ne, ne! Još uvijek je to nemoguće očekivati. Trebat će proteći još puno mutne Save, Vrbasa, Bosne, Drine i Neretve dok se u Bosni i Hercegovini takvo nešto dogodi – i to na sve tri strane. A neprestano će se ‘trubiti i trabunjati’ o uspjesima međureligijskoga i ekumenskog dijaloga. Jer, najljepše je živjeti s iluzijama. Nikada nećete saznati istinu.

A kad su u pitanju politički ili pak vjerski katolički predstavnici hrvatskoga naroda u BiH, trebao je, barem tako mislim, na tome mjestu već netko biti, pa sve da u masovnoj grobnici u Tomašici nema posmrtnih ostataka ni jednoga jedinog Hrvata ni katolika. Čak i ako se i nije bilo, o tome se temeljem agencijskih izvještaja moglo putem vlastitih medija izvijestiti svoju pastvu. Ne, nitko od njih nije bio!

Razlog je, čini se, jednostavan: oni – hrvatski i srpski, katolički i pravoslavni predstavnici i vođe – nemaju ne samo vremena, nego ni hrabrosti za tako spasonosan iskorak, onaj iskorak koji je imao nekadašnji obični anonimni pripadnik postrojba Vojske Republike Srpske. Boje se jedni drugih da tim činom ne budu proglašeni, u najmanju ruku, nacionalno slabo educiranim.

I ne čudi stoga vapaj jedne anonimne katolkinje/katolika na jednome portalu, vapaj koji seže do neba: “Molim našu Crkvu i Kardinala da barem spomenu Tomašicu, ako već nemaju vremena da je obiđu. Neka i duše naših Hrvata koji su tamo pobijeni i bačeni u hladno blato, znaju da ih se netko sjeća. Ako su žrtvovani za života zar moraju biti i mrtvi žrtvovani zbog ‘odnošaja’ sa Dodikom??? Zar??“

Slijedom toga postavlja se samo jedno pitanje: je li dodikoljublje nadvladalo žrtvoljublje?

Uistinu, u Tomašici nitko nije bio niti o tome izvijestio

Želeći se, ipak, uvjeriti u gornji iskaz anonimne čitateljice/čitatelja, poslužih se Googleovom tražilicom ispitujući ima li o Tomašici ikakva spomena na službenim stranicama barem najvažnijih katoličkih institucija u Bosni i Hercegovini. Nažalost, ni na jednoj stranici na kojoj sam taj podataka tražio 24. studenoga 2013., do 24 sata, nema ni riječi. Ako griješim ispričavam se. Dakle, ni na stranicama KTABKBiH – Katoličke tiskovne agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, osim jednoga jedanaest godina starog novinskog izvješća o tome da je biskup Komarica na blagdan mučeništva Ivana Krstitelja, u četvrtak 29. kolovoza 2002., blagoslovio filijalnu crkvu u selu Tomašici koja pripada župi Sasina. U tome kratkom agencijskom izvješću navodi se, između ostaloga, da je u tome selu prije rata živjelo šezdesetak (katoličkih) obitelji, a da je trenutno ostalo samo sedam, te da je prijašnja crkva bila minirana i porušena i da su “osim malobrojnih katolika u izgradnji crkve koja je napravljena na mjesnome groblju na temeljima ranije porušene crkve, sudjelovali mještani pravoslavne vjere“. Također, ni na stranicama Tiskovne agencije Banjolučke biskupije, Katoličkog tjednika, zatim Franjevačke provincije Bosne Srebrene i njezinog glasila Svjetla riječi kao ni na stranicama Hercegovačke franjevačke provincije. Čak ni na stranicama Rkt. župe Sasina kojoj Tomašica pripada. Svugdje na tražilici dobivao sam samo jedan odgovor: Rezultati pretrage za riječ: Tomašica  – Ukupno pronađeno: 0.

Nažalost, nije Tomašica jedina žrtva Sustava

Naravno, nitko se kod nas danas posebno ne osvrće ni na Papin pozdrav ukrajinskoj zajednici koja je također sudjelovala na nedjeljnoj svečanoj misi povodom završetka Godine vjere. Ta se zajednica, naime, spominje 80. obljetnice Holodomora, “Hungerholokausta“, Gladomora, “velike gladi” koju je na području (sovjetske) Ukrajine, zatim sjevernoga Kavkaza te područja oko donjeg toka rijeke Volge u razdoblju između 1932. i 1933. umjetno izazvao sustav, ondašnji sovjetski režim sa Staljinom na čelu. Prema podatcima Ukrajinske akademije znanosti u Ukrajini je tada umrlo oko 3,5 milijuna ljudi, dok se prema navodima britanskoga povjesničara koji se bavio Staljinovim vremenom, prof. Roberta Conquesta, ukupan broj penje na 14,5 milijuna žrtava. Spomen na žrtve Holodomora, odnosno Holokausta glađu, Gladomora, obilježava se u Ukrajini i širom svijeta svake godine, četvrte subote u mjesecu studenom.

Unatoč tome, mnogi u Ukrajini, kako izvješćuju mediji, i dalje žele biti pod sovjetskim, odnosno ruskim okriljem. Međutim, ne treba to čuditi. Tko zna kakav bi im bio novi gospodar, pa makar se on zvao i Europska unija. Jer, kako se naviknuti na slobodu, na nešto novo – na red i rad. A kad je riječ o bolnome navikavanju na slobodu, na rad i red, ne trebamo ići u Ukrajinu da bismo se uvjerili u negativne rezultate.