Henry David Thoreau: Samoća

S nekom čudnom slobodom odlazim i dolazim u prirodu, kao njen dio. Dok šećem kamenom obalom jezera, samo u košulji iako je svježe, a i oblačno i vjetrovito, te ne vidim ništa osobito što bi me privlačilo, svi su mi elementi neobično srodni. Žabe rikače trubljenjem najavljuju noć, a mreškavi vjetar nad vodom pronosi glasanje kozodoja. Stopljenost s uzlepršalim listovima johe i topole gotovo mi oduzima dah; no, kao i jezero, moj je spokoj namreškan, ali ne i uzburkan. Ti valići što ih podiže večernji vjetar daleko su od oluje koliko i glatka zrcalna površina. Iako je sada mrak, vjetar još puše i zavija u šumi, valovi i dalje zapljuskuju, a neki stvorovi uljuljkuju svojim glasanjem ostale. Počinak nikad nije potpun. Najdivljije životinje sada ne počivaju nego traže plijen; lisica, tvor i zec sada bez straha tumaraju poljima i šumama. Oni su stražari prirode — spone što povezuju dane života obdarena duhom.

Vrativši se kući, otkrivam da su tu bili posjetitelji i ostavili posjetnice, bilo stručak cvijeća, vijenac zimzeleni, bilo ime ispisano olovkom na žutom orahovom listu ili iveru. Oni koji rijetko dolaze u šumu uzmu u ruke neki komadić šume kojim se usput igraju pa ga ostave, bilo hotimično ili slučajno. Netko je ogulio vrbovu šibu, upleo je u prsten i ostavio na mom stolu. Uvijek sam mogao procijeniti jesam li za svoga izbivanja imao posjetitelje, bilo prema svijenim grančicama ili travi, otisku njihovih cipela, a općenito i kojeg su spola, dobi i značaja bili prema nekom sićušnom tragu, kao što je ispušteni cvijet ili stručak ubrane pa bačene trave, čak uz prugu, na kilometar udaljenosti, ili prema zaostalom vonju cigare ili lule. Štoviše, često bi me o prolasku nekog putnika cestom tristo metara dalje obavijestio miris njegove lule.

Oko nas obično ima dovoljno prostora. Obzor nam nikad nije posve nadohvat. Gusta šuma nije nam baš pred vratima, kao ni jezero, ali ponešto se uvijek krči, nama poznato, nešto što trošimo, prisvajamo i oduzimamo prirodi. Zašto ja samo za sebe imam ovu golemu ravan i okružje, četvorne kilometre puste šume koju su mi ljudi prepustili? Najbliži mi je susjed kilometar i pol daleko, a nijedna kuća ne vidi se niotkud osim s vrhova brijega unutar jednog kilometra od moje. Svoj obzor omeđen šumom imam samo za se; s jedne strane pogled iz daljine na prugu na mjestu gdje ona dodiruje jezero, s druge na ogradu koja obrubljuje šumsku cestu. No, mjesto gdje živim mahom je samotno poput prerija. Ono je Azija ili Afrika koliko i Nova Engleska. Imam takoreći vlastito sunce, mjesec i zvijezde, i jedan mali svijet samo za sebe. Pokraj moje kuće nikad noću nije prošao putnik niti pokucao na moja vrata, kao da sam prvi ili posljednji čovjek, osim u proljeće, kad bi u dugim razmacima neki dolazili iz sela u ribolov — očito su u jezeru Waldenu mnogo više lovili vlastite naravi i nadjevali udice tamom — ali bi se ubrzo povukli, obično s lakim košarama, i ostavljali “svijet tmuši i meni”, a crnu jezgru noći nikad nije oskvrnulo nikakvo ljudsko susjedstvo. Vjerujem da se ljudi općenito još pomalo boje mraka, premda su sve vještice povješane, a uvedeni su kršćanstvo i svijeće.

Katkad bih, međutim, osjetio da se nadasve milo i nježno, nedužno i susretljivo društvo može pronaći u bilo kojem prirodnom predmetu, čak i kad je u pitanju bijedni čovjekomrzac i najsjetnije čeljade. Onaj tko živi usred prirode i kojemu su osjetila spokojna ne može utonuti u crnu melankoliju. Još nije bilo takve oluje koja zdravom i nevinom uhu ne bi bila eolska glazba. Jednostavnog i hrabrog čovjeka ništa ne može natjerati na priprostu tugu. Dok uživam u prijateljstvu godišnjih doba uzdam se da mi ništa ne može život učiniti teretom. Blaga kiša koja zalijeva moj grah i zadržava me danas u kući nije turobna i sjetna, nego je i za me dobra. Iako me priječi da ga okopavam, ona je daleko vrednija od moga okopavanja. Kad bi se nastavila toliko da bi korijenje istrunulo u zemlji a krumpir se u nizini uništio, i dalje bi bila dobra za travu na visoravni, a samim time bila bi dobra i za mene. Gdješto, kad se usporedim s drugim ljudima, čini mi se da sam u većoj milosti bogova, mimo bilo kakvih meni poznatih zasluga; kanda od njih imam jamstvo i sigurnost što ih moji bližnji nemaju te me naročito vode i štite. Ne laskam ja sebi nego, ako je to moguće, oni laskaju meni. Nikad se nisam oćutio usamljenim, niti makar pritisnutim osjećajem osamljenosti, osim jedanput, i to nekoliko tjedana nakon što sam došao u šumu, kada sam na sat vremena posumnjao nije li ljudska blizina nužna za vedar i zdrav život. Biti sam bilo je nešto neugodno. No u isti mah bio sam svjestan laganog bezumlja u svome raspoloženju te kao da sam već predviđao svoj oporavak. Usred kišice, dok su te misli prevladavale, odjednom sam osjetio tako milo i blagotvorno društvo u prirodi, u samom lijevanju kišnih kapi, u svakom zvuku i prizoru oko svoje kuće, beskrajnu i neobjašnjivu prijaznost kao ozračje koje me je krijepilo, te su se zamišljene prednosti ljudske blizine nadale beznačajnima i otad više nisam pomislio na njih. Svaka borova iglica širila se i nadimala suosjećajnošću i iskazivala mi prijateljstvo. Tako sam razgovijetno postao svjestan prisutnosti nečeg meni srodnog, čak i u prizorima koje smo naviknuti zvati divljim i turobnim, kao i to da mi krvlju najbliskija i najhumanija nije neka osoba ili seljak, pa pomislih kako mi nijedno mjesto više nikad ne može biti tuđe.

“Žalost prerano pokosi tužne;
Malobrojni im dani u zemlji živih,
Lijepa Toscarova kćeri.”

Neke od najugodnijih sati proveo sam za dugih kišnih oluja u proljeće ili ujesen, koje su me zadržavale u kući poslijepodne kao i prijepodne, umirenog njihovom neprestanom tutnjavom i pljuštanjem; rani sumrak tada bi najavio dugu večer u kojoj su se mnoge misli imale vremena ukorijeniti i razviti. Za tih obilnih sjeveroistočnih kiša koje su i seoske kuće stavljale na kušnju, kada su služavke stajale spremne s krpom i kablom da zadrže poplavu, ja sam sjedio iza vrata u svojoj kućici, koja je sva bila ulaz, i naskroz uživao u njenoj zaštiti. Za jednoga žestokog grmljavinskog pljuska grom je pogodio veliki smolasti bor s druge strane jezera te načinio veoma uočljivu i savršeno pravilnu spiralnu brazdu od vrha do dna debla, duboku palac ili više i široku četiri ili pet palaca, kao što biste užlijebili štap za hodanje. Neki dan sam ponovno prošao onuda te me ispunila jeza kad sam pogledao uvis i promotrio taj biljeg, razgovjetniji no ikad, na mjestu što ga je prije osam godina pogodio strašan i neodoljiv grom iz bezazlena neba. Ljudi mi često govore: “Pomislio bih da ćete se ondje osjećati usamljeno i željeti biti bliži ljudima, pogotovo za kišnih i sniježnih dana i noći.” U iskušenju sam da takvima odgovorim ovako — cijela ova zemlja koju nastanjujemo samo je točka u svemiru. Što mislite, koliko su razdvojena dva najudaljenija stanovnika one tamo zvijezde, širinu čijega koluta naši instrumenti ne mogu utvrditi? Zašto bih se osjećao usamljenim? Nije li naš planet na Mliječnoj stazi? Pitanje što mi ga postavljate ne čini mi se najvažnijim. Kakav to prostor odjeljuje čovjeka od njegovih bližnjih i čini ga samotnim? Ustanovio sam da nikakav napor nogu ne može dva uma osobito približiti jedan drugome. U čijoj blizini najviše želimo boraviti? Zasigurno ne u onoj ljudi, željezničke postaje, poštanskog ureda, bara, društvenog doma, školske zgrade, trgovine, Beacon Hilla ili Five Pointsa, gdje se ljudi najviše okupljaju, nego u blizini vječnog izvora našeg života, koji, kao što smo svekolikim svojim iskustvom ustanovili, iz njega istječe, kao što vrba stoji uz vodu i šalje svoje korijenje u tom smjeru. Naravi će se razlikovati u tom pogledu, ali to je mjesto na kojemu će mudar čovjek sebi iskopati podrum… Jedne večeri sustigao sam na voldenskoj cesti jednog od svojih sumještana, koji je prikupio ono što se naziva “pristojnim imetkom” — premda ga ja zapravo nikad nisam vidio — i koji je vodio par goveda na tržnicu pa me upitao kako sam se mogao odlučiti odustati od tolikih životnih udobnosti. Odgovorih mu da sam sasvim siguran kako mi se to prilično sviđa, i nisam se šalio. I tako sam otišao kući u postelju, a njega ostavio da se kroz tamu i blato probija do Brightona — ili Brighttowna — kamo će stići negdje ujutro.

Svaki izgled za buđenje ili oživljavanje čini mrtvaca ravnodušnim prema svakom vremenu i mjestu. Mjesto na kojem se to može dogoditi uvijek je isto i neopisivo ugodno svim našim osjetilima. Mahom samo izvanjskim i prolaznim okolnostima dopuštamo da nam budu prilike. A one su zapravo uzrok naše rastresenosti. Svim stvarima najbliža je ona sila koja oblikuje njihovo biće. Tik do nas neprestano se provode najvelebniji zakoni. Tik do nas nije radnik kojega smo unajmili, s kojim tako rado razgovaramo, nego radnik čiji rad mi jesmo.

“Kako li je golemo i duboko djelovanje tananih sila Neba i Zemlje!”

“Nastojimo ih opaziti, a ne vidimo ih; nastojimo ih čuti, a ne čujemo ih; poistovjećene sa srži svih stvari, ne mogu se od njih odvojiti.”

“Zbog njih u cijelom svijetu ljudi pročišćuju i posvećuju svoja srca te odijevaju blagdansko ruho da prinesu žrtve i darove precima. Ocean je to istančanih duhovnih sila. One su posvuda, iznad nas, nama s lijeva i zdesna; okružuju nas sa svih strana.”

Predmeti smo pokusa koji me nemalo zanima. Zar ne možemo pod tim okolnostima nakratko biti bez društva svoga naklapanja — imati vlastite misli da nas raduju? Istinit je Konfucijev izrijek: “Vrlina ne ostaje napušteno siroče; nužno mora imati susjede.”

Mišljenjem možemo u zdravom smislu biti izvan sebe. Svjesnim naporom uma možemo stajati po strani od djelâ i njihovih posljedica; a sve stvari, dobre i loše, prolaze mimo nas poput bujice. Nismo potpuno zahvaćeni prirodom. Ja mogu biti bilo naplavljeno drvo u rijeci, bilo Indra koji s neba gleda na nj. Na mene može utjecati kazališni prizor; s druge strane, na mene ne mora utjecati zbiljski događaj koji se nadaje mnogo važnijim po mene. Poznajem sebe samo kao ljudsko biće, takoreći poprište misli i čuvstava; a svjestan sam određene dvostrukosti zahvaljujući kojoj mogu sebi biti dalek kao i bilo kome drugom. Koliko god moje iskustvo bilo snažno, svjestan sam prisutnosti i kritičnosti dijela mene koji, reklo bi se, nije dio mene, nego je promatrač koji sa mnom ne dijeli iskustvo već ga opaža; a on nije više ja nego što je ti. Kada se drama, možebit tragedija, života završi, promatrač odlazi svojim putem. Bila je to nekovrsna tlapnja, puko djelo uobrazilje, koliko je do njega. Ta nas dvostrukost katkad može lako učiniti lošim susjedima i prijateljima.

Nalazim da je zdravo veći dio vremena biti sam. Boravak u društvu, čak i najboljem, ubrzo zamara i raspršuje. Volim biti sam. Nikad nisam našao druga tako druževnog kao što je samoća. Većinom smo usamljeniji kad odemo među ljude nego kad ostanemo u svojoj odaji. Čovjek koji misli ili radi uvijek je sam, gdje god bio. Samoća se ne mjeri kilometrima prostora koji se umeću između čovjeka i njegovih bližnjih. Odista marljiv student u jednoj od napučenih košnica fakulteta u Cambridgeu samotan je koliko i derviš u pustinji. Seljak može raditi u polju ili šumi cijelog dana, okopavajući ili cjepajući, a da se ne osjeti usamljenim, jer je uposlen; ali kad uvečer dođe kući ne može sjediti sam u sobi, na milost svojih misli, nego mora biti ondje gdje može “vidjeti ljude”, razonoditi se i, kao što sam misli, nadoknaditi sebi samoću od toga dana; pa se stoga čudi kako student može sjediti sam u kući cijele noći i veći dio dana a da ne ćuti dosadu i “potištenost”; ali ne uviđa da student, premda u kući, ipak radi na svome polju i cijepa u svojoj šumi, kao seljak u svojoj, a zauzvrat traži istu razonodu i društvo kao i potonji, makar možda u sažetijem obliku.

Društvo je obično odviše jeftino. Susrećemo se u vrlo kratkim razmacima, nemajući vremena da jedni za druge steknemo ikakvu novu vrijednost. Susrećemo se za obrocima triput dnevno i pružamo jedni drugima nov okus toga starog pljesnivog sira koji jesmo. Moramo se složiti s određenim skupom pravila, koji se naziva etiketom i pristojnošću, da bismo to često susretanje učinili podnošljivim i da ne bismo trebali stupiti u otvoreni rat. Sastajemo se u poštanskom uredu, u društvima i uz ognjište svake večeri; živimo zbijeno i jedni smo drugima na putu, međusobno se spotičemo i držim da na taj način gubimo određeno uzajamno poštovanje. Zacijelo bi manja učestalost dostajala za svako važno i srdačno općenje. Uzmite recimo djevojke u tvornici — nikad nisu same, jedva i u snovima. Bilo bi bolje da na svakom četvornom kilometru bude samo jedan stanovnik, kao ovdje gdje ja živim. Nije čovjekova vrijednost u njegovoj koži pa da ga moramo dodirivati.

Čuo sam za čovjeka koji se izgubio u šumi te je u podnožju stabla umirao od gladi i iscrpljenosti, a usamljenost su mu ublažavala groteskna priviđenja kojima ga je, uslijed tjelesne slabosti, okružila njegova oboljela mašta i za koja je vjerovao da su stvarna. Tako i nas, zahvaljujući tjelesnom i umnom zdravlju i snazi, može neprestano bodriti slično, ali normalnije i prirodnije društvo pa da spoznamo kako nikad nismo sami.

Kod kuće imam svakojako društvo; osobito ujutro, kad nitko ne navraća. Dopustite mi nekoliko usporedbi kako biste stekli predodžbu o mome položaju. Nisam samotniji od gnjurca na jezeru koji se smije tako glasno, ili od samog Waldena. Kakvo društvo ima to usamljeno jezero, molim vas? Pa ipak u modrini njegovih voda nema plavih đavola, nego plavih anđela.Sunce je samo, osim za tmurna vremena, kad se gdješto čini da ih ima dva, ali jedno je prividno. Bog je sam — ali vrag je sve, samo ne sam; on ima silnu družbu, on je mnoštvo. Nisam usamljeniji od jedne divizme ili maslačka na pašnjaku, od lista graha, kiselice, obada ili bumbara. Nisam usamljeniji od Mill Brooka,vjetrokaza, zvijezde sjevernjače, južnog vjetra, travanjskog pljuska, siječanjske jugovine ili prvog pauka u novoj kući.

Za dugih zimskih večeri, kada snijeg pada brzo i vjetar zavija u šumi, povremeno me posjećuje jedan stari naseljenik i izvorni vlasnik,koji je navodno iskopao jezero Walden, obzidao ga kamenjem i obrubio borovom šumom; on mi kazuje priče o starom vremenu i novoj vječnosti; i uspijeva nam zajedno provesti razdraganu večer u veselju druženja i ugodnoj razmjeni gledišta, makar i bez jabuka i jabukovače — silno mudar i šaljiv prijatelj, kojega veoma volim i koji je mnogo samozatajniji no što su to bili Goffe i Whalley; i premda ga drže mrtvim, nitko ne može pokazati gdje je sahranjen. U mome susjedstvu obitava i postarija dama, nevidljiva većini, čijim miomirisnim vrtom kadšto rado lunjam, berući ljekovito bilje i slušajući njezine pripovijesti; jer ona je genij čija je plodnost bez premca, a pamćenje joj seže unatrag dalje od mitologije te mi može ispripovijedati izvornik svake priče kao i to na kojim se činjenicama svaka od njih zasniva, jer te su se zgode zbile za njezine mladosti. Rumena i krepka stara dama, koja uživa u svim vremenima i godišnjim dobima, a po svoj će prilici još i nadživjeti svu svoju djecu.

Neopisiva nevinost i blagotvornost prirode — sunca, vjetra i kiše, ljeta i zime — kakvo li zdravlje i kakvu radost zavijeke pružaju! I tako vazda suosjećaju s našom vrstom te bi svekoliku prirodu kosnulo, sunčev bi sjaj izblijedio, vjetrovi bi uzdisali poput ljudi, oblaci lili suze, šume odbacile lišće i odjenule usred ljeta žalobno ruho kad bi ijedan čovjek ikada zbog opravdana razloga tugovao. Zar se neću sporazumijevati sa zemljom? Nisam li i sam dijelom lišće i biljno obličje?

Koja će to pilula održati naše blagostanje, spokoj, zadovoljstvo? Niti oni mojega ili tvoga pradjeda, nego univerzalni, biljni, botanički lijekovi naše prabake prirode, kojima ona vazda čuva svoju mladost te je za svoga vijeka nadživjela tolike Parrove i hranila svoje zdravlje njihovom trulećom debljinom. Što se moje panaceje tiče, umjesto neke od onih nadriljekarskih bočica mješavine zagrabljene iz Aheronta ili Mrtvog mora, koje dolaze s onih dugačkih plitkih kola nalik na crne škune za prijevoz boca što ih katkad viđamo, dajte mi gutljaj nerazblaženog jutarnjeg zraka. Jutarnji zrak! Ako ljudi neće piti s tog praizvora dana, e pa onda ga moramo flaširati i prodavati u trgovinama, za dobrobit onih koji su izgubili pretplatničku cedulju za jutarnje doba ovoga svijeta. No upamtite, neće se posve očuvati do podneva ni u najhladnijem podrumu, već će mnogo prije izbaciti čepove i produžiti tragom Aurore prema zapadu. Nisam poklonik Higijeje, kćeri onoga starog travara Asklepija, koja se na kipovima prikazuje kako u jednoj ruci drži zmiju a u drugoj pehar iz kojega zmija povremeno pije, nego prije Hebe, Jupiterove peharnice, koja bijaše kći Junone i divlje salate te koja je imala moć da bogovima i ljudima vraća jedrinu mladosti. Bila je ona vjerojatno jedina posve čila, zdrava i kršna mlada dama koja je ikad stupala kuglom zemaljskom, a kamo god bi došla nastupalo je proljeće.

 

Autor: Henry David Thoreau

Izvor Gledišta