Piše: Amra Vrabac
Tokom protekla dva dana na sastancima sa američkim i evropskim diplomatama ničim se nije dalo primjetiti da Milorad Dodik trpi bilo kakve posljedice zbog blokade državnih institucija koje je započeo krajem jula, ili odbacivanja primjene dopuna Krivičnog zakona kojim se zabranjuje negiranje genocida i drugih presuđenih ratnih zločina i njihovo veličanje u NSRS, ili jednostranog povlačenja nadležnosti i usvajanja entitetskog zakona o lijekovima i medicinskim sredstvima kojim se osniva entitetska agencija i derogira državna. Ničim se nije dalo primjetiti da su stranci čuli Deklaraciju SNSD-a s Pala i najave o daljnjim aktivnostima, upotrebi sile, pravu na samoopredjeljenje. Već je taj i takav Dodik poželjan partner i pored svih najava o sankcijama od kojih ni traga nema.
Čak naprotiv, iste večeri mu je dozvoljeno da u rezidenciji američkog ambasadora Erica Nelsona (a Dodik je na američkoj crnoj listi već godinama) diplomatama obrazlaže zašto RS povlači nadležnosti s države na entitet bez da je ijedan diplomata prekinuo Dodikov govor ili odbio biti dalje na tom sastanku. A ne zaboravimo da je nedavno sazvao sastanak i da su mu na noge otišli nekolicina ambasadora i predstavnika ambasada kojima je predstavljao svoj plan. Nijedna od tih ambasada nije se oglasila nakon tog sramotnog sastanka.
Večeri kod ambasadora Nelsona su prisustvovali osim Dodika i diplomata, Bakir Izetbegović i Dragan Čović. Upravo je Čović odgovarajući na pitanje da li podržava Dodikov plan i povlačenje nadležnosti nakon sastanka s njim u Istočnom Sarajevu, otkrio detalje večere, čime je valjda i sebe opravdao što to podržava, tvrdeći da je za sve što je po Ustavu BiH. Pa čak i na pitanje o povlačenju iz OS BiH, ponovio je “sve što je po Ustavu BiH”.
Diplomate koje su se jučer obraćale novinarima u Sarajevu, a koji su kao zaduženi za izbornu reformu, u svojim odgovorima bili su neprecizni, konfuzni, bez jasnog plana i strategije. Na direktno pitanje mogu li građanima BiH garantirati mir, od Matthewa Palmera nismo čuli odlučno DA. Umjesto toga, poručiše kako su ohrabreni dijalogom.
U ovom dijalogu jedna strana je u nezavidnom položaju, s obzirom da Čović i Dodik imaju jako partnerstvo, dok je Bakir Izetbegović morao moliti međunarodnu zajednicu da uključi i opoziciju i multietničke stranke.
Nije tajna da u BiH na ambasadorske pozicije i misije dolaze trećerazredne diplomate, kojima je poslije afričkih ili bliskoistočnih kriznih područja BiH kao raj na zemlji. Ali momenat u kojem se nalazi BiH zahtijeva puni angažman i razumijevanje tih istih stranaca. Ne mogu tri čovjeka biti važnija od tri miliona ljudi, ako nas je i toliko ostalo od posljednjeg popisa 2013. godine. Ne mogu se ti isti stranci pozivati na demokratiju i građane, a pregovarati sa etničkim liderima i minimizirati multietničke stranke.
Dodik je za polovinu novembra najavio nastavak povlačenja nadležnosti, među kojima i ponovno osnivanje Vojske RS odnosno povlačenje iz OS BiH. Normalno je da se bude duhovi devedesetih, a posebno iz jula ’95. kada je ta vojska počinila genocid u Srebrenici. Eho krvave prošlosti upalio je alarm da se zlo može ponoviti. Zlo za koje svijet svakog 11. jula kaže “više nikada i nikome”.
Naredne sedmice u Vijeću sigurnosti UN-a trebala bi biti jasnija slika i status BiH među svjetskim silama. Rusija je već najavila da neće dozvoliti obraćanje novog visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta, a u tome bi se mogla pridružiti i Kina. Na istoj sjednici trebala bi biti produžena misija EUFOR-a u BiH.
Kako god da se završi ta sjednica, BiH ne smije ostati usamljena i bez podrške. Ni tada neće biti kasno za sankcije za one koji potkopavaju mir u BiH, a perfidnom igrom krivicu za eventualni sukob prebacuju na druge, a čine sve da do toga i dođe.
Deklarativno isticanje podrške teritorijalnom integritetu BiH dok pričate o pravu na samoopredjeljenje nije ništa drugo nego psihološka igra koju su naučili od svojih mentora koje danas od ostatka civiliziranog svijeta dijele rešetke i debeli zatvorski zidovi.
Ako se o sudbini BiH ponovo pitaju Srbija i Hrvatska onda je to poraz i međunarodne zajednice nakon 26 godina prisustva i SAD kao najznačajnijeg partnera kojeg je BiH imala.
Patria
