Pa je tako, ova gornja tvrdnja, naravno, netočna. Uz to je i cinična, jer namjerno obmanjuje. Nije ni čudno, jer je taj konglomerat država-nacija/EU, tiho kapitulirao budući je ćutke predao jednu od svojih najvažnijih debata – onu o evropskom antifašističkom identitetu , ili drukčijatosti – strankama ektremne desnice. Ovu kapitulaciju je pratio cijeli niz selektivnih i kontraproduktivnih spoljnopolitičkih akcija Unije tijekom dugog niza godina.
Ponovljena Pariška i ova nova, Briselska umorstva, koja je teško pojmiti, još će više potaknuti i podgrijati ovakve tvrdnje. Ipak, ovakove diskusije pate od iste bolesti, jer se od početka zasnivaju na posve pogrešnim i zavaravajućim premisama. Terorizam, teror, terorizam!!- Ali, teror je taktika, a ne ideologija. Kako bi netko mogao započeti i pobijediti u ratu koji se vodi protiv taktike – to je teška glupost. (U tako postavljenim uvjetima jedino što se može osvojiti jesu uvećani budžeti obavještajnog aparata – naravno na uštrb elementarnih prava i sloboda, kao i u sličnim slučajevima u prošlosti do sada.) Atentatori na pariški satirički magazin (i talačka kriza koja je zatim uslijedila), krvavi petak u novembru (gdje su nasumice ubijani pretezito mladi sa glazbenog koncerta), kao i crni Briselski utorak smatraju se tzv. islamofašistima. Činjenica da su ove osobe (ponovo!) Arapsko-muslimanskih korjena te očito klero-indoktrinirane, ne čini ih manje fašistima, manje Europljanima, niti može osloboditi/lišiti Europu glavne odgovornosti koju ona snosi ovdje. Način na koji definiramo ovaj izazov dati će nam ujedno i odgovor na pitanje da li živimo istinsku demokratiju ili smo samo zaslijepljeni njenim formaliziranim prividom.
Fašizam i njegov zli blizanac, nacizam, 100% su evropske ideologije. Također, neo-nacizam koji nesmetano buja danas diljem Starog kontinenta, izvorno je Europski koncept. Našu bi današnjicu mnogi čak opisali kao: jedna über-ekonomija u centru kontinenta, sa svih strana okružena neo-fašizmom u porastu.
Kako drugačije objasniti promjenu pomozite-našu-obnovu/dobrodošli-Gastarbajteri slogana nakon II S.R. do stašnog pokliča Auslander raus/stanci-napolje, obrta koji se desio u zadnje dvije i pol decenije – od vremena totalnog ‘triumfa slobodne volje’ – pada Berlinskog Zida. Odjednom, Europski očistivači nacionalnih mrlja pojačavaju glas: ‘prestanite poganiti našu krv, treba nam de-ciganizacija’ naših društava, kao da se to povjesno nije svaki puta završilo na jednom jedinom mogućem ishodištu – samo-barbarizaciji. Kao odgovor, socijalno marginalizirani i getoizirani ‘stranci’ pozivaju na stvaranje gastarbajterskih partija. I zbilja, prve takve političke stranke stranaca već su stvorene u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj. Njihov prirodni koalicioni partner nikada neće biti netko od velikih partija centra. Do sad smo trebali naučiti kako se kanalisanje socio-ekonomskog nezadovoljstva i generacijskog razdora uz pomoć etničkog inženjeringa ima završiti, zar ne?
Stari kontinent nastojao je usporiti i odgoditi svoju duboku gospodarsku i demografsku kontrakciju stalnim pritiskom/ometanjem na svojim perfirijama. Posebice se grubo i dugotrajno mješajući u unutrarnje stvari Balkana, Crnog Mora/Kavkaza te MENA (Bliski Istok – Sjeverna Afrika). Šta je sada epilog toga? Ozbiljna demokratska recesija. Koga okriviti za to strukturalno, trajno civilizacijsko nazadovanje Europe? Je li činjenično točno ili je samo zgodno optužiti gomilu korisnih idiota koji su se vratili kući s borbenim navikama, naoružani puškama i gnjevom europske proizvodnje, te tako zloupotrebljeni?
* * * * *
Moj je glas bio jedan od mnogih koji je uključivao i opće znana imena poput Umberto Eco, Bono Vox i Kishore Mahbubani – prakticirajmo umjerenost i dijalog; ohrabrimo snage tolerancije, mudrosti i razumijevanja; prestanimo podržavati i promovirati etno-fašizam u bivšoj Jugoslaviji i Ukrajini. Ovi su savjeti bili i ostali najćešće ismijavani i prešućivani, ili u najboljem slučaju, ignorirani. I tako se zbiva upravo obrnuto; ono što EU konstantno hrani i hvali putem svojih vijeća, vojne čizme i humanitarne pomoći počevši od Bosne prije 25 godina, zatim Bliskog istoka, te trenutno Ukrajine, daleko je od strategije konstruktivnog angažmana i dijaloga, a mnogo je bliže prekrajanju povjesti, te kultu smrti, destrukcije, podjela, isključivosti i fašizma u ovoj vožnji u rikverc.
Neki od najozloglašenijih režima na ovoj planeti promovirani su i glorificirani diljem EU – uključivši velike sportske događaje i neke od najpopularnijih sportova. To sve unatoč činjenici da neke od ovih nasljednih teokracija navode kao krivično dijelo – te brutalno to nameću baš poput europskih nacista 1930-tih – ukoliko se cijelokupno pučanstvo ne pokorava jednoj jedinoj propisanoj religiji – onoj državnoj. Sa druge strane, europski bedem multikulturalnosti – Sarajevo, biva pod barbarskom opsadom i bombama 1.000 dana – a sve to na svega sat leta od Brusselsa. Štoviše, i 20 godina nakon što je bila žrtvom nezamislivog genocida, Bosna ostaje jedina država u svijetu, članica UN-a, koja ne može ostvariti svoj suverenitet. Ona je pod administrativnom okupacijom od strane mlitave i nazadne međuna-rodne birokracije (čiji učinak i odgovornost nitko ne provjerava, niti ta tjela podvodi pod demokratsku kontrolu). To su uglavnom nesrazmjerno visoko placeni europski, isluženi aparatčici, koji su institucionalizirali segregaciju u ovoj, prvo žrtvovanoj a zatim kriminaliziranoj, zemlji.
Uzvišene kolijevke milenijski dugog multikulturalizma – neke od najsvjetlijih vertikala cijekupne ljudske civilizacije kao što su Jeruzalem, Bagdad i Damask još uvijek trpe neizdrživi horor izvana nametnutih, protupovjesnih razaranja materijalnog i duhovnog, mržnju i čistke. Sa tako mršavim ‘izvoznim’ rezultatom, tzv. univerzalizam Europskog političkog sustava, čak i njegove povjesne perspektive više ne privlače nikoga.
Europa još uvijek prkosi očitom. Nema trajnog mira u kući ako je unaokolo sve uzburkano. Je li tako, upitajte Amerikance koji žive na granici s Meksikom, ili Turke koji žive uz sirijsku granicu. Tako je strašni masakr u Parizu (i pucnjava po gradu koja se nije ni nakon par dana stišavala) samo jedno bolno podsjećanje na to koliko je EU uistinu samu sebe već izolirala. Već nerazumno dugi period, Europa je na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi promovirala sve i svašta, osim stabilnosti i prosperiteta koji je Europi dinio njen postratni socio-gospodarski model. Nije stoga čudno da je Europa danas, umjesto naprednim susjedima, okružena pojasom političko-vojne nestabilnosti, te socijalno-gospodarskim očajem – od Ukrajine, Balkana do Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike, otkuda nadiru bezbrojne izbjeglice. (Koliko se puta povjest treba ponoviti? Kolonijalna sveprisutnost i gospodarski šovinizam jučer u inozemstvu – predstavlja moralno samoubojstvo danas kod kuće. U tom smislu treba promatrati i nedavnu Oxfam-ovu studiju ‘Wealth: Having it All and Wanting More’, iz Januara 2015, koja dokumentirano govori o enormnom bogatstvu 1% za posljednjih 25 godina, te njihovom daljnjem ubrzanom bogaćenju. Situacija u kojoj će onih 99% posve pogrešno žaliti kao žrtve, mada su oni primarni, sustavni i dugogodišnji krivci za takvo stanje.)
Međutim, gdje nema prilike, treba dati barem (lažnu Proljećnu) nadu. I to je ono čime je Europa oduševljeno pomagala na Bliskom istoku: Oblik islama kojeg je Europa podupirala na Bliskom istoku jučer, jeste oblik islama (ili bolje rečeno, fašizma), koju smo dobili danas i u kršćanskoj Europi, i u kršćanskim sredinama u Iraku, Siriji, i Lebanonu.
Tako, kroz svoje reakcije na Balkanu, Bliskom istoku, sjevernoj Africi i na ukrajinsku krizu, EU je stalno gubila širi uvid, jasno usaglašenu politiku cijelovitog uključivanja svih u njenom strateškom okruženju. EU je sve to promašila – iako ima institucije, povjesno sjećanje na II S.R., interes kredibilitet i znanje da izbjegne greške. A te iste greške je napravila ranije u vlastitoj kući; povlačila se na temu jednog od najvažnijih od svojih izazova – onoga o europskom identitetu, anti-fašizmu i drukčijatosti, pred partijama eskapističke politike (politike u povlačenju) koju u Zapadnoj Europi sada opredmećuje još samo desnica. (Baš to danas vodi tzv. Zapadne demokracije u bezizlaz glasačkog cikličnog razočarenja koje se vrti poput vrzinog kola: biraj i zažali, biraj protiv prethodnih i zažali, biraj pređašnje i zažali ponovo – tj. trivijalizaciji naših društveno-političkih sadržaja iliti formalizaciji suštinske demokracije.)
Konačno, ‘posljednji svjetski kosmopolit’ kako EU sebe samu voli prikazivati – ugrozila je vlastitu perspektivu i diskreditirala svoj vlastiti princip snaga nenasilne promjene (transformative power). Dobitnik Nobelove nagrade za mir 2012 – EU, je potkopala svoj vlastiti institucionalni temelj: principe iz Nurnberga i jasnu antifašističku ostavštinu (UN i Savjet Europe), Barcelonski proces kao poseban segment europske politike prema susjedima na liniji od Maroca do Rusije (EU) i Euro-Mediteransko partnerstvo (OSCE).
Jedini direktni način uključenja Kontinenta bio je u rasponu između selektivne diplomatske delegitimizacije, satanizacije u medijima, te maskiranih napada pod lažnom zastavom ili posrednih intervencija, sve do kaznenih vojnih operacija koje su provodile ‘ad hoc koalicije voljnih’ u kojima je dominirala Atlansko-Centralna Europa (spram Balkana, Iraka, Libije, Sirije, Ukrajine. Prirodno, to je rezultiralo masovnim prilivom izbjeglica, posljedica na koju Europljani nesvikli na drukčijatost, obično odgovaraju kriminalizirajući migracije, te penalizirajući način života imigranata. Konfrontaciona nostalgija opet je prevladala nad svim što je od vitalne važnosti za našu budućnost: dijalogom (instrumenti) i konsenzusom (institucije).
Posljedice su veoma upečatljive i vrijedi ih podvući još jednom: vrsta islama koju je Europa podupirala (i sredstva korištena za to) na Bliskom istoku jučer, jeste vrsta islama (i sredstava koja on koristi) kojeg je Europa dobila danas. Stoga i ne treba da čudi da je islam u Turskoj (ili Kirgistanu i Indoneziji) širok, pomirljiv i oslobađajući, dok je onaj u Atlansko-Centralnoj Europi nasilno isključiv, skučen i osvetoljubiv.
Naš hitni zadatak – ako ozbiljno promišljamo Europu – jeste denacifikacija. Ne jednokratan događaj, već trajni proces. Krenuti treba u isto vrijeme od Bosne, Ukrajine i Brisela – odmah.
Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala
(Vijesti.ba)
