Izbor Ebu Bekra za prvog halifu muslimana i sukob sa Alijom
Kad se muslimani u ljetnikovcu Benu Sakife nisu mogli dogovoriti o tome ko će biti halifa nakon Poslanika, s.a.v.s., raspravu je prekinuo Omer, r.a., pitanjem:
– Ko će od vas proći ispred Ebu Bekra i kao imam mu klanjati?!
Dakle, ko će od vas, nakon što postane halifa, proći ispred Ebu Bekra i biti mu imam, nakon što ga je Poslanik, s.a.v.s., postavio za imama i svoga nasljednika. Niko nije ustao! Svi su znali da nema toga ko je toga dostojan, jer vladar je bio taj koji je kao imam predvodio muslimane u namazu. Nisu bili zadovoljni da im kao imam klanja neko koga Poslanik, s.a.v.s., nije imenovao imamom.
Tada je Omer, r.a., rekao:
– Pruži ruku Ebu Bekre.
Pa je ispružio ruku, a Omer mu dade prisegu. Tako je Ebu Bkr, r.a., na sebe preuzeo hilafet.
Ebu Bekr, r.a., je prihvatio hilafet, svi su mu muslimani dali prisegu, osim njih nekoliko, među kojima je bio i Ali b. Ebi Talib, r.a. O tome je kazano toliko toga, ali pravi razlog Alijinog kašnjenja može se naći u vjerodostoj nim hadisima koje bilježe imam Muslim i drugi.
Tako imam Muslim bilježi od Aiše; r.a., da je rekla da je Poslanikova, s.a.v.s., kćerka Fatima, r.a., nakon njegove smrti poslala nekoga da pita Ebu Bekra o Poslanikovom, s.a.v.s., nasljedstvu (mirazu), od onoga što mu je Allah kao imetak dao u Medini, Hadedžu’ i onoga što je ostalo od petine Hajbera. Tražila je svoj dio od tog nasljedstva.
Ebu Bekr, r.a., mu reče:
– Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Mi smo poslanici i nas naši potomci ne nasljeđuju, ono što ostavimo milostinja (sadaka) je’: Sve što ostane iza poslanika sadaka je i ne nasljeđuje se od strane najbližih krvnih srodnika.
– Muhammedova, a.s., porodica se izdržava iz tog imetka, a ja – rekao je Ebu Bekr – tako mi Allaha, neću izmijeniti ništa od Poslanikove, s.a.v.s., milostinje i stanja u kojem je ona bila za vrijeme njegova života, niti ću sa njom postupati drukčije nego je sa njom postupao Allahov Poslanik, s.a.v.s.
Ebu Bekr je odbio da iz tog nasljedstva isplati bilo šta Fatimi, r.a., jer je kao dokaz za takav svoj postupak imao pomenuti hadis u kome se kaže da poslanike ne nasljeđuju njihovi nasljednici. Fatimina porodica je zbog toga osjećala nezadovoljstvo prema Ebu Bekru. Kako je moguće, pitali su se, da ona, kćerka Poslanika, s.a.v.s., nije čula za ovaj hadis! Uglavnom, dogodio se nesporazum zbog kojeg je Fatima, r.a., u sebi osjećala ljutnju prema Ebu Bekru. Udaljila se od njega i sve do svoje smrti s njim nije progovorila nijednu riječ. Živjela je svega šest mjeseci nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti. Kad je umrla, pokopao ju je njen suprug Alija, r.a., i o njenoj smrti nije obavijestio halifu Ebu Bekra, r.a .. Klanjao joj je dženazu bez pristanka Ebu Bekra, jer da je Ebu Bekr znao za njenu smrt – on bi joj kao imam klanjao dženazu.
Običaj je bio da halifa klanja dženazu uglednim ličnostima.
Alija je dao prisegu na vjernost halifi
Ashabi su smatrali da Alija, r.a., nije dao prisegu da ne bi povrijedio Fatimu, r.a. Nakon njene smrti ljudi više nisu opravdavali takav Alijin postupak. Smatrali su da više ne postoji nijedan opravdan razlog da ne da svoju saglasnost izabranom halifi. Među onima koji, podržavajući Aliju, nisu dali prisegu bili su Talha i Zubejr. Čekali su da se Alija, r.a., izjasni o tom pitanju. Ljudi su otvoreno negodovali i govorili Aliji da nije u pravu i da treba dati prisegu. Pod tim pritiskom, Alija, r.a., poziva Ebu Bekra, r.a., da dođe kud njega. Ebu Bekr se odaziva pozivu, a Alija mu nakon proučenog šehadeta reče:
– Znamo mi, Ebu Bekre, tvoju vrijednost i dobro kojim te Allah odlikovao nad drugim muslimanima. Mi se ne nadmećemo s tobom u dobru koje je Allah tebi darovao. Ali, ti si to bez nas učinio, a mi smatramo da smo zbog svoje bliskosti sa Poslanikom, s.a .v.s., trebali biti ubrojani.
Da li je ovdje govor o hilafetu ili o nasljedstvu?
-Ti si podijelio Poslanikovo nasljeđe i ništa nam od njeg nisi dao.
Mi smatramo da nama od njega pripada dio, zbog našeg krvnog srodstva sa Poslanikom, s.a.v.s. Alija, r.a., mu je govorio sve dok nisu zasuzile Ebu Bekrove oči.
Uplakanih očiju, Ebu Bekr mu reče:
-Draže mi je starati se o Poslanikovoj, s.a.v.s., porodici nego o mojoj
. Vi ste meni draži i bliži od moje porodice. U sporu koji je nastao između mene i vas oko ovog imetka – dakle, cijeli razgovor je bio vezan za nasljedstvo, a nikako za hilafet (vlast) – ja nisam u tome odstupio od istine, niti sam učinio išta što nije i sam Poslanik, s.a.v.s., činio. Taj imetak ja nisam sebi uzeo, s njim sam nastavio postupati onako kako je i on njime raspolagao.
Objasnio im je da on taj imetak nije uzeo sebi i da je jedini razlog takvog njegovog postupka pomenuti hadis, te da on ne može postupiti suprotnu Poslanikovom, s.a.v.s., hadisu. Alija, r.a., prihvati opravdanje Ebu Bekra i tom prilikom mu reče:
– Večeras je vrijeme da ti dam prisegu.
Nakon što je Ebu Bekr klanjao podne-namaz, popeo se na minber, proučio šehadet, spomenuo važnost i mjesto koje pripada Aliji, razlog i opravdanje zakašnjele prisege, potom je proučio istigfar i sišao s minbera. Potom se na minber popeo Alija, r.a., proučio šehadet te naglasio veliki značaj i počasti koje pripadaju Ebu Bekru. Naglasio je da njegov postupak nije nastao kao rezultat nadmetanja sa Ebu Bekrom.
– Stvar je jasna, nesporazum nije nastao oko vlasti. Niti se to desilo kao pokušaj da se ospori ono sa čime je Allah, dž.š., odlikovao Ebu Bekra nad ostalim ashabima. Mi smo, međutim, smatrali da nama pripada jedan dio nasljedstva, on nam je to osporio i nama je to teško palo.
Ljudima je ovo donijelo veliko olakšanje. U Muslimovoj verziji hadisa se kaže: “Ljudi su se tome jako obradovali:’ Mnogi od njih su rekli: “Bio si u pravu:’ Alija, r.a., postao je ljudima još draži zato što je ovaj nesporazum riješio na tako miran način. Nakon toga je Alija dao prisegu, a poslije njega su to učinili Talha i Zubejr, te je na taj način Ebu Bekr, r.a., bio vladar priznati od svih muslimana.
Ovo je najbolj i odgovor onima koji tvrde da Alija nikada nije odobrio izbor Ebu Bekra, r.a., za halifu. On je dao prisegu, a razlog njegovog kašnjenja je bio ono što smo spomenuli.
Tako je okončana kriza vezana za izbor prvog izabranog halife muslimana nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti.
Odlomak iz djela: Tarik Al-Suvejdan, Ebu Bekr i Omer, str. 27-30.
