Jakob Finci: Otkud Jevrej, pa gradonačelnik Sarajeva?

Protekle sedmice je na inicijativu Naše stranke u izboru za gradonačelnika Sarajeva, kao nestranački i nezavisni kandidat predložen predsjednik Jevrejske zajednice BiH, Jakob Finci, koji je kandidaturu prihvatio našavši se tako u centru političkih pregovora za formiranje gradske vlasti.

Za Dane Finci govori o svojoj kandidaturi, neprovođenju strazburške presude koju su on i Dervo Sejdić dobili protiv BiH, stanju u bosanskohercegovačkoj politici, Jevrejima u BiH, Zemaljskom muzeju, sarajevskoj Hagadi

DANI: Gospodine Finci, nedavno je obznanjena Vaša kandidatura za gradonačelnika Sarajeva. Možete li nam reći kako je došlo do toga jer su se danima prije toga spominjala imena Kljuića i Bogičevića?

FINCI: To je inicijativa koja je došla do mene kao prijedlog, a kao građanin Sarajeva mislio sam da je sasvim u redu da, ako ništa, budem kandidat za gradonačelnika bez obzira hoću li biti izabran ili neću. Naravno, ne mislim da sam ja Bogom dan i da sam najbolji mogući kandidat, ali u ovoj situaciji sam siguran da bih mogao da zadovoljim interese većine građana Sarajeva i da bi mojim izborom neke stvari u Sarajevu uznapredovale. Znam da će biti komentara raznih vrsta, od toga otkuda Jevrej pa gradonačelnik Sarajeva i slično? Ali, da podsjetim, Jevreji u ovom gradu žive 450 godina i u tom periodu nije puno imati dva gradonačelnika iz reda jevrejskog naroda.

DANI: Šta je ono što biste Vi – ukoliko budete izabrani – promijenili u upravljanju Sarajevom?

FINCI: Mislim da bi najvažnije bilo intergrisati Sarajevo u smislu da se svi građani osjećaju Sarajlijama. Bez obzira da li neko u njemu živio četiristo, četrdeset ili četiri godine. Mislim da one koji su tek došli u Sarajevo treba naučiti kako biti Sarajlija, a to oni koji su duže ovdje najbolje mogu uraditi. Mi sada imamo animozitet prema onima koji su tek došli smatrajući ih došljama, papanima, ljudima koji nisu sarajevska raja, a čini mi se da svi mi samo zajedno možemo naprijed. Naime, ja vidim zajedništvo građana Sarajeva koje se tako dobrim pokazalo u ratnom periodu, kada je bilo samo važno šta ti treba i kako ti mogu pomoći, kao nešto što nam je bila dobra škola i da bi tako mogli nastaviti i u miru, i da bi takvim djelovanjem napravili od Sarajeva jednu evropsku metropolu kakvo Sarajevo zaslužuje da bude.

Naravno, Sarajevo nije najstarija, ali nije ni najnovija prestolnica u Evropi, ali svojom dugogodišnjom istorijom – podsjetimo da je ovo grad koji je obilježio svoju 550 godišnjicu postojanja – pokazao je i dokazao da je otvoren za sve, da može da prihvati sve, da može da se nosi sa problemima i kao što su rat, da može da savlada najteže zadatke kao što su Zimske olimpijske igre ili posjeta pape i američkog predsjednika i slične manifestacije. Tako da Sarajevo zaslužuje daleko bolji tretman i od svojih građana i od svog rukovodstva. Sigurno je da bi trebalo pospješiti kulturne aktivnosti koje su Sarajevo krasile i bile mu korifej i nosile slavu njegovog imena u cijelom svijetu. Da bi trebali da ne dozvolimo da institucije kao što je Zemaljski muzej ili Umjetnička galerija budu i jedne minute zatvoreni, a ne danima i mjesecima nepristupačne ne samo građanima Sarajeva, već svima onima koji u ovaj grad dolaze da vide sva bogatstva koja se kriju iza zidova ovih institucija. Sigurno je da Sarajevo ima posebno mjesto u ovakvoj konstelaciji BiH, jer je kao grad podijeljen na dva entiteta, i mislim da bi upravo nastavkom saradnje sa Istočnim Sarajevom Sarajevo moglo da postane centar cijele BiH, a ne samo njenog Federalnog dijela. Jednostavno, ja vjerujem u ovaj grad, vjerujem u njegove mogućnosti, i vjerujem da bi radeći zajedno građani Sarajeva mogli uraditi mnogo.

DANI: Koje su stranke stale iza Vaše kandidature za gradonačelnika?

FINCI: Zvanično, ja sam nestranački kandidat Naše stranke. Pretpostavljam da će se u međuvremenu još neke stranke prikloniti ovom prijedlogu i da ću biti i njihov kandidat i da jednostavno ovo neće biti borba za kandidaturu, nego da će biti gotovo pa, a najviše bih to i volio, zajednički prijedlog političkih stranaka da ja obavljam dužnost gradonačelnika. Naravno, ne želim, opet, reći da sam ja najbolji mogući kandidat, ali sam sigurno dovoljno dobar da bih u ovom trenutku mogao obavljati tu dužnost.

DANI: Mislite li da je ovo za Vas, bar na nekom simboličnom planu, satisfakcija za neprovođenje strazburške presude?

FINCI: To dvoje nije povezano, zato što grad Sarajevo u svojim normativnim aktima ne traži da se mora biti pripadnik jednog naroda da bi se obavljala funkcija gradonačelnika. Međutim, sigurno da bi ovakav izbor pozitivno odjeknuo u međunarodnoj zajednici i poslao poruku da nismo zatvoreni i da nismo striktno podijeljeni na tri konstitutivna naroda, i da građani koji nisu stranački opredijeljeni mogu da participiraju u vlasti i mogu da budu nosioci nekih važnih funkcija.

DANI: Kako komentarišete neimplementiranje strazburške presude, kojom je ukazano na diskriminatorske odredbe Ustava BiH?

FINCI: Nažalost, nisam se nadao, kada je presuda donešena, 22. 12. 2009. da ni nakon tri godine ona neće biti implementirana. Meni se čini da je krajnje vrijeme da se naprave bar prvi koraci ka njenoj provedbi jer nam je to sada postala jedna od kočnica za približavanje EU, oko čega se, bar na papiru, slažu sve političke stranke u BiH. Znam da se oko ulaska u NATO ne slažu. Međutim, važno je približiti se Evropi, a Evropa je tražila, a mi obećali da ćemo izaći sa prijedlogom za rješavanje ovog pitanja. Ali, teško je izaći sa prijedlogom onako kako ga je šestorka zamislila, a to je da ništa nije dogovoreno, dok sve nije dogovoreno. Jer je jasno da ovdje treba ići korak po korak. Ne možete dogovoriti izborni zakon, ako prije toga niste riješili ustavna rješenja na bazi kojih treba izborni zakon da se donese. Prema, tome bilo bi neophodno napraviti prvi korak, a to je donijeti ustavne amandmane koji su po meni vrlo jednostavni. Amandman broj jedan bi govorio o tome da se Predsjedništvo sastoji od tri člana, gdje se jedan bira u Republici Srpskoj, a dva u Federaciji BiH, a više od jednoga ne mogu biti pripadnici istog konstitutivnog naroda ili grupe ostalih. To bi u potpunosti zadovoljilo ono što je sud u Strasbourgu tražio, jer on nije tražio da neko od ostalih sjedi u Predsjedništvu, već da ima pravo da se kandiduje. Da li će se kandidovati i kako će proći na izborima, to je stvar demokratske procedure.

DANI: A kako riješiti problem na nivou Doma naroda?

FINCI: Što se tiče Doma naroda, za koje političke stranke kažu da su se gotovo složile, mislim da tu treba ići na izbor šest delegata iz RS-a, od čega će biti pet Srba i jedan nesrbin, a u Federaciji birati dvanaest delegata od kojih će biti pet Hrvata, pet Bošnjaka i dva nebošnjaka i nehrvata. I na taj način bismo već unaprijed riješili problem koji ćemo dobiti kada sud u Strasbourgu donese presudu u slučaju Ilijaza Pilava iz Srebrenice, koji se kandidovao za Predsjedništvo, a nije mogao da prođe zato što nije bio Srbin. Jednostavno, ovakvom izmjenom bi mogli izabrati i jednog Bošnjaka iz RS-a u Dom naroda i slično. To bi bio prvi potez koji bi sasvim sigurno Evropa prihvatila kao ozbiljan pokušaj da se implementira odluka Suda i mogli bi odmah podnijeti kandidaturu. A onda imamo još osamnaest mjeseci, sve tamo do maja 2014., da u Izbornom zakonu dogovorimo procedure kako ćemo postići, da kako kažu, predstavnici jednog naroda ne biraju predstavnike drugog naroda u Predsjedništvo, pa i u Dom naroda.

DANI: Koliko nova politička kretanja između tzv. šestorke, sporazumi SDP-a i SNSD-a, SDP-a i HDZ-a, utiču na neprovođenje strazburške presude?

FINCI: Pa rekao bih da je do implementacije presude više stalo Evropi, da dokaže da se u BiH možemo normalno ponašati, nego nama samima. Naše političke stranke su preokupirane podjelom stolica, podjelom fotelja i pozicija u upravnim odborima, tako da se na ono što se odnosi na BiH malo ko osvrće. Svako od njih pokušava da bude dobar zastupnik svoga naroda, svoje interesne grupe i etničke elite, a istovremeno na interese BiH obraća manje pažnje. Ali, to je sve u svemu žalosno jer imamo mnogo političara, a nemamo istinske lidere. Jer, političari se bavi sitnim politikantskim stvarima, a državom se ne bavi niko.

DANI: Kako bi, po Vašem mišljenju, ustavno izjednačavanje kategorije ostalih ugrozilo uspostavljeni odnos političkih snaga u BiH?

FINCI: Rekao bih da se političari u BiH boje gubitka tih tri posto vlasti, koliko ima manjina u BiH, malo im je preostalih 97 posto hoće svih – 100 posto, a po mogućnosti i više do toga. S druge strane, sve političke stranke su u svojim prijedlozima za implementaciju odluke pokušavale da nametnu i nešto svoje, neke svoje partikularne interese, od ukidanja entitetskog glasanja, do ukidanja entiteta kao takvih. Po sistemu, kad već mijenjamo Ustav, da promijenimo i ostalo. Međutim, čini mi se da je presuda u Strasbourgu striktno navela samo jedan razlog gdje bi trebalo Ustav mijenjati, sve ostalo je stvar dogovora. I to je ono čime nam stranci ne čine uslugu kada kažu, mi ćemo prihvatiti sve što se tri strane dogovore. A jasno je da se tri strane teško mogu dogovoriti oko toga da li je danas srijeda ili četvrtak.

DANI: Kažete da političari u BiH štite samo interes “svog” naroda, ali prije bi se reklo da štite samo interese svojih političkih partija i odabranih članova?

FINCI: Pa čini mi se da je to očevidno, i da to ne treba puno ni dokazivati. Međutim, mi živimo u sistemu u kojem živimo, i mislim da ga je teško sada okrenuti sto posto u suprotnom smjeru. Ali, mi moramo naći načina da taj sistem promijenimo i prilagodimo i današnjoj Evropi i današnjoj ekonomskoj situaciji u BiH koja je jako teška, komplikovana i bremenita drugim opasnostima kao što je na primjer blokada svih budžeta i fondova koje imamo. Jer je i pored svog siromaštva u kojem živimo očito da mi trošimo više od onoga što imamo, i da svake godine to pokrivamo nekim novim kreditima ne razmišljajući ko će, kada, i kako vratiti te kredite. U krajnoj liniji, političari razmišljaju: ja sam danas spreman da uzmem neki kredit, a to će vraćati neka generacija kad ja više ne budem na vlasti i šta me briga kako će se oni snaći. Međutim, to nije rješenje koje omogućava normalan razvoj i sigurno da je samo palijativno rješenje za ovaj moment, da riješim krizu danas, da bih je odgodio za sljedeću godinu ili za sljedeći izborni ciklus. Treba raditi na razvoju proizvodnje, a za to postoje komparativne prednosti BiH u odnosu na ostale zemlje Evrope i svijeta, počevši od naših rudnih bogatstava, mineralnih, pa do našeg bogatstva tekućom vodom koja je u svijetu postala nova moneta za potkusurivanje jer u svijetu ima sve manje pijaće vode. Umjesto da to koristimo mi se svađamo hoće li neko naš sjediti u ovom ili onom upravnom odboru, preduzeća koje svakako propada i koje ni tri dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju ne bi izvukla iz krize u kojoj je.

DANI: Nedavno ste govorili o mogućnosti da sarajevska Hagada bude izložena u Metropolitan muzeju u New Yorku, u vrijeme dok je sarajevski Zemaljski muzej zatvoren. Na taj bi se način, rekli ste, mogla prikupiti značajna sredstva koja bi pitanje Zemaljskog muzeja pokrenula sa mrtve tačke. Međutim, uprava Muzeja se oglušila o Vaš zahtjev, ne želeći da Hagada bude iznošena iz podruma u koji je smještena. Zašto?

FINCI: Prije svega, velika je šteta što je Muzej zatvoren i što mi potencijale Muzeja ne koristimo. Zemaljski muzej se, čini mi se gotovo stidi što ima Hagadu. Jer, ako otvorite web stranicu Muzeja naći ćete svašta, ali nećete naći ni jednu stranu o sarajevskoj Hagadi koja je sigurno jedan od najznačajnijih eksponata koji mi imamo. Takvi eksponati se u svijetu koriste za dobrobit zemlje i muzeja. Ne zaboravite da Tutankamon putuje po svijetu u korist Egipta i Kairskog muzeja; Mona Liza je bez ikakvih problema išta preko Atlantika; jedino sarajevska Hagada ne može da izađe iz sefa u Zemaljskom muzeju. Dok su ostale Hagade iz istog perioda permanentno izložene, sarajevska Hagada i kad Muzej nije zatvoren može da se vidi samo četiri dana u godini. Pa zar mislite da bi Louvre imao osam milona posjetilaca godišnje kad bi samo četiri dana u godini bila izložena Mona Liza? Od osam miliona posjetitelja, njih sedam miliona i osamsto dođe samo da vidi ovo Da Vincijevo djelo. Sa druge strane prezentacija Hagade u Metropoliten muzeju, jednom od najznačajnijih svjetskih muzeja, pored promocije BiH donijela bi nam sigurno i značajna sredstva za opstanak Zemaljskog muzeja, za koji godišnje, prema njihovim kalkulacijama, treba nešto manje od milion dolara. Dovoljno je napraviti jednu donatorsku večeru u New Yorku, ili svaki mjesec jednu donatorsku večeru u Metropolitanu i skupiti za nekoliko mjeseci sredstva koja bi omogućila funkcionisanje Muzeja. Ali sama priča: mi imamo Hagadu, ali ne možemo pošto smo siromašni, pošto nam nisu riješena statusna pitanja da je izložimo, neće donijeti rješenje, i neće donijeti nikakav dobitak, i to nas svrstava u grupu zemalja koje ili ne znaju šta imaju, ili ne cijene ono što imaju.

DANI: Kako danas žive Jevreji u BiH?

FINCI: Rekao bih da je Jevrejska zajednica u BiH mala zajednica, od jedno hiljadu ljudi, i da nema nikakvih specifičnih problema. Tačnije, Jevreji imaju probleme kao i svi drugi građani ove zemlje, nezaposlenost, male penzije, probleme sa korupcijom, nedostatkom adekvatnog zdravstvenog osiguranja. Sve su to problemi koji tište sve građane ove zemlje, dakle ničim se Jevreji ne izdvajaju od ostalih. Ono što bih izdvojio kao veliku stvar za BiH jeste da je ovo zemlja gotovo slobodna od antisemitizma, jednostavno ovdje nema antisemitizma. Vjerovatno su nakon dugog boravka u BiH Jevreji prihvaćeni kao sastavni dio bh. društva, ali nisu asimilirani, ostali su u svojoj vjeri, na svojoj zemlji. Jevrejska zajednica ima vrlo dobru saradnju sa ostalim vjerskim zajednicama u BiH, kako po pitanju vjerskih pitanja kroz Međureligijsko vijeće, tako u humanitarnom i kulturnom radu kroz organizacije tog tipa. Sve to ulijeva jedan poseban ponos Jevrejima BiH koji ovu zemlju smatraju jedinom domovinom, i koji nakon gotovo 450 godina boravka ovdje ne mogu gotovo ni da pomisle da imaju neku drugu alternativnu domovinu.

(DANI)