Vjerske krize nisu nedostaci koji bi bili protiv vjere. Upravo suprotno, one otkrivaju potrebu i želju da se uvijek dublje ulazi u misterij Boga
Razgovor među naizgled oprečnim perspektivama, „središte Crkve koja dijalogizira s periferijom zatvora“, piše Corriere della sera. Nakon razgovora o Očenašu, Zdravomariji i Vjerovanju, Papa Franjo se vraća razgovoru s don Marcom Pozza, zatvorskim kapelanom u Padovi. Ovoga puta, iz knjige „O manama i krepostima“ (Rizzoli), koja izlazi 2. ožujka, donosimo nekoliko odlomaka.
Nit promišljanja slijedi sedam suprotstavljenih kreposti i mana koje je Giotto naslikao u Scrovegnijevoj kapeli: pravednost/nepravednost, jakost/nestalnost, umjerenost/srdžba, razboritost/ludost, vjera/nevjernost, nada/beznađe, ljubav/ljubomora. Papa objašnjava: „Postoje kreposne osobe, postoje i poročne osobe, ali je većina nas mješavina kreposti i mana. Neki su izvrsni u jednoj kreposti iako imaju pokoju slabost. Jer svi smo ranjivi. Upravo egzistencijalnu ranjivost moramo uzeti zaozbiljno. Dobro je to imati na umu kao putokaz kroz život.“
***
Srdžba razara. Ona je oluja kojoj je svrha uništenje. Sjetimo se samo vršnjačkog nasilja (bulizam) među mladima. Prisutnost toga nasilja među mladima je zastrašujuća, posebno u školama. I maleni su, dakle, kadri uništavati drugoga. (…) Takav bulizam nastaje kada se umjesto traženja vlastitog identiteta umanjuje i napada identitet drugih. Kada se u grupama mladih u školi ili kvartu događaju scene agresije, vršnjačkog nasilja, uočava se siromaštvo identiteta onoga koji napada.
Jedini način da se „ozdravi“ od vršnjačkog nasilja je da se sudjeluje u životu drugoga, zajedno živi, razgovora, sluša drugoga, da se nađe vremena za drugoga jer vrijeme stvara odnose. Svatko od nas ima nešto dobro što može dati drugome, a također i svatko ima potrebu da od drugoga primi nešto dobro.
Božja srdžba
Božja srdžba je protiv nepravde, protiv Sotone. Okrenuta je protiv zla, ne onoga zla koje dolazi od ljudske slabosti, nego onoga koje je đavolskog nadahnuća: pokvarenost koju rađa Sotona, koju slijede pojedini muškarci, pojedine žene, cijela društva. Božja srdžba nastoji donijeti pravednost, „očistiti“.
Bog je usplamtio gnjevom za pravednost, da bi ponovno preuzeo i spasio svijet. Noina povijest pokazuje da je Božja srdžba spasiteljska
Potop je rezultat Božje srdžbe, kaže Biblija. To je slika srdžbe Boga koji je, prema Bibliji, vidio mnogo zlih stvari i odlučio je izbrisati ljudski rod. Ova biblijska priča je, prema bibličarima, mitski govor. (Nadam se da ovo netko neće razumjeti tako kao da Papa tvrdi je Biblija mit!) Mit je jedan oblik razumijevanja. Potop je povijesna priča, kažu arheolozi, jer su pronašli njegove tragove u iskapanjima. Taj veliki potop moguće da se dogodio zbog povećanja temperature i topljenja ledenjaka. To bi se ponovno moglo sada dogoditi ako nastavimo slijediti ovaj način života. Bog je usplamtio gnjevom, ali je spazio jednog pravedna, uzeo ga je i spasio. Noina povijest pokazuje da je Božja srdžba spasiteljska.
Razboritost
Prema nekima razboritost je čista krepost, bez ikakve prljavštine. Kao da bi postojao neki sterilizirani prostor. Razboritost je, međutim, krepost upravljanja. Nije moguće vladati bez razboritosti. Tko upravlja bez razboritosti, upravlja loše i čini ružne stvari, donosi pogubne odluke koje u pravilu uništavaju narod. Razboritost u vladanju ne znači uvijek uravnoteženost. Ponekad razboritost mora biti neuravnotežena da bi se donijela odluka koja vodi promjeni. Ali je ipak razboritost temeljna krepost za one koji vladaju. Ljudi se ponašaju nagonski i važno je da postoji nešto što će nam reći: „Stani, stani i razmisli“. Nije uopće lako biti razborit. Potrebno je mnogo razmišljanja, molitve i, prije svega, empatije. Asket, nazovimo tako onoga tko se nikada ne uprlja, onaj koji se dezinficira, nije istinski razborit. Razboritost ide ruku pod ruku sa simpatijom, s empatijom za okolnosti, osobe, svijet, probleme. (…)
Vjera i sumnje
Može li vjera istodobno rasti sa sumnjom? Može, jer smo ljudi, pa vjeru, tako ogromni dar, i kada ga primimo, ne uspijevamo vjerovati u njega. Pa je li to moguće? Sumnje dolaze od đavola, zatim ih donosi sam život, potom tragedije, u kojima dolazi pitanje: Zašto Bog ovo dopušta? Ali ipak ne postoji vjera bez sumnje. Zamislite svetu Tereziju od Djeteta Isusa: mislite li da nije imala sumnji? Pročitajte konac njezina života. Ondje se kaže da je u najgorim trenucima svoje bolesti tražila da se pošrkopi blagoslovljenom vodom po njezinu krevetu, da se drži blagoslovljena svijeća kako bi se otjeralo neprijatelja.
Vjerske krize nisu nedostaci koji bi bili protiv vjere. Upravo suprotno, one otkrivaju potrebu i želju da se uvijek dublje ulazi u misterij Boga
Problem je kada nemaš strpljenja. Isus čovjek, zar je u Getsemanskom vrtu bio zadovoljan? „Zašto si me ostavio?“ Iskustvo napuštenosti od Boga imali su mnogi sveci, kao i mnoge osobe danas koje se osjećaju od Boga ostavljenima, ali ne gube vjeru. Čuvaju taj dar: ovoga trenutka ne osjećam ništa, ali čuvam dar vjere. Kršćaninu koji nikada nije prošao kroz ovakva stanja duše nešto nedostaje, i to znači da je zadovoljan postojećim. Krize vjere nisu nedostaci koji bi bili protiv vjere. Upravo suprotno, one otkrivaju potrebu i želju da se uvijek dublje ulazi u misterij Boga. Vjera bez ovih kušnji vodi me do sumnje je li to doista prava vjera.
Polis.ba, J.Š.
