Izazov studiranja na javnom univerzitetu u BiH
Dajem izazov svim ljudima koji nemaju doticaja s javnim univerzitetima u Bosni i Hercegovini (nisu nedavno studirali), da kupe sendvič, sok i stari tranzistor te fino odu na univerzitet prije ispitnog roka. Neka proprate jednu skupinu studenata na jednom roku, od prije pismenog, do poslije usmenog ispita. Samo da sjede i gledaju. A mogu to jer su ispiti javni. GARANTIRAM, otići će kući u šoku. Zašto je potreban tranzistor, u daljem tekstu
(Autor: Dino Šakanović – Prometej.ba)
Prvi put ću govoriti direktno, osobno, o razlozima pisanja teksta. U Tuzli se danas pojavila interesantna tema. Točno 416 učenika palo je prijemni ispit na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Točno 30 učenika je položilo prijemni ispit. E sad, ovih 416 je odlučilo organizirati prosvjede zato što su propali. Ne, nije satira, nije vic, učenici će stvarno prosvjedovati jer su pali prijemni ispit. Ovo me nasmijalo, šokiralo, nanerviralo.
U čemu je problem? Navodno je problem jer im se nisu poklopila pitanja iz „informatora“ s pitanjima na prijemnom ispitu. Kao netko tko je u roku završio fakultet, moram priznati da sam danas prvi put čuo za informator. Prema svemu sudeći to je neka vrsta skripte u kojoj su data pitanja koja će biti, ili su bila, na prijemnom ispitu. Tko je to pravio, ne znam. Neki kažu da ga je izdao sam Univerzitet. I čudo se desilo kad su učenici učili iz informatora, a ne iz preporučene literature po kojoj su dužni učiti po pravilima Univerziteta okačenim na ulazna vrata svih fakulteta na kojima piše: „Prijemni ispit se sprema iz preporučene literature.“ Pojavljuju se i glasine o informatorima i literaturi iz Novog Sada i Srbije. Sve je to izrevoltiralo 416 učenika.
To je ukratko ono što dio od 416 učenika predstavlja kao problem. Ali to uopće nije problem. Problem je sasvim druge prirode. Problem je što učenici smatraju da će prijemne ispite položiti po „Informatorima“, „skriptama“ i tko zna čemu sve, osim po literaturi iz koje su OBAVEZNI spremati prijemne ispite. Još veći je problem što onda kada su svojim stavom – koji je, svi znamo, odlično prolazio od osnovne do kraja srednje škole – udarili u zid, počeli okrivljivati sve druge. Čitam da su krivi: Univerzitet, informator, informator iz Srbije, korupcija, društvo koje ih ne podržava, „doktorska djeca“, veze… Dakle, sve je krivo, osim učenika koji nisu spremali prijemni ispit po literaturi.
Prosjeci ocjena po svim pravilima pedagogije, metodike i psihologije bi se trebali kretati oko 3.0, jer je većina ljudi prosječna. Međutim, mi imamo prosjeke preko 3.0, pa se dešava i 5.0 iz „sporednih predmeta“. Da je predmet sporedan, ne bi bio u planu i programu. Ako jeste sporedan, treba ga izbacit iz plana i programa, a ne na njemu „bildati prosjek“
Također mi svi znamo, pogotovo oni iz prosvjete, kako izgleda srednjoškolsko obrazovanje. Učenici ne mogu propasti, osim u iznimnim slučajevima. To svako može provjeriti u svakoj školi. Prosjeci ocjena po svim pravilima pedagogije, metodike i psihologije bi se trebali kretati oko 3.0, jer je većina ljudi prosječna. Međutim, mi imamo prosjeke preko 3.0, pa se dešava i 5.0 iz „sporednih predmeta“. Da je predmet sporedan, ne bi bio u planu i programu. Ako jeste sporedan, treba ga izbacit iz plana i programa, a ne na njemu „bildati prosjek“. To nikome nije sporno. Ali ako dio učenika propadne, onda je svima sporno. Javna je tajna da ratni profiteri i lokalne kabadahije svojim sinčićima i kćerkicama rješavaju sve probleme u obrazovanju. Postoji priča iz mog perioda srednjoškolskog obrazovanja o rečenici upućenoj profesoru: „Znate li vi ko’ je moja mama?!“
I onda naglo dolazimo do trenutka kada se ovakav sustav pokušava preslikati na visoko obrazovanje. Iako je 416 učenika palo, dobar dio njih će upisati na drugom roku, redovno lakšem. Mali broj studenata će prijemne ispite spremati po literaturi. Većina iz skripti i skupina pitanja za koja sam danas naučio da se zovu „informatori“. Od moje generacije, mislim da nas ni pet nije spremalo prijemni ispit po literaturi. Svake godine će se tisuće studenata upisati na Univerzitet u Tuzli. Dobar dio njih će nastaviti isto onako kako je radio u srednjoj školi. Osobno, prvu godinu Odsjeka za historiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli nas je upisalo 60 studenata. Svi koji su položili prijemni ispit. Na prvom roku je upisalo 11 studenata, na drugom roku 49 studenata. Pitanja su bila potpuno u skladu s literaturom, a danas mogu prosuditi i da je literatura bila uglavnom objektivna i dobra – 4 udžbenika za gimnaziju iz ranih 90-ih godina. Od nas 60 upisanih, 9 je došlo do 4. godine. Po sjećanju, od tih 9, mislim da je 7 upisalo na prvom roku. Po ranijem obrazovanju, mislim da stojimo ovako: mašinac, turistički tehničar, farmaceut i gimnazijalci. Od nas 60 upisanih bilo je osoba koje na prvoj godini nisu znale pronaći rijeke Nil, Dunav, Eufrat i Tigris na karti. I ne samo to, neke osobe nisu znale pronaći kontinent Europu na karti ili čak ni odrediti strane svijeta na karti. Neki nisu znali da abeceda ima 30 slova ili da živimo na kontinentu koji se zove Europa. Ne šalim se, nisam sarkastičan, svojim očima i ušima sam bio svjedokom ovoga. I što je najfascinantnije, veliki broj takvih je bio iz gimnazija. Vrijeme je pokazalo da ti studenti nisu završili ni fakultet ni prvu godinu.
Ovo samo svjedoči o tome zašto je prijemni ispit potreban. Općenito je metodička praksa da se eliminatorni ispiti daju kada viša institucija nema povjerenja u nižu. Zato postoje recimo državni ispiti, jer poslodavac nije siguran da je ranije obrazovanje osposobilo kandidata za obavljanje posla pa ga još jednom provjerava. Iz istog razloga postoji prijemni ispit na fakultetima.
Ako promatrač bude nosio stari tranzistor kroz učionicu, velike su šanse da će čuti „puckanje“ kada naleti na signal mobitela. Naime, tehnološki napredniji studenti su razvili tehniku prepisivanja „na bubicu“. Duboko u uhu se nalazi mali mikrofon na koji netko sa strane govori odgovore na pitanja
Neko tko prihvati moj izazov i ode pred ispiti te bude posmatrao studente, prvo što će vidjeti je ogromna količina šalabahtera, za koje sam naučio da ih u Tuzli zovu „puškice“. Najvažnije činjenice se napišu na papiriće malim fontom slova pa se s toga prepisuje. Koncept se vremenom razvio tako da se sad cijele lekcije i poglavlja skraćuju na „puškice“. Upravo jutros sam saznao sasvim novu dimenziju „puškica“. Naime, neko je povećao tuđe „puškice“ pa iz toga sebi napravio skriptu da uči. „Puškice“ se zatim lijepe po šalovima, sakrivaju po džepovima, ili s unutrašnje strane suknje što predstavlja poseban ponos jer „tu mi ne može gledat.“ Osim šalabahtera, lako će primijetiti i ispisivanje lekcija i natuknica po rukama, stolovima, podovima i zidovima učionica što predstavlja uobičajeno pripremanje za ispit koje se obavlja javno i s ponosom. Jer eto, „snalazimo se, snađi se i ti.“ Učionica 105 u kojom sam proveo većinu svog studiranja ima zidove uz klupe potpuno ispisane. Negdje sam odlično pročitao da je „snalažljivost“ kod nas zapravo eufemizam za pljačku i otimanje, u ovom slučaju znanja. Osim toga, prepisuje se i s mobitela, što se sve može lako vidjeti na ispitu. Očito je toliko da ne može biti očitije. Ako promatrač bude imao sreće, možda će svjedočiti opominjanju, oduzimanju radova najupornijima u prepisivanju, došaptavanju, izlasku profesore ili asistenta s ispita na nekoliko minuta, dogovaranju među studentima, a iznimno i istresanju 10-ak šalabahtera iz jakne čemu sam imao čast prisustvovati. Poslije istog, nije slijedilo izbacivanje s fakulteta, pa čak ni s ispita, nego smijeh. Što se tiče priprema za ispite, malo je reći da polovica studenata za četiri godine studiranja neće pročitati niti jednu knjigu ili članak već se učiti iz skripti i „po pitanjima“.
E sad se vraćamo na tranzistor. Ako promatrač bude nosio stari tranzistor kroz učionicu, velike su šanse da će čuti „puckanje“ kada naleti na signal mobitela. Naime, tehnološki napredniji studenti su razvili tehniku prepisivanja „na bubicu“. Duboko u uhu se nalazi mali mikrofon na koji netko sa strane govori odgovore na pitanja. Identifikaciju tranzistorom otkrili su stariji profesori, a novi amfiteatri imaju opremu koja ometa signal. Novih anfiteatara je jako malo. Na mom fakultetu ni jedan, a ispiti se ionako rade u učionicama. Postoji glasina o profesionalnoj „bubici“ koja je zapravo oprema za prisluškivanje i pišti kad je u blizini sličan uređaj. Vlasnik navodno nije mogao koristiti svoju profesionalniju opremu koja je toliko pištala zbog drugih uređaja da je postala neupotrebljiva. Ponekad se i ispred fakulteta mogu naći oglasi za iznajmljivanje „bubica“. Po pitanju predispitnih obaveza, seminarskih radova, izrađuju se tako da se sadržaj više knjiga pronađe na internetu pa se onda samo prekopira u rad i to često toliko bukvalno da se u istom radu nalaze „historija, deca, povijest, siječanj, septembar, hiljada, tisuća, Vizant, Bizant, Emanuel, Manojlo i Manuel Komnen.“ Na facebooku postoje i stranice koje se reklamiraju da povoljno izrađuju seminarske i diplomske radove. Lako se mogu naći i cjenovnici.
Mobiteli su jedno od omiljenih sredstava za prepisivanje
Nakon pismenog ispita, slijede počesto usmeni ispiti koji imaju svoje posebnosti. Neki od najboljih studenata po prosjeku nisu znali niti najbanalnije stvari poput članica Antante i Trojnog saveza. Nisu poznavali razliku između instituta i arhiva. Prema svjedočanstvu profesora, na pitanje „Gdje se nalazi Ravna gora?“ dobiven je odgovor „Profesore, to je pitanje iz geografije“. Komentar moje prijateljice na takav jedan usmeni kome je prisustvovala bio je „Da je kod nas ovako ja bih do sad 10 fakulteta završila.“ Djevojka inače studira u Osijeku. Kako onda takvi studenti polažu usmene ispite? Skupljaju pitanja od ranijih godina i uče po njima. Naravno, nakon nekog vremena se za stalne profesore koji ne mijenjaju kartice s pitanjima stvorio fond svih mogućih kombinacija i skripte s odgovorima. Tehnike „izvlačenja“ su posebno razrađene, poput recimo ako se ne zna odgovor, ponoviti ga najvećom mogućom brzinom čim ga profesor kaže, da bi izgledalo kako ste se sami sjetili.
Naravno, ne smijemo generalizirati. Naravno, postoje i profesori i asistenti koji savjesno rade svoj posao pa su zbog toga mahom krajnje omraženi ljudi. Postoje i profesori i asistenti koji obaraju i studente koji znaju, ali te su pojave rijetke. Kroz svoje 4 godine studiranja ne mogu reći da nisam imao problema te vrste. Kad god sam pao, pao sam zato što nešto nisam znao. Diskutabilno je jesam li to trebao znati, ali da nisam znao, nisam. I nikad, osim jednom, nisam svjedočio da profesor namjerno traži „dlaku u jajetu“ da obori studenta. Tome su prethodile 2 godine intenzivnih sukoba na granici fizičkog obračuna tog profesora i tog studenta. Za dva predmeta kod istog profesora sam svjedočio davanju ocjena doslovno bezveze. Taj ispit sam položio ispisivanjem partizanskih pjesama po testu, što naravno nije imalo veze s traženim gradivom. O učestalosti problema procijenite sami na osnovu podatka da sam u 4 godine položio ukupno 44 ispita, od čega su 2 bila sporna na taj način. Uz ta dva slučaja, smatram da sam za ocjenu zakinut još 2 ili 3 puta, od čega mi je jedan slučaj simpatičan i zabavan. Bilo je ispita koji su se položili lakše nego je trebalo, kao i onih koji su se položili teže nego je trebalo. Što se tiče korupcije, od upisanih 60, dva ili tri slučaja bi možda mogla biti sumnjiva i to jer su se te osobe same hvalile poznanstvima. Što je sigurno, samo je jedna osoba uspjela dobiti i 5. rok (uobičajena su 4 roka), da „da uslov“ i pređe u sljedeću godinu. Ponekad su se događale i scene „Treba mi za uslov profesore.“ Student ovo govori profesoru uz nadu da će ga emotivno pogoditi i položiti ispit koji inače ne bi položio, jer u protivnom pada godinu.
Izraelski ministar obrazovanja jednom prilikom je izjavio: „Ako želite biti negdje za 40 godina, morate krenuti danas.“ Šteta koju će izazvati jedna generacija loših studenata neće se ispraviti čitav njihov radni vijek
I šta je rezultat ovakvog studiranja? Osvrnite se oko sebe i odmah će vam sve biti jasno. Parafrazirat ću uvaženog profesora Tvrtka Jakovinu koji je gostujući u Nedjeljom u 2 otprilike rekao ovako: „Mi imamo vrhunske studente koji su ravni vrhunskim studentima na zapadu. Ali mi nemamo prosječne studente, one koji će sutra ući u škole da predaju. Kod nas si ili vrhunski ili loš. Nema sredine. A upravo je ta sredina stup društva.“ Nažalost, većina ljudi nije svjesna u kakvom su rasulu javni univerziteti i kakvi „nazovi-stručnjaci“ ih završavaju. Mali je broj istinski akademskih građana, prosvijećenih ljudi koji nisu samo prošli kroz fakultet, već je i fakultet prošao kroz njih.
Postoje i savjesni studenti, koji rade, uče, ne varaju, pošteno polažu ili padaju svoje ispite, stvarno seminarske izrađuju kao istraživačke radove. Naravno, postoje i oni koji i rade i varaju. I takvih je vjerojatno najviše. Totalnih poštenjačina i totalnih varalica vjerojatno je najmanje.
Bez ikakve generalizacije, bez želje da ikoga osobno uvrijedim, pokušao sam dati opću sliku današnjeg studiranja. Međutim, kao prevenciju od svih budućih napada svih vrsta zbog teksta; zašto ovo uopće i pišem, zašto se 4 godine raspravljam i svađam oko nemoralnog polaganja ispita? Od samog starta svog studiranja, imao sam sve predispozicije da ne uspijem. Upisao sam historiju, iako sam 6 godina učio povijest te završio srednju farmaceutsku školu. U toku studiranja ostao sam bez oba roditelja. Nitko me ne financira, nikome ne odgovaram, o nikome ne ovisim, imam 15 tona problema na leđima, ali sam uspio završiti u roku, dostojanstveno, na pošten način, bez prepisanih ispita. Pošteno je reći, 2 ili 3 puta sam prepisao „pojam“ u toku općih konzultacija kada je asistent izašao iz učionice u toku ispita, namjerno, da možemo prepisati. I strašno me vrijeđa i ponižava kad se studenti bahate i ponižavaju sve oko sebe stavom „snalazim se“, dobivaju isti rezultat kao i oni koji rade, bez 10% muke koju takvi imaju. I što je najgore, imaju ne stav poniznosni, ne stav da su „prevarili“, već stav da su nadmoćni i pametniji, a svi oni koji znaju, rade, uče i trude se su za njih BUDALE.
Budućim, sadašnjim i bivšim studentima, u ukupnom zbroju, ne bi naškodilo malo više dostojanstva, poštenja i samopoštovanja. Izraelski ministar obrazovanja jednom prilikom je izjavio: „Ako želite biti negdje za 40 godina, morate krenuti danas.“ Šteta koju će izazvati jedna generacija loših studenata neće se ispraviti čitav njihov radni vijek.
