Angela Merkel se oslanjala na Vučića jer se nadala da će se normalizirati odnosi sa Kosovom. To se nije dogodilo. Nova njemačka vlada i, prije svega, zelena ministarka vanjskih poslova Annalena Bearbok vjerovatno će manje nježno tretirati srbijanskog čvrstorukaša.
“Milorad Dodik, vodeći političar bosanskih Srba, ponovo je povećao ulog. Podrška iz Moskve mu pomaže u njegovim političkim manevrima”, piše Andreas Ernst za list Neue Zuricher Zeitung.
“Da li je to sudbonosni korak do ivice ponora? Krajem prošle sedmice parlament Republike Srpske, srpskog dijela Bosne i Hercegovine, donio je eksplozivnu rezoluciju. Vlada će za šest mjeseci predstaviti zakone koji delegiraju nadležnost za oporezivanje, pravosuđe i odbranu sa države u cjelini na poddržavu. Pokretačka snaga manevra je Milorad Dodik, vodeći političar Republike Srpske i jedan od tri kopredsjednika BiH.
Taj potez bi značio de facto otcjepljenje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. Dok neki komentatori vide da se nazire novi rat, EU i SAD su više oklijevale da odgovore na prijetnju. U svojim javnim izjavama uglavnom ukazuju na razorne ekonomske posljedice destabilizirane zemlje. Iza kulisa je, međutim, ton postao oštriji: Dodiku prijete sankcije.
Neki posmatrači i dalje govore o “politici smirivanja” prema banjalučkom “siledžiji”. Ali pristup je razmotren. Zapad (koji je zapravo tu po tom pitanju) ne želi da dolijeva vodu na Dodikove mlinove. Potajno se nada nasilnim reakcijama i oštrim prijetnjama kako bi mogao okupiti bosanske Srbe iza sebe. U posljednje vrijeme sve manje i manje može to učiniti. U Republici Srpskoj je raslo nezadovoljstvo: ne zbog sumnje u Dodikovo srpstvo, već u njegovu sposobnost da izgradi bolju zajednicu.
Provokacija novog kvaliteta
Kako Zapad sada treba reagirati na krizu? Da bi se odgovorilo na pitanje, prvo mora biti jasno šta skupštinska odluka znači – a šta ne.
Prije svega, to nije postavka kursa. Jer, kako to često biva, Dodik drži otvorena vrata sa rokom od šest mjeseci da bi kasnije, ako treba, otpustio zahtjeve. Međutim, to postaje sve teže. Jer Dodik u jednom trenutku mora svoje najave popratiti djelima ako želi ostati kredibilan kod svojih sljedbenika.
Drugo, iza skupštinske odluke ne stoji velika većina. Samo se vladajuća koalicija složila, opozicija nije bila prisutna. Dakle, ne radi se o kanaliziranju široko rasprostranjene „narodne volje“, već o tehnici vladavine: da bi ostao na vlasti, Dodik inscenira sukobe. Novi kvalitet provokaciji daje činjenica da ovaj put zakonski želi dovesti u pitanje politički poredak.
Šta zapad može? Sankcije Dodiku, a posebno njegovom poslovnom okruženju su efikasno sredstvo. Poslovni ljudi koji ga podržavaju ne uživaju kada su im računi blokirani u stranim bankama i mogu samo da ljetuju u Crnoj Gori.
Dodik vidi ovu opasnost. Zbog toga je početkom mjeseca posjetio Putina u Moskvi i nakon toga rekao da je Kremlj potpuno informiran i “spreman pružiti konkretnu pomoć svuda”. Naravno, to je dobrodošla prilika da Putin iritira Zapad podrškom Dodika. Ali Republika Srpska nije Pridnjestrovlje. Dodik bi za tren bio kralj bez zemlje kada bi se kladio na Rusiju: njegovi građani bi masovno bježali.
Beograd mora biti odgovoran
Zapad bi sada trebalo da obaveže predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da se ponaša umjereno prema svom kolegi sa druge strane Drine. Značajan dio Dodikovog političkog kapitala zasniva se na bliskim vezama sa Beogradom. Ako se ovi ohlade, Dodik će se brzo osamiti. I ovdje važnu ulogu imaju poslovne veze Beograda i Banje Luke.
Vučić je ambivalentan prema Bosni i Hercegovini. S jedne strane, on uvijek ističe suverenitet i teritorijalni integritet susjedne zemlje. S druge strane, on dozvoljava svom ministru odbrane Aleksandru Vulinu da lamentira o „srpskom svetu“. Na kraju krajeva, to ne znači ništa drugo do ujedinjenje svih Srba u jednoj državi. Projekat je direktno vezan za Dodikove deklarirane namjere.
Do sada su se prema Vučiću pažljivo odnosili uglavnom Nijemci. Berlin je oprezno kritizirao demontažu demokratije i slobode medija u posljednjih deset godina.
Angela Merkel se oslanjala na Vučića jer se nadala da će se normalizirati odnosi sa Kosovom. To se nije dogodilo. Nova njemačka vlada i, prije svega, zelena ministarka vanjskih poslova Annalena Bearbok vjerovatno će manje nježno tretirati srbijanskog čvrstorukaša.
Vučića sada treba vrlo jasno ohrabriti da pomogne smirivanju situacije u Bosni.
S druge strane, kriza je signal EU. Što duže Brisel – a posebno glavni gradovi – provode vrijeme u sukobu sa regionom, to su sukobi tamo češći. Nakon neuspjele strategije proširenja, EU bi sada trebala brzo predstaviti izvodljive ponude za integraciju”, poručuje Ernst u tekstu za Neue Zuricher Zeitung.
Politicki.ba
