Fikret Mehović: Voda kao novo strateško oružje Bliskog istoka

Voda kao novo strateško oružje Bliskog istoka

U savremenim sigurnosnim analizama Bliskog istoka, energetski resursi poput nafte i gasa već decenijama zauzimaju centralno mjesto. Međutim, jednako važan, a u narednim decenijama zasigurno i presudniji resurs, jeste voda. Njena geografska distribucija, kontrola i dostupnost oblikuju političku dinamiku regije jednako snažno kao i energetski tokovi. Nacije koje teže dominaciji uvijek su nalazile načine da ovladaju ključnim resursima, a u 21. stoljeću voda postaje temelj opstanka i oružje moći.

Na sjeveru Sirije, kurdske snage kontrolišu strateški važne vodne resurse. Posebno se ističe rijeka Eufrat i brana Tabqa, koja je najveća hidroelektrana u zemlji i glavni rezervoar vode za milione stanovnika. Ova kontrola daje kurdskim strukturama pregovaračku moć koja prevazilazi lokalni značaj i stavlja ih u širi geopolitički okvir. Upravljanje branama i akumulacionim jezerima ne znači samo energetsku i poljoprivrednu sigurnost, već i mogućnost kontrole životnih tokova cijelih regija.

Izrael, sa svoje strane, posjeduje kontrolu nad Golanskom visoravni, područjem koje obezbjeđuje i do jedne trećine njegovih potreba za pitkom vodom. Izvori rijeke Jordan, kao i sistem akumulacija koje napajaju Galilejsko jezero (Kineret), vitalni su za izraelsku poljoprivredu i urbani razvoj. Upravo zbog toga izraelska politika prema Golanima nikada nije bila vođena isključivo vojno-strateškim razlozima, već i hidropolitičkim. Kontrola nad ovim resursima postaje sve važnija kako rastu demografski pritisci i klimatske promjene. Izrael je među rijetkim državama na svijetu koja je na sistematski način uspjela da preokrene geografski hendikep nedostatka slatkih voda u stratešku prednost. Kroz masovnu upotrebu tehnologije desalinizacije morske vode, posebno u postrojenjima poput Sorek-a, Hadera i Aškelona, Izrael danas pokriva više od 60% svojih potreba za pitkom vodom. Ova infrastruktura ne samo da osigurava stabilnost u vodosnabdijevanju, nego i smanjuje zavisnost zemlje od regionalnih izvora kao što su Jordan i Galilejsko jezero, čime jača nacionalnu sigurnost. Upravo zbog toga Izrael je postao globalni lider u vodnim tehnologijama i primjer kako tehnološka inovacija može ublažiti geopolitičku ranjivost.

Iran, treći akter, suočava se s dramatičnim problemima u oblasti voda. Jezero Urmija, nekada jedno od najvećih slanih jezera na svijetu, gotovo je presušilo, ostavljajući ekološku katastrofu i ozbiljne zdravstvene rizike za lokalno stanovništvo. Centralni dijelovi Irana trpe zbog nedostatka podzemnih voda, a suše iz godine u godinu smanjuju poljoprivrednu proizvodnju. Posljedice su višeslojne od ekonomskih i zdravstvenih problema do sve većeg nezadovoljstva građana, što dodatno opterećuje politički sistem.

Kombinacija ovih faktora ukazuje na to da će budućnost Bliskog istoka u velikoj mjeri biti određena ratom za vodu. Ne nužno klasičnim oružanim sukobima, već sukobima za pregovarački položaj, infrastrukturne projekte, međunarodne sporazume i kontrolu nad ključnim izvorima. Dok EU i SAD već decenijama grade strategije vezane uz energente, pred njima je novi izazov kako stabilizovati regiju u kojoj voda postaje najvažniji i najtraženiji resurs. Buduće savezništvo i sukobi na Bliskom istoku sve će više zavisiti od vodnih resursa, a ne samo od nafte i gasa.

Fikret Mehović

magszinplus.eu