Piše: Izet-ef. Čamdžić
Šesnaesti je ramazanski dan.
Večeras je noć bedranska.
Druge hidžretske godine, sedamnaestog ramazana, mušrici su krenuli uništiti muslimane, onemogućiti Islamu postojanje i širenje. Htjeli su za sva vremena spriječiti čovjeka da sedždu Gospodaru svjetova čini.
Božijom voljom i pomoći, to se nije desilo. Iako malobrojni, i u odnosu na neprijatelja slabo naoružani, s Božijom pomoći, muslimani su pobjedu izvojevali. Ne želim, s obzirom da smo još u mektebu učili o njoj, govoriti o toku bitke, pripremama za nju, o broju boraca i prisjećati se drugih njenih detalja. Ovaj značajni datum obilježavamo i ovog izuzetnog događaja sjećamo se, kako bi iz njega crpili pouku, kako bi se opomenuli, na činjenje dobra podstakli i korak na pravom putu učvrstili.
Brojne su poruke Bedra, među njima je;
da mala skupina može pobijediti veliku i da je kvalitet često važniji od kvantiteta, da je važna sloga i zajedništvo kakvo ovdje pokazaše muhadžiri i ensarije, da se treba savjetovati i mišljenje struke, onih koji znaju, uvažiti, kao što Poslanik učini pri rasporedu svoje vojske, da treba uvijek u svakom poslu, uraditi sve što je do nas a potom se dovom obratiti Svemoćnom, kao što Poslanik čini, ali jedna poruka, čini se najsnažnije odjekuje sa bedranskog poprišta, a ta je da je uprkos svoj težini i važnosti ove bitke, to ipak bila mala bitka u odnosu na one koje muslimanima, i kao zajednici, i kao pojedincima, predstoje.
Evo već četrnaest vijekova bedranska poruka glasi da bitka nije završena tog sedamnaestog ramazana, već ona traje, i do Dana sudnjega će trajati, jer kraja borbi sa sobom, sa prohtjevom, nagonom i strašću, nema.
Nema slučajnosti u Božijem stvaranju i rasporedu svega u kosmosu, pa nije slučajno ni to da je bedranska bitka smještena u drugu ramazansku trećinu – magfiret – u onu u kojoj se otvara mogućnost od grijeha osloboditi, oprost zaslužiti, te porukama koje sa poprišta bedranskih odjekuju, sebe osnažiti i grijehu se više ne vraćati, tj. izvojevati bitku sa sobom.
Svako od nas pojedinačno, od sticanja punoljetnosti, je na svom bedru, stalno nastojeći i boreći se da dobro nadvlada nad grijehom i da svojim ponašanjem svjedoči vjeru. Zašto je ovaj naš bedr teži od onog na Bedru, od onog iz druge hidžretske godine? Zato što ovaj naš neprijatelj, šejtan, nikad ne napušta bojno polje, ne umara se i neprekidno se koristi svim raspoloživim sredstvima, i metodama svim, da nas porazi, da nas s pravog puta odvede.
On nas nastoji učiniti gluhim za poziv na spas. Tako mnogi, iako čuju, oni ustvari poziv – hajjalelfelah – ne čuju. Eto tu je tvoj bedr.
On nas nastoji siromaštvom i neimaštinom zaplašiti, pa da nas pohlepa savlada i da od imetka svog, ni zekat, ni sadaku, ni vakuf, ne izdvajamo, niti tim blagodatima podarenim nam nastojimo učiniti išta za našu vječnost. Eto tu je tvoj bedr.
Nije lahko, ali se borba isplati. Bori se protiv pohlepe, škrtarenja, bori se da tvoj imetak Allah dž.š., čuva, a da tebe tvoj imetak, tvoja sadaka i zekat čuva. On nam u srca zavidnost usađuje, njome se opterećujemo i zbog nje nesretni smo, a sve to da bi samo šejtan sretan bio.
Zavidnost je u suštini, neprihvatanje dobrog u drugima. Kad to dobro u drugima prihvatimo, to tada postaje naša inspiracija, a to je upravo ono što se od nas kao vjernika očekuje, očekuje se da se u dobru natječemo. Eto tu je naš bedr, da pobijedimo sebe i zavidnost pretvorimo u inspiraciju.
On nam u srca nastanjuje mržnju. Allah dž.š., je ljude stvorio različitim, različitih su sklonosti i sposobnosti. A šta mi ustvari mrzimo, kad mrzimo? Mi mrzimo ljude onakve kakvi jesu. A zar to nije besmisleno? Kad ljude prihvatimo onakvim kakvi jesu, tada mržnja postaje ljubav. Eto tu je naš bedr, da mržnju pretvorimo u ljubav.
Ova poruka može i treba biti, poslana svim ljudima, ne samo onima koji Bedr kao svoju tradiciju baštine, i svi bi trebali biti svjesni besmisla mržnje drugačijeg jer da je Allah htio svi su ljudi mogli biti i isti i vjere iste.
Na Bedru bijaše borba vojski, s jedne strane njih hiljadu, a s druge tristo. I jedni i drugi su se borili ujedinjeni, složno protiv neprijatelja. U tom smislu, Bedr nam poručuje da mi i kao društvo, imamo neprekidne bedranske bitke, jer, sa tog bedranskog poprišta odjekuje poruka, da bitka nije i nikad neće biti završena i da predstoje, teže i veće bitke, bez kojih se ne može doći do blagostanja i društvo dovesti u takvo stanje da svim svojim članovima pruži sigurnost i sreću.
1399 godina je prošlo kako su borci napustili Bedr, i jedni, pobjednici, vratili se u Medinu, a poraženi otišli u Mekku. Samo osam godina nakon povratka, opet u Ramazanu, zahvaljujući činjenici da su muslimani, bili u stalnoj borbi sa sobom, neprekidno se oplemenjivali, izgrađivali i sebe i društvo, pa su tim dobrom koje je bilo njihov život osvojili Mekku i u nju donijeli svjetlo Istine i slobodu.
Dvadeset osam je godina kako su se sa položaja vojske povukle. Ali kao što završetka bedranske bitke nije bilo, tako i završetkom ovih bitki po bosanskim planinama i dolinama, bitka nije završena. Trebale su uslijediti bitke sa sobom i nije se smjelo dopustiti da društvom zavlada nepravda, nepoštenje, da se raširi korupcija, da ljude obuzme bezperspektivnost. Šejtan nas je poveo, i u zamku smu njegovu upali, i društvo, zemlju našu, domovinu voljenu, doveli u stanje nezavidno. Eto, naš bedr je tu.
Svi se trebamo, ustvari moramo, suprostaviti svemu što nas od napretka, sigurnosti i sreće udaljava. Poslanik je sa ashabima stigavši na Bedr, učinio sve što je moći njihovoj bilo. Zatrpao izvore i vodu izveo na svoju stranu, dobivši stratešku prednost, utvrdio položaje, pripremio vojnike opremivši ih i naoružavši, a potom, a tek tada, zavapio: “Gospodaru, pomozi nas, jer ako nas ne pomogneš neće Ti niko sedždu na zemlji činiti.”
Nemamo mi šta, i koga, čekati. Naša je obaveza zlu se suprotstaviti, jer će u ovoj bitci koja već četvrt vijeka traje, pobijediti onaj koji pobijedi sebe, i u kome trijumfuje dobro. Jedan svjetski poznat učenjak kaže: “Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji čine zlo, nego zbog ljudi koji sjede, dopuštaju da se ono dogodi i ništa ne rade za dobrobit svijeta”.
Ako želimo da se ovdje ezan uči i sedžda čini, da se sretno živi, prije dove Stvoritelju, učinimo sve što je naša mogućnost na promociji dobra, a čim je mogućnost, i obaveza je.
Uzvišeni Bože, pomozi nas. Amin!
(islam.ba)
