Ivo Lučić: Kultura nema smisla ako zanemaruje prirodu na kojoj počiva

Više puta sam uočio da danas znanstvenici koji neposredno rade na nekom zadatku, npr. na nekoj studiji utjecaja na okoliš, štimaju rezultate za naručitelja, a da svi drugi prešućuju te falsifikate

Razgovarao: Đino Đivanović
Preuzeto:polis.ba

Ivo Lučić (Ravno, BiH, 1960) je novinar, istraživač i aktivist u čijem je središtu zanimanja poznavanje, predstavljanje i zaštita prirode i javnog dobra. Doktorirao je na Studiju karstologije Sveučilišta Nova Gorica u Sloveniji (2009). Autor je i koautor, te urednik desetak knjiga o kršu, ratnim stradanjima i ulozi medija u suvremenom društvu, kao i brojnih popularnih, stručnih i znanstvenih članaka. Pokretač je i koordinator projekta istraživanja, popularizacije i zaštite pećine Vjetrenice (1999–2009), u okviru kojeg je Vjetrenica potvrđena kao mjesto s najvećom podzemnom biološkom raznolikosti, te je kandidirana na Popis svjetske baštine. Godine 2022. pridružio se Anne-Kathrin Godec u organizaciji Festivala o kršu Krasopis, koji se godišnje održava u Triblju. Nedavno mu je iz tiska izašla knjiga o tretmanu prirode u BiH, pisana jednostavnim i poučnim stilom, K bosanskom oceanu. Među ostalim Lučićevim djelima je monografija o špilji Vjetrenici (Vjetrenica – pogled u dušu zemlje) te zasigurno najvažnija knjiga na našem jeziku o kršu – Presvlačenje krša.

***

Intervju s Lučićem vodio je hrvatski sociolog, pisac i književni kritičar, istraživač, radijski dokumentarist i prevoditelj iz Dubrovnika Đino Đivanović, kao dio predstavljanja knjige Presvlačenje krša u Časopisu za književnost i znanost Dubrovnik. Osim intervjua uključio je opsežan prikaz (Novo ruho Dinarskoga krša ili o ljubavi prema prostoru kao temelju holističke karstologije, „Dubrovnik“ broj ¾, 233-240, 2022.) u kojem je Đivanović napisao, uz ino, da je riječ o vrhuncu Lučićeva dosadašnjeg rada, o magnum opusu gotovo enciklopedijskog domašaja i volumena, koji izlazi izvan okvira uobičajenih kategorija i pretpostavljenih rezultata proučavanja krša. Ocijenio je da je unutar znanstvene zajednice teško pronaći zbiljsku interdisciplinarnost te knjige, koja je, pritom, izgrađena na susretljivom diskursu i izbjegavanju svake isključivosti. Ivo Lučić se, dakle, upustio u „izazov koji nije bilo jednostavno ni idejno koncipirati, a kamoli izvesti, privesti kraju“, napisao je Đino Đivanović.

Kako intervju nije do sada ugledao svjetlo dana, polis.ba ga objavljuje ovdje smatrajući ga podjednako važnim prilogom razumijevanja kako Đivanovićeva pristupa tako i problema kojim se Lučić bavi. Ujedno, redakcija polis.ba zahvaljuje Đivanoviću na ljubaznom ustupanju intervjua u koji je uložio izniman trud.

***

Koliko ste kao autor negativnu karakterizaciju svog zavičaja, koju ističete u uvodu knjizi, osjećali, primjećivali i razumjeli iz vlastite perspektive, tijekom ranog školovanja, u mladosti, kroz onodobno institucionalno predstavljanje domaćeg Vam krša? Jeste li opažali njegovo degradiranje? Jeste li ove fenomene naslućivali, ili je spoznavanje stiglo s konkretnim proučavanjem materije?

Doživljavao sam često, ali sam mislio da tako treba biti. Argumente za obranu sam dobio tek kad sam se počeo baviti znanošću, uz moje zanimanje za Vjetrenicu, 1999. godine. Želio sam smanjiti parazitiranje na ulozi žrtve koju je vodstvo Ravnog nakon rata obilno koristilo kao svoj resurs i „komparativnu prednost“ i ukazati na vlastite potencijale. Znanost je iz temelja promijenila moje razumijevanje Popova polja. Umjesto nečeg bezvrijednog, moj zavičaj je rangiran visoko u svjetskim prilikama. To vrijedi i za brojna područja Dinarskog krša, ali u većini njih ta tema još nije eksplicite postavljena. Sve što se o kršu govori sa strane, govori se iz vizure koja ima u sebi nečeg kolonijalnog. Još između dva svjetska rata karstolog Branimir Gušić (1901-1975) je jasno upozorio da ta područja ne bi bila tako „pasivna“ da su prihodi od visokotarifnih roba poput duhana ondje ostajali. Ni danas ne postoje istraživanja u službi lokalnih zajednica na kršu. Ali, ne samo da se promijenio moj doživljaj krša, nego i svijeta uopće, jer me to uvelo u neki humanističko-ekološki obrat. Volio bih da se on proširi, da to znanje postane dio mainstreama, što podrazumijeva ogroman put. To mi nameće neka načela. Prvo, da postavljam teze koje ne samo sintetiziraju pozitivna znanja rasuta po svim mogućim izvorima, nego da razotkrivaju razne oblike podčinjavanja okoliša i nasilja prema dijelovima prirode. Drugo, da koristim holističke pristupe koji ta znanja povezuju u nizove cjelina kojima pripadaju i koja ga čine prikladnim za prepoznavanje u široj javnosti. Dopustite još nešto u vezi poimanja zavičaja. Rođen sam i odrastao u Ravnom, ali je Dubrovnik drugi pol moga zavičaja. Zadnjih godina, kako sam se više posvetio istraživanju sezonskih stočarskih kretanja, koja su nastajala od neolita i tisućama godina se upisivala u okoliš kao glavna djelatnost, da bi se u zadnjem stoljeću gotovo posve ugasila, moj se doživljaj zavičaja protegnuo i na sjever do Zelengore.

Možda se naše primjedbe doimaju ishitrenima, grubima ili neutemeljenima, ali pretpostavljamo da je velika i moćna znanstvena zajednica dovoljno snažna da podnese malu i nezlonamjernu kritiku na račun nekih svojih mana. Kako se Vi nosite sa znanstvenom zajednicom unutar koje obitavate, djelujete, istražujete i stvarate? Je li Vaš zaseban pristup proučavanju krša i uloga u popularizaciji Popova polja i karstologije prihvaćen s odobravanjem? Kakve su reakcije na Vaša znanstvena ali i društvena nastojanja?

Da bismo pojasnili poziciju na kojoj sada razgovaramo, trebamo utvrditi da ste se Vi, koji ne pripadate ni jednoj znanstvenoj instituciji, obratili meni koji sam također izvan svake institucije. Moj rad nije ni po čemu dio neke škole, pokreta ili bilo kakva institucionalnog projekta nego je skroz slučajan i privatan. Živim od novinarstva i znanošću se bavim jer mi zadovoljava znatiželju i daje dojam da činim dobro za zajednicu. U tome ću vjerojatno još dugo biti usamljen, jer se niti jedna institucija u Hrvatskoj, niti itko u njoj, ne bavi holističkim pitanjima krša.

Ipak, knjiga koja je povod ovoj diskusiji imala je nekoliko vrlo afirmativnih prikaza. Ali, za me neočekivano, najviše iz humanističkih krugova. To mi je bilo silno olakšanje, jer se važan dio knjige bavi humanističkom valorizacijom krša – to je uostalom njezin smisao – pa sam se sam pribojavao kako će biti dočekana u tim krugovima. Dapače, ohrabrilo me da se u međuvremenu fokusiram na taj pristup i da slobodnije i s više odgovornosti donosim sudove o upotrebi krša.

Nisam primijetio da se išta promijenilo u tradicionalnim karstološkim krugovima ili bilo kojim drugim krugovima. U lipnju 2022. je u Postojni održan redoviti znanstveni skup čija je tema bila regionalna karstologija. Ona daje mogućnost da se neka površina krša osmisli cjelovitije i mogla je biti sretan put prema širim pristupima. No, konferencija je zadržala okvir uobičajene geoznanstvene karstologije s ponekim biološkim radom. Na sličnom je tragu i monografija Karstology in the Classical Karst autora većinom s toga Instituta, koja je izišla 2020. kod uglednog međunarodnog izdavača Springera. Ona fizikalno-kemijski do zadivljujućih dubina ponire u krške procese u stijeni i pojedine odnose u krškim staništima, ali se ne bavi apercepcijom krša, niti društvo u većem dijelu Dinarskog krša ima ideju da postoji nešto što se zove krš. Kad je krajem 2009. godine nakon kratkog života ponovo ugašen državni Centar za krš u Hrvatskoj, napisao sam komentar o stanju krša pod naslovom „Polovica ničega“, budući da krš prekriva oko polovicu Hrvatske, a u javnom diskursu uopće ne postoji. Taj naziv-ocjena važi jednako i danas.

Osjećam se dužnim priznati da neke važne stvari za znanost nisam naučio od znanstvenika nego od umjetnika. Jako me se dojmila izjava filmskog redatelja Zorana Tadića (1941-2007), koji je svoje krimiće smjestio među potleušice na zagrebačkom Trnju. Kako je objasnio, važno je pronaći domaću scenu za filmsku priču, jer ne možete hrvatski krimić smjestiti na dokove New Yorka. Moj tretman krša duguje tom uvidu.

“Raspadanjem tradicijskog sustava vrijednosti, trebao bi jačati novi sustav odgovornog građanstva, ali umjesto njega više jača želja za prisvajanjem javnih dobara, što je ključna vrijednost kapitalizma.”

Pronalazite li u klasicima karstologije i pionirskim istraživačima Popova polja svoje uzore, smatrate li se Cvijićevcem, Absolonovcem, Mićevićevcem? Je li u radovima ovih začetnika bilo tragova multidisciplinarnosti i onoga što će se kasnije prepoznavati kao cjelovito shvaćena karstologija?

Svjestan sam njihove važnosti u izgradnji moje slike krša. Jovan Cvijić (1865 – 1927) je bez sumnje velikan, ali je u našim zemljama doživio tužnu sudbinu. U svijetu se smatra ocem karstologije, jer je 1893. u Beču obranio tezu Das Karstphänomen, prvi sistematičan pogled na krš, a potom objavio i brojne radove o samom kršu i odnosu čovjeka i krša, među kojima se posebno ističe dvotomna Geomorfologija (1924, 1926). On je također autor brojnih antropogeografskih radova među kojima su najčitanija dva toma Balkanskog poluostrva (1922. i 1931). Njegovi prirodoslovni radovi su danas kod nas uvelike zanemareni. Društvene, pak, u „srpskom svetu“ slave, dok ih u ostalim južnoslavenskim zemljama osuđuju zbog velikosrpskog nacionalizma. Istina je da on u Balkanskom poluostrvu smatra da su svi Južni Slaveni ustvari Srbi i iznosi još dosta danas neprihvatljivih ocjena, ali to je bio ključni narativ u doba nastanka ovdašnjih nacija, i slične pristupe možemo naći u svim narodima. Danas je to protiv zdrave pameti – ako projiciramo njegovu tadašnju suvremenost na današnje doba, i on bi zacijelo bio protiv toga – ali većina ga i dalje tumači u tom ključu, pri čemu zanemaruje ne samo mnoštvo novih metoda od nano prodora u krš do remote sensinga, s jedne strane, nego i čine grijeh protiv ekosistemskih načela i načela humanizma i kozmopolitizma. Jedna od strana J. Cvijića se ogleda i u Mićevićevoj ulozi. Ljubo Mićević (1886-1941) je bio lokalni entuzijasta iz Zavale kojeg je Cvijić potaknuo na rad, što je rezultirao iznimno vrijednim knjigama. Nažalost ustaše su ga ubile o prvoj endehaovskoj dugodnevici, na svetog Ivana 1941., i danas se rijetko spominje, i to također u nacionalnom ključu.

Karel Absolon (1887-1960) je u nizu radova proslavio sliv Omble. U esejima o cestama po Dinarskom kršu, koje je objavljivao 1916. u kulturnom magazinu Zlatá Praha, za Omblu je rekao da je najveća ponornica u svijetu, a za krš u kutu između Neretve i mora (misli na južnu istočnu Hercegovinu i Primorje) da je najbogatije područje u svijetu po podzemnoj fauni. U tim tekstovima nahvalio je pećine malog sela Grebaca, prvog do Osojnika, upravo obrnuto od onoga koliko su ovdje stalno prešućivane. Kao karstolog imao je tri stručna života. U jednom je ostvario karijeru arheologa/antropologa, a u druga dva bio geograf i biolog. Obišao je desetke puta razne pojave u Dinarskom kršu, u Vjetrenici je bio 27 puta, u vrijeme dok se jedva s konjem moglo proći kroz njegove vrleti. U Brnu je osnovao Antropos institut, danas paviljon u okviru Zemaljskog muzeja, a kasnije bio profesor na Karlovu sveučilištu.

Najpoznatiji je po paleoantropološkom otkriću figurica Venere, koja spada među najstarije keramičke predmete na svijetu. Ta je statua datirana 29.000-25.000 prije današnjice i pronađena je na paleolitskom nalazištu Dolní Věstonice u Moravskom krasu 1925. godine. U Hrvatskoj je 2019. u Arheološkom muzeju u Zagrebu bila postavljena izložba njegovih memorabilija „Balkanska putovanja Karla Absolona (1908. – 1920.)“, ali mi se čini da je malo tko iz prirodoslovnog svijeta znao za nju, iako je ovdje Absolon puno poznatiji po istraživanju prirode krša, kojem su putovanja bila posvećena. Absolon se nalazi pod jednom drugom vrstom dvojbi, karakterističnom za Češku koja je davno nacionalno sazrela, pa ga iz dijela struke optužuju da se koristio spletkama i krađama tuđih istraživanja da bi gradio svoju reputaciju. Na to se malo tko osvrće, ali i ne opovrgava.

Obojica, velikani, žrtve su znanosti koja ih nije u stanju suvremeno holistički reinterpretirati, nego ih promatra kroz prizmu svoga feuda i prošlih vremena i tako prepušta zloupotrebama.

Imajući na umu Vaše istraživanje i višedecenijsko iskustvo bavljenja ovom temom, a uzimajući u obzir i autorovu biografsku poziciju, koliko su Popovo te hercegovački krš i njegova kompleksnost poznati, osviješteni u Dubrovniku, dubrovačkom kraju, njegovom povijesnom i kulturnom prostoru? Koliko je Dubrovnik svjestan svojih veza s Popovom, stoljeća sebe u Popovu, stoljeća Popova u sebi?

Na Vaše pitanje je teško odgovoriti bez empirijskih dokaza, a njih nema, tako da se moramo naslanjati na pomoćne pokazatelje. Ako postoji motiv zbog kojeg bi Popovo bilo privlačno u Dubrovniku, to su zavičajne i rodbinske veze koje s tim krajem ima veliki broj građana Grada, ili pak nacionalna agenda koja zadnjih tridesetak godina dominira u pogledu na prostor. No ta agenda u ovom slučaju nije toliko komforna, jer je s druge strane granice u nju ugrađen antipod, naime dijelom teritorija upravljaju deklarirani zakleti neprijatelji. I odnos prema mojim radovima prate ti elementi. Oni u kojima sam se bavio ratom i nacionalnom poviješću toga kraja, promovirani su uz službene počasti.

Mislim da se općenito u Dubrovniku malo razmišlja o bilo čemu iza ili iznad Golubova kamena poviše izvora Omble, čak i kad su o tome egzistencijalno potpuno ovisi, kao što je slučaj o Trebišnjici. Dovoljno je pogledati što se zbiva doslovce na sjevernoj padini Golubova kamena, na Ivanici, koja svoj otpad i fekalije izručuje u izvor iz kojeg Dubrovnik pije vodu, ili dijelom u Župski zaljev. Međutim, ima ili je bilo ljudi u Dubrovniku, koji su poznavali Hercegovinu bolje od tamošnjih istraživača ili su (bili) duboko svjesni njezina mjesta u povijesti i sadašnjosti Dubrovnika. Takav je, npr. bio profesor Ivo Banac (1947-2020) i možda još neki.

Odnos prema kršu Popova polja može možda ilustrirati ova zgoda. Kad je u freško otvorenom Prirodoslovnom muzeju (2009), ocu svih dubrovačkih muzeja koji je dugo bio zatvoren, bila pripremljena izložba o podzemnoj fauni, dan prije otvaranje obišla ju je tadašnja gradonačelnica Dubravka Šuica. Vidjevši da je ispod niza fotografija na kojima su snimljene životinje stavljena oznaka mjesta – „Vjetrenica, BiH“ – aktualna potpredsjednica Europske komisije naredila je da se oznaka odmah ukloni. Tako, one koje su snimljene u Primorju, zadržale su u potpisu lokalitet, a one koje su snimljene s druge strane državne granice, ostale su bez pripadnosti mjestu. Iako je u prirodoslovnim krugovima Vjetrenica „marka“, koju su kustosi s ponosom naveli, Šuica je to shvatila kao opasnost aktualnom poretku vrijednosti i smatrala se pozvanom da ga zaštiti „osljepljivanjem“ Hercegovine.

“Sam snosim sve troškove istraživanja i sudjelovanja na skupovima, a moju se ulogu u prenošenju znanja ignorira i suzbija. Na više desetaka ponuda raznim sveučilištima i fakultetima da im držim kolegije o percepciji prirode i okoliša, osobito krša, ili o odnosima medija i okoliša – kojeg u Hrvatskoj unatoč retorici o klimatskim promjenama nema ni jedan studij novinarstva – nisam dobio čak ni jedan odgovor.”

Uvijek sam bio dojma kako je u modernom znanstvenom pristupu našoj domaćoj, narodnoj kulturi i povijesti nedostajalo onoga što bi se jednom riječju moglo nazvati empatijom. To je često rezultiralo idejnom sterilnošću i izostankom intimnog odnosa prema ljudima i prostoru o kojem se govorilo. Rečeno se opravdavalo objektivnošću, znanstvenošću, metodološkom uobičajenošću. Eskiviranjem odnosa s ovdašnjim narodnim duhom, mitom, emocijama i prostorom, čini mi se, sasvim prirodno, došlo je i do manjka istinske brižnosti prema fizičkom okolišu… Je li osvjedočena jalovost i limitiranost ovakvog pristupa nešto što se u novije vrijeme mijenja? 

Slažem se. Taj se nedostatak empatije zbog metodoloških razloga u brojnim krugovima pogrešno smatra kvalitetom. Ja to vidim kao posljedicu mehanicističke paradigme znanosti. Objektivnost je metodološki uvjet, ali je dala zaklon mnogima koji svoj posao otaljavaju bez dubljeg smisla. Iscjepkanost na discipline i institucije potisnula je pravi smisao znanosti. Nakon što su profesori Adam Benović (1943-2011) i Boško Skaramuca (1941-2023) otišli u mirovinu, na Sveučilištu u Dubrovniku nitko ne smatra intelektualnom obavezom zaštititi jako ugroženi supstrat na kojem počiva ovdašnja zajednica.

Ja kao pojedinac koji ne pripada institucionalnom sustavu, osjetim na svoj način to institucionalno-disciplinarno hipostaziranje znanosti. Sam snosim sve troškove istraživanja i sudjelovanja na skupovima, a moju se ulogu u prenošenju znanja ignorira i suzbija. Na više desetaka ponuda raznim sveučilištima i fakultetima da im držim kolegije o percepciji prirode i okoliša, osobito krša, ili o odnosima medija i okoliša – kojeg u Hrvatskoj unatoč retorici o klimatskim promjenama nema ni jedan studij novinarstva – nisam dobio čak ni jedan odgovor. Kad pokrenem postupak za stjecanje znanstvenog zvanja, stvori se toliko problema da je sasvim jasno da se sustav brani iz neznanstvenih razloga. Nikad neću biti predmet nikakve službene pohvale, stimulacije ili nagrade, jer se one dodjeljuju članovima institucija.

Kako struka koja je nekoć osmislila „revolucionarne“ zahvate u Popovom polju, danas, u retrospektivi, sagledava vlastite poteze? Koliko je relevantno u današnjem vremenu osvrtati se u prošlost i tamo tražiti odgovore, uzevši u obzir mantre o skorašnjem novom zlatnom dobu u koje ćemo uploviti pod budnom paskom ekspertokracije, korporacija i financijskih moćnika, ne zaboravljajući think tankove globalističke provenijencije? Izgleda da će se problemi današnjice, nekad u budućnosti, već po pravilu, ipak svaliti na leđa ljudi, beskorisne izjelice, a da će „struka“, također po pravilu, nastaviti obavljati svoju vjekovnu misiju.

Znanost koja je to napravila teško će prihvatiti da je u nečemu pogriješila, premda je vlastito preispitivanje jedan od njezinih ključnih trajnih zadataka. Nekada, kad su se planirali ti veliki projekti, društvena je baza znanosti bila znatno uža, a znanost bila elitnija stvar. Danas, kad je baza šira, imam dojam da je odnos banalniji. Više puta sam uočio da danas znanstvenici koji neposredno rade na nekom zadatku, npr. na nekoj studiji utjecaja na okoliš, štimaju rezultate za naručitelja, a da svi drugi prešućuju te falsifikate. Zato nitko ne može biti amnestiran. Imamo istinski paradoksalnu, premda za naše prilike sasvim normalnu činjenicu, da su ekosistemski zasadi ugrađeni u svako područje upravljanja – od voda, preko otpada, prometa, itd. – a da se istovremeno potpuno ignoriraju od dna do vrha.

Koliko Vam je bilo važno u svojoj knjizi progovoriti o prapovijesnoj baštini Popova i koliko je ona bila (ne)prepoznata u periodu socijalizma, a koliko je to danas i na koji ju se način tretira? To što je nekoć završavala u građevinskom materijalu, ne znači da se to ne događa i sada. Povijesni Popovac je zasigurno osjećao neku vrstu strahopoštovanja prema mističnoj i nepoznatoj drevnoj ostavštini, a kako ju doživljava današnji čovjek?

Čini mi se da bi za odgovor na ovo kompleksno pitanje bila potrebna znatno veća rezolucija podataka, neka vrsta longitudinalnih studija sa iznimno iskusnim i kreativnim analitičarima. Naime, dokaza za propadanja i obezvrjeđivanje lokaliteta imamo odavno. Trebalo bi slijediti pitanje zašto se ruši duhovni sustav koji čuva vrijednosti spomenika. Čini se zbog smjene svjetonazora. Odnos prema baštini i prostoru se razvija i jača u okviru političkih ili upravnih razdoblja, a ruši njihovom smjenom. Tako, muslimanska baština je stoljeće i pol nakon povlačenja Otomanskog carstva u Popovu polju svedena gotovo na toponime. Raspadanjem tradicijskog sustava vrijednosti, trebao bi jačati novi sustav odgovornog građanstva, ali umjesto njega više jača želja za prisvajanjem javnih dobara, što je ključna vrijednost kapitalizma. Premda je na djelu neka vrsta deklarativne zaštite nacionalnih vrijednosti, ona nema značajnog učinka.

“Sve to dugo traje i postaje sve normalnije da se u jamama čuvaju ključevi za neki budući rat. Kao novinar sam slušao od slovenskih dužnosnika da hrvatska službena politika nije pokazala ni minimum suradnje kod ekshumacija žrtava Drugog svjetskog rata u Sloveniji, iako bi se u medijima mogao steći dojam da joj je to prioritet.”

Vjerojatno najtamnija popovska tema, istovremeno najbanalnija, u smislu ljudskog korištenja prirode za prikrivanje vlastitih zločina. Postoji li mogućnost praćenja korištenja jama u ove neljudske svrhe i u dubljoj prošlosti?

Slažem se, to je najtamnija tema na Dinarskom kršu uopće. Za njezino praćenje dublje u povijest trebalo bi istražiti etnografsku i pučku baštinu, ali ne vidim nekoga koga bi to zanimalo. To je bez sumnje davna pojava, ali jame masovne grobnice koje su se nametnule kao takva tema, presudno su rezultat modernizacije života: prvo, političke modernizacije koja je totalno ovladala sviješću čovjeka, i drugo, modernizacije tehnologije koja je olakšala masovne zločine. I prije su postojala masovna stradanja i okrutnosti koje bi danas malo tko radio, poput rezanja tisuće glava ili njihovih dijelova – noseva ili ušiju – koje su slane u centre moći kao dokaz pobjede. No, kod jama masovnih grobnica se spaja nekoliko psiholoških, političkih, metafizičkih i drugih slojeva, koji ih čine iznimno složenom pojavom.

Sve vojske za vrijeme Drugog svjetskog rata su koristile jame masovne grobnice – ustaše, četnici i partizani – ali su za njihovo povijesno zrenje u našem kraju presudno zaslužni maligni fašistički režimi. Najjači impuls su im dali pripadnici NDH na središnjem dijelu Dinarskog krša.

To teško povijesno iskustvo duboko je ukotvljeno u identitetima zajednica, pa bi bio potreban iskren pristup u njihovu razrješavanju. Rodbina ima potrebu dostojanstveno sahraniti svoje žrtve, odnosno, prevesti ih iz svijeta pakla, kako se razumije njihov trenutni položaj u jamama, u svijet smiraja. No, kako je to u osnovi kolektivni čin, on prolazi političke manipulacije kojima ne nedostaje neke vrste revanšizma, pa umjesto pijeteta, nerijetko se javljaju želje za poništavanjem nepovoljnih vojnih rezultata u ratu, što je pokazao Joža Pirjevec u knjizi Fojbe. Jednostavno, politike iz nacionalne povijesti uzimaju samo ono što im odgovara, u pogledu datuma od kojeg se računa da je jama postala masovna grobnica, preko interpretacije prilika do podrijetla stradalnika i krvnika. Na primjer, Koritska jama kod Bileće je bila mjesto masovnih stradanja muslimana iz prve petine 20. stoljeća, kad su do te mjere pobijene neke obitelji iz Gacka da su je zbog toga prozvali Dizdaruša, ali se to ni u istraživanjima, ni u ekshumacijama, a niti u srpskim komemoracijama igdje spominje.

Sve to dugo traje i postaje sve normalnije da se u jamama čuvaju ključevi za neki budući rat. Kao novinar sam slušao od slovenskih dužnosnika da hrvatska službena politika nije pokazala ni minimum suradnje kod ekshumacija žrtava Drugog svjetskog rata u Sloveniji, iako bi se u medijima mogao steći dojam da joj je to prioritet. Pokušao sam, dok sam se bavio Vjetrenicom, okupiti predstavnike udruga nestalih u BiH i međunarodne znanosti koja se bavi društvenim aspektima krša, i nismo makli dalje od početnog sastanka.

“Nema dovoljno glasne javnosti da kaže: bando lopovska, dosta je s tim uništavanjem našeg općeg dobra.”

Profesor Stipe Grgas Presvlačenje krša nazvao je postdisciplinarnim djelom, primjećujući kako je iskoračivanjem iz uvriježenih disciplinarnih protokola autor želio na što obuhvatniji način dohvatiti cjelinu i kompleksnost predmeta istraživanja. Imajući na umu ovaj detalj, kao i golemu akribiju uloženu u rad, koliko Vam je, post-festum, bitno svjedočiti o samom poslu pisanja ovakve knjige, o investiciji, osobnog vremena, duha i volje, unutar realnosti koja od njega kao pojedinca i profesionalca svakodnevno zahtijeva angažman na mnogo paralelnih i različitih polja? Što Vam je intimno značilo realizirati ovakav znanstveno-kreativni pothvat?

Svaka knjiga priželjkuje javnu diskusiju, to joj je smisao. Presvlačenje krša je moja doktorska teza i nastala je kao studijska podloga za donošenje što bolje odluke o sudbini Vjetrenice. Ideja je bila da što je moguće više istražim sve aspekte Popova polja i presložim to znanje u neku znatno vjerodostojniju i humanistički prihvatljiviju sliku. Na temelju toga znanja i diskusija s najrelevantnijim stručnjacima, došlo se do uvjerenja da bi trebalo pokrenuti zaštitu toga područja u kategoriji nacionalnog parka, a u međunarodnim okvirima da se predloži upis na UNESCO-v Popis prirodne baštine. U diskusiji je sudjelovao i šef odjela za krš IUCN-a Australac Elery Hamilton-Smith (1929-2015), koji je za tu priliku na moj poziv 2006. posjetio BiH. Zajedno smo obišli krš od Omble preko Grebaca do Vjetrenice, ponore Popova polja i Trebišnjicu do Bileće, izvor Bune i kanjon Dive grabovice na Čvrsnici, te se sastao s predstavnicima svih razina vlasti i održao dva predavanja u Zemaljskom muzeju i ANUBiH. Logika krša nameće da se zaštiti znatno šire područje od same Vjetrenice: Popovo polje i sve pobrđe do jadranske obale, uključujući izvore i vrulje od Omble do Malostonskog zaljeva, a vjerojatno i donji tok Neretve. Vjetrenica je znanstveni i baštinski epicentar, ali cijelo to područje je de facto Vjetrenica. Borba za te vrijednosti se vremenom sve više zaoštravala i mi braneći to javno dobro došli u sukob s lokanim vlastima i otjerani iz Vjetrenice, a ona je – okrajci toga područja – u međuvremenu proglašena zaštićenim krajolikom. Proglašenje zaštićenim krajolikom je uvredljivo za Vjetrenicu jer je to najniža kategorija u sustavu zaštite, a radi se o najvažnijem hot-spotu podzemnog biodiverziteta u svjetskim razmjerima. Recimo, sličan sustav, Wind Cave u Južnoj Dakoti, još 1903. je proglašen nacionalnim parkom, iako se ne bi moglo reći da je imalo važniji od naše Vjetrenice. Da se razumijemo, ni najviša formalna zaštita ne bi bila jamstvo u državi koja se urušava zbog korupcije. Cijela ideja je svedena na prazne riječi, neku vrstu mitologiziranja za samozavaravanje i za potrebe turističkog marketinga. Jedan snažan istraživački zamah, koji je tragao za novom slikom  svijeta, srušen je i tako je prekinut kontinuitet akumulacije znanja. Osobno sam nemjerljivo profitirao i zahvalan sam Vjetrenici jer je korjenito primijenila moje gledanje na svijet.

Čini li Vam se kako se je percepcija krša zadnjih godina ipak donekle transformirala te da je tema „krš“ postala zanimljiva široj publici? Dojam je da se fenomeni povezani uz krš sve više sagledavaju iz raznih perspektiva, predstavljeni od strane određenih institucija, neovisnih istraživača, pojedinaca i organizacija koji populariziraju njegove brojne aspekte. Ovo pitanje gotovo je autoreferencijalno, budući da ste jedan od aktera najpozvanijih da o tome nešto kažu, s obzirom na Vašu vlastitu ulogu aktivista, istraživača, znanstvenika i pisca, ukratko, najautentičnijeg promicatelja karstologije kao interdisciplinarne znanosti kod nas.

Istina, ima pomaka, pa i uspjeha. Ombla je primjer. Od krša dostojna prezira, postao je pozitivan oslonac u borbi za zaštitu. Takve situacije su zahvalne za širenje znanja, jer su neka vrsta arene u kojoj su oružje uz ino i stručni pojmovi. Uz ovo bih istaknuo dvije stvari: prvo, malo bi tko prije nekoliko godina mogao očekivati da će podzemna fauna postati ključ za zaštitu Omble – u čemu su dobro došla istraživanja i pisanja o njezinoj sestri Vjetrenici – i drugo, sve to ne bi bilo dovoljno da se projekt nije morao financirati novcem Europske razvojne banke. Zbog medijske buke, Banka je nametnula potrebu primjene slova zakona, a ne samo njihovo fingiranje kao što se uobičajeno radi u Hrvatskoj. Sjetite se da je studija utjecaja na okoliš već bila prošla sve faze i bila pravomoćno usvojena. Sve studije za prethodne zahvate, ali i one koji su slijedile – evo recimo sada HE Kosinj – nasilno su progurane kroz upravni postupak.

Krš se i u nekim drugim situacijama udomaćuje kao pozitivan pojam, bilo da do takvog dolaze aktivisti vlastitim traganjima ili da ga nalaze u javnosti iz navedenih diskusija. Za to bi im dobro došla dostupnost toga znanja u cjelovitijem obliku, ali za sada nema institucije koja bi stvarala i diseminirala znanje o kršu, a znanstveni radovi su rijetki i slabo dostupni. Kao što znate državni Centar za krš je ukinut 2009. nakon pet godina beskorisna postojanja, i to je najmanje peti propali projekt u proteklih stotinu godina. Jedan od njih bio je i Biološki institut u Dubrovniku koji je ranih pedesetih bio otvoren i okrenut kršu, a nakon kadrovskih promašaja preusmjeren prema oceanologiji, te takav funkcionira i danas. Idealno bi bilo stvaranje holističkog centra za krš koji bi imao istraživačku i edukativnu ulogu, odnosno za krajolike, čiji bi krš bio važan odjel.

Za kraj, ima li krš šansu izvući se neokrznut iz novih „ambicioznih“ društveno-političkih pothvata, poput aerodroma u Trebinju, CGO-a Lučino razdolje, nekih novih golf projekata sličnih onom umalo realiziranom na Srđu ili slučajeva nalik ne tako davnoj dramatičnoj prijetnji opstanku spilje Vjetrenice? Što ga čeka u vremenu koje je pred nama?

To prvenstveno ovisi o snazi javnosti – vlast će uvijek nastojati očuvati postojeći kurs neodrživosti, ali i biti prisiljena prihvatiti ono što javno mnijenje postavi kao kanon – a tu ne vidim dovoljno ohrabrujuće znakove. Istina, stječe se dojam da javnost sve više osjeća te probleme. Pored prirodoslovaca, sve više osjetilnosti se javlja u umjetničkoj i humanističkoj inteligenciji, i naravno, među udrugama. Nedavno su u Zagrebu postavljene dvije kazališne predstave u kojima su Zemlja ili okoliš glavni junak. Likovne izložbe već dugo tematiziraju ekološke probleme. Međutim, ti krugovi nisu operativno aktivni za zaštitu okoliša niti su spremni izići na ulicu. Dug je put između stavova koji naginju zaštiti okoliša, i onih koji su se spremni izboriti za to.

A treba govoriti i ići do krajnjih konzekvenci, jer je igra ludog telefona čest oblik zadržavanja postojećeg stanja stvari. Evo jednog moga nedavnog iskustva. Istražio sam okolnosti u kojima je dubrovačko smetlište Grabovica dobilo dozvolu za produženje rada. Za te potrebe njezina lokacija proglašena je trećom vodozaštitnom zonom, premda je stvarno druga. Takvi objekti ne smiju se graditi ni u trećoj, a kamoli u drugoj zoni. Nakon višemjesečnih istraživanja u kojima sam u više navrata morao koristiti pravo na pristup informacijama, dobio sam potvrdu da je studija falsifikat. Naime, firma Ekotours, čije je vodstvo osuđeno za korupciju s Bandićem, pala je u dugove i ugasila se dok je trebala isporučiti studiju, a glavna stručna osoba – hidrogeolog – odbio nagovore da potpiše da se lokalitet nalazi u trećoj zoni i prekinuo suradnju. Dakle, netko je potpisao u njegovo ime i napravio ozbiljno krivično djelo, temeljem kojeg je proveden upravni postupak. Dubrovački gradonačelnik nije htio odgovoriti, a na važne dijelove pitanja ni Vodovod. Napisao sam tekst koji je Hina objavila, ali niti jedan dubrovački portal nije smatrao da je taj problem važan, pa nije čak ni prenio tekst, a kamoli da je nastavio istraživanja. I tako je sve prešućeno. Dokumentacije za sve zahvate od Lučina razdolja do Grabovice su jednako falsificirane. Problemi se vide tek kad se pojave projekti poput aerodroma Trebinje. Nažalost, ne ekološki, nego se javna rasprava nadigne na političkim temama kojima se nastoji dati okolišno pakovanje. Vlast s obje strane granice naprosto lažira upravne postupke i provodi ono što hoće. Nema dovoljno glasne javnosti da kaže: bando lopovska, dosta je s tim uništavanjem našeg općeg dobra. Sve kulturne udruge u Dubrovniku trebale bi za prioritetni cilj postaviti jačanje svijesti o unikatnosti prirode koja nam je sudbinom dodijeljena. Nema te kulture koja ima smisla ako zanemaruje prirodu na kojoj počiva.

Jedan od ključnih problema je u medijima. Naši mediji ekološke teme najčešće gledaju kao dio spektakla (ako je svjetska tema, npr. Greta Thunberg) ili straha od katastrofe. Nema istinskog shvaćanja važnosti okoliša, niti da s važnim spoznajama okoliša treba promijeniti sliku svega. Priroda se promatra izvanjski, separacijski, kao da joj ne pripadamo. Hrvatsko novinarsko društvo dodjeljuje okolišnu nagradu zajedno s HEP-om, najvećim uništavačem krških okoliša u Hrvatskoj. U zboru za okoliš HND-a cijelu godinu nemaju nikakvih aktivnosti osim ove oko nagrade i tako je HND prepustio HEP-u da oblikuje – opstruira – politiku okolišnog novinarstva u Hrvatskoj.

Evo još jednog moga iskustva koje govori o kapacitetu hrvatskog društva da reagira na klimatsko zagrijavanje. Kako mi sunčani dani jako puno znače, a oni mirni zimski u Zagrebu barem dijelom budu ispunjeni maglom – dok moj brat po bonaci uživa u ribanju od Mljeta do Svetog Andrije – primijetio sam da su prva dva mjeseca 2022. godine u Zagrebu bila iznimno sunčana. Provjerio sam stanje klime za pojedine gradove u unutrašnjosti i uvjerio se da je to očito. Zamolio sam nadležnu službu u DHMZ-u da mi to protumači. Najprije su djelovali kao da nisu ni primijetili tu okolnost, ali su mi za dva tjedna to potvrdili i klimatološki protumačili. Tražio sam dalje tumačenje od raznih službi kako je ta znakovita promjena utjecala na život u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Iz ministarstva u čijoj su nadležnosti adaptacije na klimatske promjene nisu davali izjave, ali su mi u podužem razgovoru dali sugestije koga da pitam. Međutim, nisam dobio odgovor ni od koga, ni od Ministarstva poljoprivrede, ni od biologa s Agronomskog fakulteta, ni od Udruge za solarnu energiju, kao ni od savjetnika Predsjednika Republike za energetiku i klimatske promjene. Jedini odgovor dobio sam od Društva za gestalt psihologiju, ali sam po sebi nije značio mnogo, pa nisam ni objavio tekst. To je reakcija hrvatskog društva na klimatsku krizu. Kad vidite da nadležno ministarstvo donosi zakone u zadnji mogući čas, poput roka do kojeg je bilo dozvoljeno korištenje najlonskih vrećica, i da ni danas nije vidljiva svrhovitost te odluke, ili da ne poduzimaju ništa da bi riješili problem otpada nego nastavljaju s potpuno besmislenim mastodontima od centara, te ignoriraju lokalne sredine koje su unatoč tome napravile sjajne iskorake – imali smo dvoje ministara koji su tome pristupili na pravi način:  Mirelu Holy i Slavena Dobrovića, ali je oboje smijenjeno prije nego što su nešto uspjeli napraviti – vi imate okvir za razumijevanje perspektive.

Lokalne zajednice koje su se otele tome sustavu su jedini pozitivni primjeri. Imamo općina u Međimurju koje odvajaju 80 posto otpada. Krk grabi prema CO₂ neutralnom i energetski samodostatnom otoku, koji je doista rijedak dio Europe u Hrvatskoj. Čestitke tako mudroj politici lokalnih vlasti i udruga. Na neke ekscese udruge uspješno odgovore, poput festivala bespravne gradnje, koji je vrijednosno i scenski vrijedan divljenja. Ali to je malo. Gdje bismo mogli vidjeti perspektivu? Jedino s vremenom, da odrastu neki mladi.

Da zaokružim, Dubrovnik bi primjenom ideja o zaštiti prostora od Omble i Malostonskog zaljeva do Popova polja, zajedno s tamošnjim lokalnim zajednicama, dobio ekološko-humanistički brand jednog od najistaknutijih krševa u svijetu, iznimnu lepezu krških atrakcija, distribuciju pritisaka na znatno širi turistički prostor, i dodatak tržišta jednih Plitvica; plodno Popovo polje za poljoprivredu i pobrđe za autohtonu stočarsku proizvodnju, čija bi se hrana plasirala na tržištu gdje je proizvedena; jačanje ruralnog područja i jednu zelenu tranziciju. U vrijeme kad smo se mi time bavili, do 2010. iz Hrvatskog zavoda za zaštitu prirode su stizale pozitivne reakcije na tu ideju.

---

Razgovarao: Đino Đivanović

polis.ba