Smrt kao lajtmotiv
Miljenko Jergović: „Nečuvena priča moje porodice“
Miljenko Jergović otkriva u svome romanu uništene pejzaže duše njegove vlastite porodice – na prilično radikalan način. Odnos sa majkom Javorkom je težak. Kroz telefonske pozive on bilježi, šta ona govori na samrtnoj postelji.
Miljenko Jergović je posvuda visoko cijenjen. Samo u Hrvatskoj, gdje je on kod kuće, ili bi trebao biti, dijeli se njegova publika na oduševljene pristalice i ogorčene protivnike. Protivnici u njemu vide stranca, koji je mrlja na hrvatskoj nacionalnoj duši. Jergović je došao na svijet 1966 godine, kao bosanski Hrvat, u Sarajevu. 1993 godine, tokom bosanskog rata, izbjegao je on u transportnom avionu američke vojske iz svoga okupiranog grada i otada mu je glavno mjesto prebivališta u Zagrebu. Već mnogo godina on piše kolumne za vodeće hrvatske dnevne novine „Jutarnji list“. Osim toga se posvećuje romanima i pripovijestima o životu u nekadašnjoj Jugoslaviji i njenim državama nasljednicama. Često su ova djela autobiografski zasnovana. Bilo da su kolumne ili knjige – Jergović se uporno bunio protiv uskogrudosti malih post-jugoslavenskih država uopće, a posebno protiv nacionalizma u Hrvatskoj. To loše prihvataju Hrvati-nacionalisti u politici, društvu i unutar Crkve. Činjenica da socijal-demoktratski ministar kulture poludi kad vidi Jergovića, i još jednoga, koji zbog svoje intelektualne suptilnosti nosi nadimak „Malraux“, možda nas iznenađuje.
„U sjenci lipe je stajao stol gostionice, na kojem su sjedili režiseri, producenti i slobodni intelektualci zajedno sa ministrom Malraux-om.
Znao sam ljude osobno, naravno i ministra, i htio sam ih pozdraviti. Gubi se odavdje, bosansko sranje, vrati se nazad, odakle su potekao, inače ćemo poduzeti nešto!, vrištao je Malraux.“
To znači: Jedan hrvatski ministar kulture, koji sebe shvata kao predstavnika moderne Europe i koji drži do prava civilnog društva, ne želi da razgovara sa internacionalno najpoznatijim hrvatskim suvremenim autorom, koji nekako prlja njegov politički stil, jer on dolazi iz Bosne i zbog toga u očima ministra kulture važi kao „brđanin“. Miljenko Jergović portretira scenu u uvodnom poglavlju svoga romana, koji ima opseg od svoje 1143 strane, koji se nalazi negdje između dokumenta i fikcije, i koji se u njemačkom prevodu sada pojavio pod nazivom „Nečuvena priča moje porodice“. To nije slučajnost: Anegdota o Malraux-u otkriva problem političkog mentaliteta. Pokrajinska bahatost i vulgarna pohlepa za moći odlikuju nacionalne elite u Hrvatskoj i susjednim zemljama. Sjećanje na etničku mnogostrukost i odnose prožimanja u regionu važi kao remetilački faktor.
Doseljenici sa željeznicom u pozadini
Jergović izlaže ovu zakopanu mnogostrukost, kojom on pripovijeda priču svoje porodice s majčine strane. Ponekad svemoćno lebdi nad događajima, ponekad djeluje kao trijezan novinar, forme su mnogostruke, sadrže oštre kontraste, često se fragmentarno prekidaju. Uvijek se vraća u srž sa novih pripovjedačkih položaja i ponekad avanturističkih sporednih cesta.
Trauma jedne porodice u pozadini velike politike. Ova porodična istorija je – kao mnoge u Europi – jedna priča o iseljeništvu. Jergovićev pradjed Karlo Stubler, podunavski Švabec iz tadašnjeg mađarskog, danas rumunjskog Bosowitscha, ide kao k. u. k. željezničar s kraja 19 vijeka zapadno preko različitih stanica u Bosnu i Dubrovnik – tada Austriju, danas Hrvatsku.
Nakon raspada Austro-Ugarske monarhije ostaje Stubler u Dubrovniku, i služi novoj Kraljevini Jugoslaviji. Pošto je on podržavao jedan štrajk željezničara, još kao Nijemac, biva otpušten. Nakon toga se preseljava sa ženom, sinom i dvije od tri kćeri iz bogatog lučkog grada na Jadranu u Sarajevo. Samo jedna kćer ostaje u Dubrovniku. Karlo je željezničar bez stalnog položaja i jedno vrijeme preživljava od pomoći sindikalnih kolega.
„Karlo je bio jedan nacionalno-osviješteni Nijemac, koji je do svoje smrti sa svojom djecom govorio isključivo njemački. Nikada njima nije upućivao neku hrvatsku riječ. Sa zetovima, od kojih su sva trojica perfektno poznavala njemački, razgovarao je na hrvatskom, sa unucima na hrvatskom ili njemačkom, ali oni su mu se naprije morali na njemačkom obraćati. Kada su ga pozdravljali na hrvatskom, on se pravio gluh. Djed Karlo je pridavao veliku važnost svojoj njemačkoj kulturi i tome što je rođen kao Nijemac, čemu su se svi morali pokoriti. Ali niko, on najmanje, nije im zabranjivao da budu ono što jesu, između sebe su mogli razgovarati kako su htjeli.“
Sudbonosna godina 1941: Njemačka razbija Jugoslaviju
1941 godina je sudbonosna godina za Karla i njegovu porodicu. 6. Aprila napada Njemačka Kraljevinu Jugoslaviju, razbija je na dijelove. Bosna pripada „nezavisnoj“ Hrvatskoj, u stvarnosti jednoj vazal državi Hitlera i Mussolinija. Porodica Stubler ne vjeruje u pobjedu „sila osovine“. Čovjek želi prije svega preživjeti. To većini Stublerovih uspjeva. Ali tada rat razbija njihovo njemačko samopouzdanje.
„Idiot će na kraju izgubiti rat! Citirat ćemo to kad se sve završi i kada djeda i nas više ne bude, i izgovarat ćemo idiota svojim njemačkim naglaskom, što inače nikada ne bismo učinili. Nakon 1945 godine puzao je on poput puža u njihovoj kući u šutnji. Zašto? U takvim danima, čitavim sedmicama, čak mislim godinama, on je kapitulirao pred novim vremenom, jugoslavenskom državom i pravima pobjednika.
Možda Karlo Stubler nije htio riskirati da bude uvučen u poraz svojih rođaka i zločine. Ostao je Nijemac do kraja, ali nakon 1945 nije svoj njemački identitet dijelio sa nama. Rudolf Stubler, naš ujak, dobio je smrtovnicu za svoga oca, morao je registrirati državljanstvo pokojnika i bio je obuzet strahom. Hrvat, napisao je on.“
Karlo Stubler je ostao do svoje smrti 1951 godine u Sarajevu. Titovi komunisti ga nisu protjerali – kao mnoge druge Nijemce. Karlo je u ratu kao Nijemac zaštitio svoje srpske komšije od ustraša-fašista, i to mu je išlo u prilog. To je njegovoj djeci dobro došlo.
Waffen SS umjesto Titovih partizana
Istovremeno je nesreća i slabost uništila porodicu. Mladen, jedan od Karlovih unuka i Jergovićev ujak bio je kao mlad čovjek pripadnih SS Waffen postrojbi. On je pao u prvoj bici, bio je pogođen od strane Titovih partizana u Istočnoj Hrvatskoj. Za pripovjedača se tu nalazi odlučujući preokret.
„Ne mogu se odvojiti od toga, ne mogu dopustiti da moj ujak, čiji je grob na seoskom groblju negdje u Slavoniji obrastao grmljem, bude jedan od milion pokojnih njemačkih vojnika. On je dio moga identiteta, kajanje koje se prenosilo s generacije na generaciju, imalo je implikacije na moj doživljaj nacionalne svijesti. Jer tada ja nisam samo ta i ta osoba, ja sam još i povrh toga Hrvat.“
Mladenova smrt kao lajtmotiv ovog romana. Mladen je razmaženo prvorođenče Olge i Franje, djeda i bake Jergovića, i mnogo stariji brat njegove majke Javorke. Javorka nije Mladena nikada više vidjela. Mladen je osjećao da treba pristupiti Titovim partizanima. Ali Olga, njegova stroga majka, mislila je, da su njenom omiljenom sinu kod organiziranih Nijemaca bolje šanse za preživljavanje.
Franjo, Olgin slovensko-socijalistički suprug, dvoumio se oko toga – ali se priklonio svojoj supruzi. Umjesto da preživi, Mladen je našao smrt. To je nešto, što je odnose u porodici kroz generacije zatrovalo. U smislu duševnih posljedica morao je Jergović, također, da pati. Kao dijete razvedenih roditelja odrastao je on u 60-tim i 70-tim godinama kod svoje bake i djeda, Olge i Franje.
„Sve što se od jeseni 1943 do početka 1986 godine dogodilo, od dana Mladenove smrti pa do dana smrti njegove majke, moje bake, bilo je određeno tom grižom savjesti, i ta krivica je za mene bila mnogo dublja i strašnija nego bilo koja druga hrvatska ili osobna krivica. Nije ona ubila Mladena, ali prema besmrtnom uvjerenju njezina srca, koje se prenoslio s generacije na generaciju, učinila je nešto što je jednako ubistvu, možda i gore: Ona se umiješala u njegov život i poslala ga je njegovim ubicama. Mladen bi preživio, da je poštovao svoju volju.“
U stanu bake i djeda, Olge i Franje, nestale su sve uspomene na Mladena. Sjećanje ne narušava samo brak Franje i Olge, dan za danom. To se na nesretan način prenosi i na najmlađu kćerku Javorku, majku pripovjedača Jergovića. Javorka je 1942 godine, jednu čitavu generaciju nakon Mladena, došla na svijet. Ona je od početka bila neželjena. Svoje rođenje treba da zahvali strogim zabranama pobačaja, koji su vladali u Sarajevu pod vlašću hrvatskih fašista. Olgina loša savjest zbog smrti njenog sina Mladena se izražavala kroz agresiju prema njenoj kćerki Javorki.
„Nesvjesno, poput vuka, Olga je povezivala rođenje kćeri sa smrću najstarijeg štenca. Ona joj nikada nije oprostila. Ona djevojčici nije mogla oprostiti, jer je došla na svijet, inače bi poludjela, inače bi je loša savjest zbog Mladenove smrti pocijepala u hiljadu komada.“
Magnet za svu nesreću: majka pripovjedača
Javorka se želi potpuno predati novoj Jugoslaviji, tamo gdje za Nijemce više nema mjesta. Većina je krajem rata protjerana, a mnogi su ubijeni. Javorka je stupila u komunističku partiju, provodila je slobodno vrijeme u radnim kampovima tokom izgradnje nove auto-ceste. U poslu u kancelariji je ona uzor pouzdanosti. Ali njen privatni život je katastrofa, dva razvedena braka i jedno dijete, koje ima na teretu.
„Ona je bila ubijeđena, da nikada neće imati šansu. Njen život je podsjećao na frustraciju igrača ispred banke, koja se nikada nije mijenjala. Nije joj dopušteno da postigne gol radi pokušaja. Tako se tješila i utonula je u samosažaljenje kao u kadu punu čokoladnog pudinga. Podsmijevam se njoj, što je jedan neutemeljeni podsmijeh: moja patetična osveta.
Ona je potrošila svoje vrijeme, mjesece i godine, potrošila ih je na drangulije, na popravljanje potrošenih stvari, koje se ne mogu popraviti. Ona je živjela u prošlosti, što ju je savladalo, izjedalo ju je vremenom i ona to nije htjela priznati. Nakon rata, dva braka i rođenja jednog djeteta, ona se zaglavila. Noge su joj bile kao u olovnom blatu. Kao jedan olovni vojnik. Kao olovo. Nepokretna. Majka je odbacila svu krivicu, jer ju je majka krivila za smrt prvorođenčeta.“
Složeni odnos između majke Javorke i njenog sina, koji piše, čini jedan naredni centralni narativni tok, što je neophodno za održavanje napetosti do kraja i fundamentalno, jer jedan veliki dio onoga, što nam Jergović pripovijeda, biva preneseno od njegove majke, u mjesecima prije njene smrti, 2012 godine, na samrtničkoj postelji. Preko mobilnog telefona, autora, koji je zaposlen u Hrvatskoj i drugdje, i majke Javorke, koja je ležala u Sarajevu, pred konačnim porazom, nastao je najvrijedniji pripovjedni materijal porodičnog sjećanja. Troškovi roaminga povećavaju pritisak vremena. Majka pri tome oživi, a savjest sina je u teškoćama. Jergović otkriva uništene pejzaže duše na znatno radikalan način.
„Nije mi teško reći: Nisam je volio. Čak ni tako malo kao oca. Ali majku nisam volio na jedan drugi način. Ne voljeti njega nije bilo duboko, kao kad čovjek tuguje za jednom pticom, koja je pregažena automobilom i koja je sada mrtva i zalijepljena za asfalt. Ne voljeti nju je strašno i sveobuhvatno, kao jedan magnet, koji sve privlači i koji stvara pustoš i haos svuda okolo.“
Posljednja posjeta njegovoj majci prije smrti: Priprema i riječi tog susreta u domovini, ali nakon bosanskog rata, Sarajevo koje je postalo strano, služi Jergoviću za veliko finale. Poglavlje „Psi Sarajeva“ je gotovo jedan roman u romanu. Na 250 stranica je prikazano svakodnevno stanje Sarajeva, danas, dvije decenije nakon rata u Bosni. Radi se o siromaštvu, netrpeljivosti, gubitku povijesne višestrukosti, o gubitku vrijednih ljudi, kojih tamo više nema. Radi se o otuđenju.
Suprotno tome, Jergović preispituje sudbinu sarajevskih političara, vojnika, arhitekata, pjesnika habsburškog doba, čak i prije i poslije. Ova digresija, ponekad povijesno utemeljena, često izmišljena, uvijek ponovo odgađa rastanak sa majkom. Oni su ugradili obiteljsku hroniku u burnu povijest regije.
Pobuna Nijemaca protiv Nijemaca
Jergović povijest Jugoslavije pripovijeda na nov način, tokom kojeg se oslobađaju historijske veze, koje su desetljećima bile pritisnute. Roman je i spjev o ulozi Nijemaca u ovom i drugim regionima istočne i jugoistočne Europe. Jergovićevi njemački protagonisti žive u oštrom sukobu sa idejom etničke čistoće. Nakon sloma 1945 godine sve više i više bivših Nijemaca se ne poistovjećuje sa novim Nijemcima u Njemačkoj. Zajedništvo je slomljeno. Dobar primjer je putovanje Rudolfa Stublera, pra-ujaka pripovjedača i sina upravo u Sarajevu preminulog pra-djeda Karla, u podijeljeni Berlin. Jugoslavenski Nijemac Stubler je 1954 stigao u jedan strani svijet, protiv kojeg se buni, i koji mu izbija tlo pod nogama.
„Sa Nijemcima u Berlinu nije imao ništa zajedničko, nije se pronalazio u njihovim pogledima, goli bijes ga je obuzimao, jer su vidjeli samo svoju nesreću. On ih je najradije htio uzdrmati i baciti im to u lice, ono što su Nijemci njemu i njegovoj porodici učinili, jer su Mladenu obukli uniformu, ukrasili ga SS epoletama i gurnuli ga u borbu sa partizanima, u kojoj je pao, kada je iz jednog rova trčao u drugi. Rudi je želio vikati na najboljeg Berlinera, koji bi mu pao u ruke, sa tim samosažaljivim, optužujućim pogledima, ali naravno on ne bi ništa razumio. Ah ove dunavske Švabe su raketirale čitavu stvar sa svojom morbidnom željom, da zajedno sa rumunjskim i bugarskim bubama pripadaju njemačkom Carstvu (…)?
„Nečuvena priča moje porodice“ je jedan ogroman roman, opsežan i izazovan ne samo po temi, već i po stilovima koji se stalno mijenjaju, po zapletenosti dokumentacije, fikcije i promišljanja. Izazov takođe za prevod na njemački jezik i za uređivanje.
Njemački prijevod: Slobodan i brz
Sa prevoditeljicom Brigitte Döbert, izdavačka kuća Schöffling je objavila njemačku verziju teksta, čijem se prijevodu gotovo da nema šta zamjeriti. To se općenito smatra privilegijom. U ovom slučaju, međutim, izvorni, ponekad glomazni, ton originala pretvara se u glatko tekući stil, što ugrožava pažnju. Ponekad je, međutim, jezik prijevoda označen tamo gdje izvornik ne navodi razlog. Kada se dirigent Arturo Toscanini kod Jergovića kao metronom naprijed i nazad naginje, on „namiguje“ za stolom Döbertove. Kad Jergović smireno napiše „Bilo je tako“, na njemačkom jeziku možete čuti jedan šarmantni „bingo“. Propusti se mogu pronaći. Većinu vremena možete čitati o tome. Tu i tamo nastaje znatna zbrka, na primjer kada prijevod govori o kraljevskim i carskim, to jest, Habsburškim vlastima, koje autor posjeduje u svojim pogledima na Kraljevinu Jugoslaviju. Revizija ovog izdanja bila bi povoljna ne samo za njemačku publiku, već i korektna prema autoru. Oni koji ne poznaju original, mogli bi ga okriviti za nedosljednosti. To bi bilo pogrešno, jer je Miljenko Jergović sa „Nečuvenom pričom moje porodice“ ponudio jedan detaljan i napet „Opus Magnum“, kojim nam se Europa predstavlja u jednom novom svjetlu.
Autor:
Martin Sander
Prevod: Marko Raguž
Sarajevo, 29. 03. 2020. god.
