Možda bi onu dobru staru „ispeci pa reci“ trebalo prekrojiti u „potkrijepi il začepi“
Nečeg ima tamo, nešto mora biti. Tamo iza, u mraku, nešto šuška, tajno i sumnjivo. – Šta čiko? Stoji kraj klupe ljupki dječak i uzbuđen pita starca sa cigarom. – Ima, ima, pogledaj koliko je to brdo, a iza mora biti nešto skriveno, potegnu starac cigaru a gusti dim lijeno zaplovi ka čudesnom brdu… Da se kraj klupe umjesto dječaka našao odrastao, pribran čovjek, rekao bi – Brdo nije tako daleko, otiđi pa vidi. Tamo je sve kao i ispred tvoje kuće, kao i ispred kuće tvog komšije. A možda i malko ljepše.
Ono što se bez dokaza tvrdi, može se bez dokaza i odbaciti, rekao bi Hičens, i mada od starca i dječaka nije očekivati da poznaju Hičensa i ovu tezu, odraslom pribranom čovjeku bi takva misao, jednom, morala pasti na pamet; da ništa drugo – ekonomično je, jer je vrijeme utrošeno na provjeru mnogo kraće od neizvjesnosti i neznanja u kojem znatiželjni boravi. Naravno, da se tvrdilo kako je tu iza brda skriveno neko zlato, novac, pa i zaboravljena šteka cigara, neko bi već, ili starac ili dječak ili skeptik ili budala, provjerio da li je tako. Sasvim su jasni privlačnost i nimalo diskretni šarm skrivenog znanja, ne treba tu dodati mnogo, ekskluzivno dobro umirit će i najžešći ego, ali nije li malo neobično, tako da staviš kažiprst na vrh brade i upitaš – zašto se umjesto razotkrivanja tajne iza brda, ili paklenog plana Bila Gejtsa, ili (kažiprst je sada uspravno na usnama, pa šaptom) Soroševe mračne mreže, tako rijetko posegne za neotkrivenim znanjem iz neuroznanosti, genetike ili recimo paleontologije? Dječakov prst vraća se na rupicu na bradi.
Naukom se ne možemo baviti svi, tako vjerovatno i treba biti, ali bi povjerenje u naučni princip trebao biti kredo svakog odraslog pribranog čovjeka. Zato jer je to znanje svačije, dostupno i provjerljivo. To je fer, viteška igra u kojoj starac uzme dječaka za ruku, povede ga iza brda i kaže mu „vidiš, ovo je to a ovo je to, opipaj i pomiriši, to imamo iza našeg brda“, a ako bi dječak pitao „a šta je iza onog dalekog brda“, upirući kažiprstom ka planini, starac će, dok si reko Gejts, odgovoriti „ne znam, to nam još nije poznato, ali ćemo jednom saznati, kao što smo i ovo sada“. Ako se nekad otkrije bolji način prikupljanja znanja i objašnjavanja svijeta, ako konačno prorade Gokuove čakre, visočka energetska mašina ili Mefisto besplatno prosvijetli Fausta, obgrlit ćemo taj izvor nura i nauku otpremiti na tavan kraj stare škrinje. Do tada, ovaj provjereni i vazda provjerljivi princip najbolje je što je naš ćojk izmodo.
Prostor koji ostavlja odsustvo želje za provjeravanjem stvari, obično udruženo sa nepovjerenjem u nauku (nerijetko, gle čuda, udruženo i sa odsustvom bilo kakvog ličnog interesovanja, ambicije, hobija) mora se popuniti nečim; opet nečim što uz nikakav trud daje definitivne odgovore – šta li mrda iza brda? Krošnje bagremova nisu, nije ovca koja mirno pase, nije povjetarac što raspuhuje sjeme maslačka, to ne može biti, drugo je nešto; ako je iza, skriveno je, ako je skriveno mračno je, ako je mračno opasno je, ako je opasno, eto ga, aždaja je – zaključit će znatiželjni na kraju introspektivnog niza. Zvijer koja noću dolazi po naše kokoši i stoku, ostavljajući iza sebe krvave lokve i pretumbane torove. Zvijer koja će jednom doći i po našu djecu. Jer njima ništa nije sveto. Zvijer je naravno u jednini, ali joj svejedno persiraju, biće iz strahopoštovanja. Neman je to od koje bi zgrožena fuknula i Godzila i ščućurena cvokotala u podrumu, pa se tako strašna ne da dobro opisati, ali jedno se pouzdano zna – glava, motor, procesor te proždrljive mašine je judeo-masonska matica. Valjalo je to prevaliti preko usta. Oni, O N I – opasni neprijateljski izabranici – će spriječiti svakog poštenog, obrazovanog, dobronamjernog čovjeka u širenju istine, kao i u bilo kakvom napredovanju, i jasno, doći će po našu djecu. I mada niko ne zna tačno ko, kako i zašto, to je istina tvrđa i od imanske dogme.
Ova opaka aždaja fino se uklapa u koherentnu sliku svijeta u kojoj postoji jasno omeđeno dobro i zlo, ili mi i oni, respektivno; u kojoj se, pogađamo, sve događa s razlogom. Svijet u kojem nema mjesta nedoumici i sumnji pa tako ni provjeri. Razbucao li cunami pola Indonezije, pokosio li Brejvik bezbrižnu mladost, ili neko, dok ovo čitamo, mučki isprebijao ženu, sve mora imati svoj uzvišeni razlog, a poželjno je, i smisao. Starac sa klupe, dječak do njega, odrasli čovjek klimave razboritosti teško za odgovor prihvataju ne znamo, kao i bilo kakvu mogućnost nasumičnog zbivanja, a ako nauka baš u tom trenutku, u jednoj rečenici, ne može ponuditi finalno rješenje, narugat će joj se kao uličar profi kvizašu koji zašteka na jednom pitanju. Nakon toga će, udobno zavaljen u ulogu poštenjačine i vječne žrtve, nastaviti maštati o proždrljivoj aždaji bez koje bi on sam bio deset puta uspješniji, a svijet neuporedivo bolje mjesto.
Možda bi onu dobru staru „ispeci pa reci“ trebalo prekrojiti u „potkrijepi il začepi“.
Omar Brkan, Prometej.ba
Izvor fotografije: Prometej.ba
