BURBERRY I STRANAČKI KICOŠI
Burberry, engleski brend sa kultnim statusom, pokrenuo je davne 1856. godine izvjesni Thomas Burberry. Njegov karakteristični dezen sa kvadratićima pojavio se prvi puta na postavi njegovog sada već čuvenog kišnog mantila. Ovaj dezen kao registrovana oznaka, postao je zaštitni znak kompanije i proširio se i na druge proizvode poput npr. šalova i kofera itd. Period međunarodne, svjetske ekspanzije počeo je osamdesetih godina dvadesetog vijeka, što je obilježeno otvaranjem glavnog prodajnog objekta u Njujorku. Godine 1997. kompanija je zatražila pomoć od Rose Mario Bravo, koja je do tada upravljala lancem prodavnica jedne trgovačke kompanije, da bi revitalizovali brend uz pomoć niza novih dizajnerskih kolekcija i otvaranjem novih maloprodajnih prodavnica u inistranstvu. Bravo je usjela vratiti luksuzni status brendu kojeg je prihvatio bogati sloj društva. Međutim, istovremeno su i neplanirani i mnogo “manje poželjni dijelovi tržišta” počeli da prihvataju ovaj brend. U SAD su brend počeli da nosi izvođači hip-hop muzike i da čak brend Burbery spominju u svojim pjesmama i hitovima. Ovo je navelo i njihove poklonike, uglavnom crnce iz radničke klase, da prihvate brend kao znak podrške i lojalnosti prema svojim muzičkim idolima. U Britaniji je karektiričan dezen brenda postao dijelom uniforme takozvanih “kicoša”, što je termin koji mediji koriste da se malkice podsmjehnu jednom dijelu omladine. Kicoši su pretežno bijelci, tinejdžeri iz niže klase koji vole da nose brojne odjevne brednove, često falsifikate odnosno kopije, u pokušaju da budu u trendu. Inače, sam brend BURBERRY je često insipiracija za brojne proizvođače kopija, jeftinih ili skupih kopija, ali ipak kopija.
Zašto ovo pišemo? Pišemo iz razloga što je kod nas postalo ubjeđenje da ona osoba koja nosi ili ima ovaj “karekteristični dezen sa kvadratićima” odmah je okarekterisana od naših medija da nosi nešto bezobrazno skupo da ne kažemo “preskupo”.
Da li je to ba tako ? Ukoliko se radi o originalnom primjerku tada cijena za npr. jedan mantil iznosi oko 2000 dolara. Međutim, ukoliko se radi o kopiji onda sve zavisi o sposobnosti kupca da cijenkajući sa prodavcem npr. na pijaci u Istanbulu dođe do dobre i relativno jeftine cijene. Da li smo sigurno i kad kupimo original da je to zaista original?
Ovo isto važi i za političke partije i stranke. Da li je izjava i ponašanje lokalnih lidera i moćnika zaista jasan put i ideja stranke tj. original ili je jeftinija kopija ili falsifikat ili čak laž ? Da li problematični kadrovi zaista slijede ideju stranke ili samo ideju vlastite pohlepe za vlašću i moći i raznim većim ili manjim privilegijama? Ko su “stranački kicoši” odnosno kopije i falsifikati ? Kada je predsjednik Kantonalnog odbora SDA Ze-do kantona izjavio da je završen proces čišćenja SDA, mnogi su ostali u čudu pitajući se zar je čišćenje koje nije ni krenulo već završeno ? Zar nije najveći posao trebao da se uradi u Tešnju? Zar nije “tešanjski kadar” upravo prije godinu dana “vikao i galamio” na lidera SDA BiH Bakira Izetbegovića povodom žutog kartona koji je odavno trebao da preraste u crveni ? Ko je u SDA BiH zadužen za revitalizaciju brenda, odnosno ko je ta “Rose Maria Bravo” koja će brendu zvanom SDA vratiti stari sjaj? Ne može se sa starim, istrošenim i iskompromitovanim kadrovima, radeći na stari istrošeni način, doći do bolje, jačeg, novog i jedinstvenijeg. NE MOŽE ! A da je to tako pokazat će i vrijeme koje je pred nama.
Haris Sejdić
