Piše: Mustafa Spahić
“I požurite, natječite se i nastojte da zaslužite oprost svoga Gospodara i za Džennetom, čije je prostranstvo koliko nebesa i Zemlja! On je pripremljen muttekijama onima koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici lahko dijele i darivaju i koji gnjev, huju i srdžbu svoju savlađuju i koji kada mogu kažnjavati preko toga prelaze i halale. Allah voli dobročinitelje koji dobra djela čine i onima je Džennet koji se kada grijeh nekakav urade i počine, ili kad se prema sebi ogriješe i nepravdu nanesu, odmah se Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole i dovu čine – a ko će drugi grijehe da oprosti osim Allaha?!” (Ali Imran, 133-135)
Kada se u teoriji opisuju i pokušavaju dešifrirati i pojasniti ljudski karakter iznutra naslućivan i temperament izvana posmatran, za karakter se kaže da je to moralno-etička dimenzija i strana čovjeka po kojoj se odlikuju, raspoznaju i od drugih razlikuju njegovi vrijednosni sudovi, iskazi i vrednovanje. Na formiranje karaktera čovjeka iznutra presudno utječu religija, etika, kultura, sistem vrijednosti, kućni i porodični odgoj a izvana društvena sredina, religijski, intelektualni, moralno etički, kulturni i znanstveni autoriteti i kompletan odgojno-obrazovni sistem od prvog razreda osnovne škole do doktorata i akademije nauka. Na karakter čovjeka moguće je pozitivno i negativno djelovati a na temperament koji je skoro pa urođen teško je djelovati a kamoli ga mijenjati.
Bifon bi kazao, čovjek – to je stil. Stručno kazano temperament je način emocionalnog reagiranja, ovisno od vrste temperamenta, na unutrašnje i vanjske podražaje i nadražaje koji prevladavaju kod nekog čovjeka. Naravno da će flegmatik – debelokožac, hladnokrvan, smiren, ravnodušan, trom i neuzbudljiv čovjek djelovati sporije i sa smirenijim, blažim i umanjenijim emocijama na unutrašnje i vanjske izazove.
Što se tiče sangvinika – okretne, živahne osobe koja se rado i lahko zanosi i koja je vatrenog temperamenta i razdražljive i žestoke ćudi i naravi s krajnjim amplitudama iz krajnjeg oduševljenja, radosti i sreće prelazi se u stanje, raspoloženje: srdžbe, arsuzluka, edepsuza, gnjeva i ljutnje. Skoro pa blizanac po temperamentu sangviniku je kolerik. Grčka riječ cholē – znači žuč, pa kolerik znači – žučan, žučljiv, uzbudljiv, naprasit, razdražljiv, naglo prgav, energičan čovjek koji se brzo uzbuđuje i koji brzo plane ali i brzo zaboravi. Narodski kazano kolerik ide na prvu, brzo se pali i brzo se gasi. Njega brzo obuzme huja, gnjev, ljutnja, arsuzluk, srdžba, galama, vika, dreka ali to ne traje predugo i brže ga popusti nego sangvinika.
Kolerik je, ustvari, buntovnik bez razloga koji je poput suhog sijena kada se zapali brzo i izgori.
Zato što ga brže popušta srdžba, huja i ljutnja, kolerik nije spreman da ide do onih granica do kojih ide sangvinik jer sangvinika to duže drži i u njega su veće i suprotnije unutrašnje emocije od sangvinika.
Za razliku od flegmatika, sangvinika i kolerika, melanholik je sjetan, tužan, snužden, turoban, nujan i potišten čovjek. Melanholija se očituje kao bolesno stanje koje se manifestira u potištenosti, u slabljenju fizičke kondicije i usporenom toku misli. Takve profile ljudi prati tuga, jad, briga, sjeta, nujnost, snuždenost, turobnost, povučenost, umišljenost i tužno raspoloženje. U razvijanju melanholija lahko može prerasti u paranoju.
Nije teško pretpostaviti kakvu težinu i posljedice izaziva izljev: srdžbe, huje, ljutnje, gnjeva, edepsuzluka, vike i galame na melanholičnu, emotivnu i senzibilnu osobu. Srdžba kao duševno, psihičko i emotivno stanje izljeva nekontrolisane huje, ljutnje i gnjeva može dolaziti, biti izazvana određenim unutrašnjim ili vanjskim stanjem, držanjem, događajem ili postupkom neke osobe. U halu huje, edepsuzluka, ljutnje, gnjeva i srdžbe čovjek je prilično sužene svijesti i teško reagira i moralno-etičkim, i katetičkim, i kognitivnim i umno-racionalnim sudovima i prosudbama. U stanju srdžbe navre mu krv u žile, padne mu mrak pred oči i njime ovladaju instinkti, u njemu se blokiraju moralno-etičke vrijednosti i svodi se skoro na animalno biće i u njemu prema protivniku reagiraju samo vanjski fizički refleksi. U licu se zacrveni kao rak, počinje drhtati i znojiti se, mišići mu se grče, glas se pojačava, javljaju se riječi uvreda, ponižavanja, pa čak i psovka.
Kada gnjev dođe do vrhunca čovjek se izobliči i tijelo i strast sa svađe i uvreda mogu preći na fizičku tuču u kojoj se malo gleda na posljedice. U smislu preventive i nezapadanja insana u stanje srdžbe i ljutnje, a što je više u njima, više je u kandžama prokletog šejtana. Poslanik kazuje i savjetuje – “Es-Sabru inde sadmetil-ula – Veličina i blagodat sabura – strpljivosti je pri prvom udarcu.” Treba osaburiti u onom trenutku kada se na čovjeka sruči: srdžba, gnjev, srditost i huja. “Ko savlada svoju srdžbu, a u situaciji je da je ispolji, Allah će mu na Sudnjem danu srce ispuniti sigurnošću.” (Bilježe u svojim zbirkama Buharija i Muslim i to je Sahih Muttefekun ilejhi hadis.) U srdžbi se gubi kompas kontrole, moralna magistrala se blokira, šejtan preuzima vođstvo i insan se spušta na stepen džahila. Srdžba je poput virusa koji slabi organizam, a gnjev je znak i izraz ljudske moralne slabosti i gubitka unutrašnje kontrole. Srditost degradira, samouništava i samourušava čovjeka. Dovodi u pitanje njegov dignitet, subjektivitet, unutrašnji integritet i moralnu vjerodostojnost. Arapski glagol gadabe jagdubu znači biti ljut, gnjevan, srdit, hujljiv, a riječ igdabun znači izazivanje, provociranje, ljutnja, srđenje a glagol tegadabe znači međusobnu ljutnju dvaju pojedinca, rasrditi se, razgnjeviti se i posvađati se do tuče.
Srdžba je atak i udar na društveno, društvenost i svaki oblik zajednice: brak, porodicu, rodbinu, rod, komšiluk, džemat, pleme, narod, naciju i čovječanstvo. Evo riječi Poslanika: Ne ljuti se – Džennet je tvoj. Onome ko savlada svoj gnjev i srdžbu kada je u mogućnosti da ga izlije, Allah će mu napuniti srce imanom i sigurnošću. Od vas je najjači ko se savlada u srdžbi. Neka ne sudi ljut sudija. (I.P.H. 1891, 1719, 149, 19, 197)
(IIN Preporod)
