PSIHOLOŠKI PROFIL MOBERA

(IZA  SVAKE  PREPOTENCIJE  UVEK  SE  KRIJE  NEKA IMPOTENCIJA)

Reč IZVINI ─ čak ni u retkim trenucima kad na trenutak uspeju da shvate da su preterali ─ u njihovom rečniku jednostavno ne postoji. Izvinjavanje je za mobera vrhunski dokaz slabosti i poraza ─ a situacija u kojoj bi zbog svog ponašanja morali da se izvinjavaju oličenje poraza koje ih dovodi u teške depresije

Autor: Nebojša Milenković:

Moberi su, u suštini, osobe koje vlastite frustracije i negativan stav prema sopstvenom životu pokušavaju da kompenzuju verbalnom, psihološkom a ne retko i fizičkom agresijom, koju ispoljavaju prema onima koji imaju nešto za šta su sami uskraćeni ─ uglavnom u domenu privatnog života kao što su: sređen život, sretan brak, stabilna porodica, ugled u društvu… Ljubomora i zavist osobine su kojima su moberi bolesno opsednuti. Pritvorni i licemerni prema svim autoritetima, vlastiti nedostatak samopoštovanja oni prikrivaju iživljavanjem i ponižavanjima sebi podređenih. Moberi su osobe koje ne veruju nikome. Oni su u stalnom strahu, usled čega u svakome i svemu vide opasnost i pretnju. Uglavnom, reč je o veoma usamljenim osobama ─ zbog čega i uobičavaju da se kreću u čoporu. Moberi najčešće pate od kompleksa da su drugi (to posebno važi za žrtve koje izabiraju za svoja iživljavanja) talentovaniji i inteligentniji od njih ─ što uglavnom i jeste istina, usled čega im opsesija postaje upravo to da iste: blate, šikaniraju, ponižavaju, uskraćuju im poslove, informacije i prilike u kojima bi ova „strašna istina“ izašla na videlo: Moralni zlostavljači su perverzne osobe koje stvaraju nejasne situacije, odbijaju odgovornost, iskorišćavaju naivnost žrtve, parazitiraju na njenoj vitalnosti i primenjuju bezbroj drugih finesa – da bi vas uništili i stekli ugled i moć na vaš račun, da bi vladali i prikrili svoju nesposobnost, u prvom redu nesposobnost da išta osećaju, ističe dr. Vesna Baltazarević.

 

Igre moći koje ove osobe stalno igraju za cilj imaju to da ih u očima javnosti predstave kao arogantne i moćne osobe kojima je bolje ne zamerati se. Teror koji sprovode za cilj ima i sprečavanje solidarisanja sa žrtvom ─ tj. njenu izolaciju. Njihovo nasilničko ponašanje kod članova kolektiva (zajednice, firme) u kome se mobing odigrava, izazivaju bojazan za vlastitu egzistenciju, ili pak strah da će i sami postati žrtve ─ zbog čega, umesto moralnih načela i ljudske solidarnosti sa žrtvom, izabiraju solidarisanje sa moberom tako što prećutno (ili sasvim otvoreno ─ saučestvovanjem) staju na stranu mobera. Ako ničim drugim ─ ono ignorisanjem stvarnosti i ponašanjem kao da se ništa ne dešava.

 

 

Moćni slabići, ili ─ socijalna mreža mobera

 

Do pozicija na kojima se nalaze moberi su stigli uglavnom nezasluženo ─ uz pomoć političkih, ekonomskih ili privatnih veza ─ otuda je kod njih stalno izražen strah da će izgubiti privilegije do kojih im je stalo. Taj strah parališe ih u tolikoj meri da često gube sposobnost racionalnog rasuđivanja, što po pravilu rađa ničim izazvanu, iracionalnu mržnju prema onima za koje misle da bi ih, svojim kvalitetima i znanjem, mogli ugroziti. Iako ti drugi takve stvari često uopšte nemaju na pameti. Kako iza svega što čine ili govore uglavnom stoji sakrivena namera ─ sve što dolazi od žrtve moberi shvataju kao potencijalnu pretnju: svaka žrtvina ideja, iskazano mišljenje a posebno konstruktivni predlozi za mobera su znak za uzbunu. Dr Vesna Baltazarević mobera definiše kao osobu koja se: plaši direktnog razgovora jer ne zna kako da se odbrani od argumenata. Drugo, oseća se ugroženo jer treba da razgovara sa intelektualno jakom osobom, pred kojom igranje uloge Boga ne prolazi tako lako. Nasuprot tome, pribegava slanju poruka preko poslušnika, jer kada njima recituje šta sve treba nekom trećem da kažu, onda ima svu snagu i inspiraciju da izgovori poruku u jednom dahu.

 

Osobina koja karakteriše sve mobere jeste izuzetna lukavost i sposobnost manipulacije ─ pored svog agresivnog i monstruoznog, oni imaju makar još jedno lice koje je: ljubazno, pritvorno, ulizičko, servilno prema svim autoritetima. Uporedo sa svojim zlodelima oni, istovremeno, čine i najrazličitije usluge kojima zadužuju ljude iz svoje bliže ili dalje okoline: nabacuju poslove, isplaćuju honorare, zapošljavaju preko veze ─ opet u stalnoj potrebi za traženjem stabilnih oslonaca i ohrabrenja za svoje strahove i frustracije.

 

Problem dokazivanja mobinga jeste težak upravo zato što ovi ljudi svoje pravo lice i psiho-patološke sklonosti pokazuju uglavnom u četiri oka ─ onda kada su nasamo sa žrtvom. Ukoliko se ponekad i dogodi da pred drugima izgube kontrolu i pokažu svoje pravo lice ─ tada pristupaju manipulacijama, dezinformisanju i pokušajima da se žrtva učini odgovornom za zlo koje ju je snašlo. Reč IZVINI ─ čak ni u retkim trenucima kad na trenutak uspeju da shvate da su preterali ─ u njihovom rečniku jednostavno ne postoji. Izvinjavanje je za mobera vrhunski dokaz slabosti i poraza ─ a situacija u kojoj bi zbog svog ponašanja morali da se izvinjavaju oličenje poraza koje ih dovodi u teške depresije. Budući da je reč o osobama sa ozbiljnim poremećajima ličnosti ─ često čak i ozbiljnim psihičkim oboljenjima koja, naravno, vrlo vešto sakrivaju ─ moberi za pristojnu i prisnu ljudsku komunikaciju jednostavno nisu sposobni. Zbog toga oni uglavnom glasno govore ili viču, i bivaju nesposobni za pristojan i civilizovan dijalog. Životinjski instinkti koje poseduju kod njih često razvijaju i sposobnost za humor ─ naravno, uglavnom sirov i vulgaran.

 

Sklonost ka empatiji kod mobera je redovno zakržljala ─ baš kao što je i ljubav koju ne osećaju čak ni prema sebi samima. Moberi se uvek osećaju uskraćenim i zakinutim. Život sa njima zbog toga nije jednostavan, niti lak. Ukoliko nisu imali „sreću“ da zavole osobu koja i sama ima moberske ili pak sklonosti ka trpljenju ─ njihovi brakovi se uglavnom raspadaju. Naravno, umesto analize ili prihvatanja odgovornosti ─ i za to su im najčešće opet krivi drugi. Preuzimanje odgovornosti u njihovom sistemu vrednosti jednostavno ne postoji.

 

Zagrebačka psihijatrica dr Lana Mužinić iznosi tvrdnju kako je za zlostavljače mobing, zapravo, vrsta ispušnog ventila kojim prikrivaju nemoć u nekoj drugoj sferi svojeg života (najčešće privatnog, tj. u braku ili porodici), formirajući oko sebe grupu u kojoj dokazuju svoju moć i važnost na račun žrtve. Često se zlostavljači zapravo osjećaju inferiorno (iza svake prepotencije stoji neka impotencija).

 

Mobing nikada ne prestaje

 

Greške koje osobe koje su izložene mobingu – odnosno različitim oblicima psihičkog, fizičkog i seksualnog zlostavljanja na radnom mestu – uglavnom čine jesu: trpljenje i pasivnost, odnosno čekanje da problem prođe.

 

Mobing je u svojoj suštini krivično delo koje se čini iz patoloških pobuda ─ i on uvek jeste pokušaj da se kompenzuju lični nedostaci. Kao što ne nastaje iz racionalnih pobuda ─ on se, isto tako, racionalno niti ne zaustavlja. Ukoliko mobing ne čine iz čistog hobija, što se takođe dešava, razlozi njihovog ponašanja mogu biti, recimo, neuslišena seksualna želja koju osećaju prema žrtvi, odnosno osećanja straha i ugroženosti. Iako na prvi pogled zvuči paradoksalno ─ mobing često počinje i sasvim nesvesno: recimo kroz neumesne šale na račun žrtve, koje vremenom postaju sistemski osmišljavane. Stručnjaci primećuju koko se vrste mobinga, odnosno napada na žrtvu mogu podeliti u četiri kategorije: 1. Napadi na mogućnost adekvatnog komuniciranja (uskraćivanje informacija i dezinformisanje žrtve), 2. Napadi na ličnu reputaciju (tračevi i ogovaranja) sa ciljem narušavanja socijalnih odnosa koji za cilj imaju dalju izolaciju žrtve, 3. Napadi na kvalitet profesionalnog rada i degradacija na poslu (sa ciljem da se žrtva natera da sama napusti posao), 4. Napadi na zdravlje žrtve sa ciljem da se ista fizički uništi.

 

Bežeći od vlastitih frustracija koje sebi ne želi da prizna, mober, naravno, redovno ponavlja kako protiv osobe koju zlostavlja nema apsolutno ništa lično ─ istovremeno stalno pomerajući granice, čineći da zlostavljanje kojem pribegava biva sve perfidnije i opasnije. Psiholozi tvrde da ove osobe ─ budući itekako svesne zlodela koja čine ─ u dubini svoje duše zapravo, očajnički žele da budu zaustavljene. Zato pred njima nikada i nikako ne treba pokazivati povređenost ili strah, pošto ih to samo ohrabruje da idu dalje i bivaju sve obesniji i monstruozniji.

 

via blog.b92.rs

 

kljucnekosti.wordpress.com

 

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close