Ivo Josipović: Politika i moral u Hrvatskoj

Odnos morala i politike

 

Odnos politike i morala jedna je od najstarijih i najsveobuhvatnijih društvenih tema. Sigurno, uvijek je bila i jedna od najkontroverznijih, naročito nakon što je Machiavelli napisao svoju knjigu Vladar, 1513. godine. Ove je godine 500-godišnjica prvog pojavljivanja rukopisa, a knjiga je objavljena tek nakon autorove smrti, 1532. godine.

 

Predmet je praktički neprekidne rasprave u području prava, politike, političke filozofije te analize međunarodnih odnosa. Centralno pitanje koje Machiavelli postavlja je pitanje odnosa morala i politike.

 

Je li politika uspješna samo kad je ”očišćena“ od morala? Jesu li moral i politika dvije – ako ne već suprotstavljene – a onda sasvim odvojene pojave, međusobno nespojive? Moraju li državni poglavari, upravljači, vladari – ako žele biti uspješni – ”zaboraviti“ na moralne norme, i usmjeriti se na tehnologiju vladanja? Je li uspjeh važniji od moralnosti? I, što je to uopće uspjeh u politici?

 

U širem smislu, pitanje se ne odnosi samo na cilj osvajanja ili opstanka na vlasti, nego i na postizanje drugih ciljeva. Je li opravdano, ako je u interesu nekog ”višeg“ cilja zaboraviti na etiku?

Svrha političkog djelovanja

 
Osobno, spadam u one koji ne vjeruju da politiku treba odvojiti od morala. Znam da ima mišljenja kako je politika gotovo pa osuđena na ignoriranje morala, te da je ona uglavnom borba za moć. Ima ljudi koji vjeruju da je politika samo instrument provođenja interesa – osobnih, grupnih i nacionalnih. No, na svakome tko djeluje u prostoru politike je da se upita o svrsi i cilju takvog djelovanja. A svrha i cilj moraju biti usmjereni određenim vrijednostima, među kojima su i moralne.

 

Politika nije samo tehnologija vladanja, nego je pokušaj ostvarivanja nekog društvenog cilja. Što je bliža moralnim načelima i vrijednostima, to je bliža ljudima. Problemi s kojima se suočavamo u suvremenim okolnostima – kao što su npr. demokratski deficit, osjećaj da političari predstavljaju samo sebe i čine neku ”klasu po sebi”, da su iznevjerili građane koji su ih izabrali i zajednicu kojoj su na čelu – često proizlaze upravo iz zaborava jednostavnog pravila: politika jest i mora biti svrhovito djelovanje kako bismo ovaj svijet učinili boljim, poštenijim, pravednijim, ljudskijim.

 

Zaboravljanje svrhe političkog djelovanja i njegovo svođenje na puku tehniku i tehnologiju – u samom je srcu suvremenih političkih problema. Ako se želimo vratiti ljudima, a time i vratiti povjerenje ljudi u političko i javno djelovanje, moramo odbaciti ideju o nespojivosti politike i morala.

 

Važnost načela u političkom djelovanju

 

Stoga mislim da nije moguće – nije dobro, a ni korisno – isključiti moralne aspekte kad se donose političke odluke. Jasno je da u javnom odlučivanju nije moguće uvijek poštovati sva načela morala koja bismo poštivali kao privatne osobe. Ponekad moramo donijeti odluke, za koje znamo da su tek izbor između dva zla, pa biramo manje zlo. No, to ne znači da bismo trebali unaprijed isključiti elemente moralnosti iz odlučivanja. Uvijek kad je moguće, trebali bismo voditi računa da djelujemo moralno, da se ponašamo tako da naše djelovanje ne oštećuje druge.

 

Kad djelujemo u politici, moramo se zapitati: bismo li i mi sami, da nismo u poziciji odlučivati nego da smo podložni odlukama koje se donose, bili zadovoljni tom odlukom? Pritom ne mislim na to, bismo li bili zadovoljni ishodom koju neka odluka ima na nas osobno, nego – jesmo li uvjereni da je ona donijeta na pošten i pravedan način. Jesmo li uvjereni da je ona legitimna – a ne samo legalna. Ivan Pavao II. isticao je da državna vlast bez načela ne vodi dobru:
”Demokracija bez načelâ lako se pretvara u otvoreni ili skriveni totalitarizam, kao što to pokazuje povijest. Crkva ne zatvara oči pred opasnošću fanatizma ili fundamentalizma onih koji u ime ideologije, koja se smatra znanstvenom ili religioznom, misle da smiju nametati drugim ljudima svoje poimanje istine i dobra.”

Također, moramo voditi računa o tome da svaki put kad djelujemo tako da oštećujemo druge protivno moralnim načelima, kada smo pogriješili, ali i kada smo donijeli neku odluku iz nužde – kao manje zlo, izrazimo žaljenje i ponudimo kompenzaciju. Ponekad je isprika i jasno izraženo žaljenje, zapravo, već vrlo mnogo. U svijetu u kojem je politika samo tehnologija, isprike se teško upućuju, žaljenje se ne artikulira, a kompenzacije nema.
Prava mjera u odnosu morala i politike

 

Postavlja se pitanje: Kako naći pravu mjeru u odnosu morala i politike? U odgovoru na to pitanje, svatko se mora osloniti na vlastiti osjećaj pravednosti i moralnosti. Postoje, pritom, i određene univerzalne vrijednosti – određeni ”Duh vremena”, da se izrazim na način blizak filozofima.

 

No, na osobi je da taj ”Duh vremena” artikulira u vlastitom iskazu i ”prevede“ u konkretno političko djelovanje. Osobe ostaju subjekti politike. Bez njih se ni pravednost ni moralnost neće dogoditi. Pravednost i moralnost događaju se samo ako djelujemo pravedno i moralno. Zato je ključno da u našoj javnoj djelatnosti nikada ne zaboravimo na ta načela.

 

Isto tako, važno je da očekujemo od drugih – nama poznatih ili nama nepoznatih – da stvore moralnu politiku, da gradimo kriterije koje ćemo primijeniti i na druge, i na sebe. Ipak, konačno, u javnom djelovanju svatko je stvaratelj vlastita lika, i svatko pred sobom i pred drugima odgovara za učinjeno ili propušteno.

 

Što znači moralno djelovati? Primjerice, djelovati iz uvjerenja. Djelovati s više transparentnosti, više poštivanja drugih, više suzdržavanja od pohlepe ili privilegija koje sa sobom donosi vlast. Djelovati moralno, znači i samoograničiti moć koja proizlazi iz političke pozicije. Znači djelovati u korist zajednice, a naročito u korist onih koji se sami ne mogu izboriti za pravednost.

 

Korupcijski slučajevi nas često podsjećaju na pitanja morala. Nasilništvo moćnih nad nemoćnima, zanemarivanje slabijih i manjina, invalida, onih koji žive u okolnostima koje su im nametnute i na koje ne mogu utjecati. Slučajevi zloupotrebe položaja… pojave klijentelizma od kojih je najopasniji onaj politički, a svaki klijentelizam krši načelo pravednosti.
Pravda i pravednost

 

I doista, treba nam više osjećaja za druge, više oslonca na pravdu i pravednost. Pravednost je bio glavni zahtjev i program na kojem su mi građani dali povjerenje i izabrali me za Predsjednika Hrvatske prije gotovo četiri godine. Pravednost nije samo stvar pravosuđa, odnosno institucionalne strukture kojom se ona može ”osigurati“. Pravda ovisi i tome imamo li ili ne  – kao pojedinci, ali i kao društvo – razvijen osjećaj za pravdu. Da učinimo i ono na što nismo obvezani zakonom, ako držimo da je moralno i pravedno. Da ne čekamo naputak ili odluku ”odozgo“, nego da djelujemo na poticaj vlastitog osjećaja morala. Da ne okrenemo glavu na drugu stranu kad vidimo nepravdu, naročito kad se radi o slabijoj i time nepravdi izloženijoj strani.

Neke odluke koje donosi većina, imaju potencijal da naštete pojedincima ili manjim grupama. Pravedno je da se pri odlučivanju ne vodi računa samo o interesima onih koji odlučuju – nego, koliko je to moguće, o ”općoj volji”, o duhu vremena i osjećaju morala.

 

To oslanjanje na osjećaj za pravdu naročito je važno u društvima koja su iz povijesnih razloga često doživljavala ”prekid“ pravnog i političkog kontinuiteta. U stabilnim društvima, osjećaj pravde i pravednosti se ugrađuje u institucije, i to kroz duže vremensko razdoblje, dakle, u kontinuitetu.

 

Institucionalna pravda se time postupno prilagođava duhu vremena. Pojedinac se može osloniti na postojeću institucionalnu infrastrukturu, kao i na činjenicu da su koordinate koje određuju što je pravedno a što nepravedno manje-više stabilne. Nema improvizacija, nema lomova, nema iznenađenja. Postoji, također, i mogućnost stalnog ”popravljanja“ sustava, bez lomova i nasilja.

 

Ali, osjećaj pravde ili nepravde, u ”normalnim vremenima“, u uređenom i demokratskom društvu, bez obzira na slabosti koje postoje i u demokracijama, nisu i ne mogu biti izgovor za voluntarizam, nepoštivanje institucija, načela pravne države.

 

Zato je posebno umijeće i velik izazov osjećaj za pravdu i pravednost uskladiti s demokratskim sustavom i obvezama koje za svakog od nositelja državnih i političkih funkcija proizlaze iz Ustava i zakona.
Specifičnost (tranzicijskih) zemalja s ”prekidom“ pravnog i političkog kontinuiteta

 

Međutim,  povijest Hrvatske i susjednih zemalja nam nije ostavila takav stabilan poredak, niti stabilan sustav vrednota. To se odnosi i na većinu zemalja u Europi, jer smo svi imali tragično 20. stoljeće, puno revolucija, ratova, okupacija, pa i autoritarnih i totalitarnih režima. Trebalo je preživjeti u tim lomovima. Trebalo je sačuvati osjećaj za pravdu i moralnost. To, naravno, nije bilo ni jednostavno ni lako. Naslijedili smo mnoge nepravde, koje su počinjene u prošlosti. Nismo mogli tek tako okrenuti stranicu, i reći da nas se te prethodne nepravde ne tiču.

 

U stabilnim društvima, osjećaj za moralnost i pravednost može se u velikoj mjeri prepustiti institucijama, te se možemo osloniti na njih. Iako, nikad bez kritičnosti i nikad do one mjere koja bi dala neki ”carte blanche“ pojedinim segmentima vlasti.

Međutim, u društvima kao što je naše, od posebne je važnosti da razvijemo osjećaj za pravednost kod građana, te da taj osjećaj pravednosti dodatno naglašavamo kroz političko i javno djelovanje.
Primjer tranzicijske Hrvatske

 

Hrvatska je nova država na mapi Europe. Nastala je nakon raspada politički bipolarne Europe, proizašla iz specifičnog konteksta bivše jugoslavenske države. Neću govoriti o povijesti, jer sam zagovornik onih koji iz povijesti puno uče i ugrađuju naučeno u budućnost, ali onih koji ne žive prošlost. Zato ću samo spomenuti da je Hrvatska ušla početkom devedesetih na put tranzicije koju su prolazile sve ostale države nakon promjena u devedesetim.

 

Postkomunističke tranzicije bile su složene: one su uključivale i političke i ekonomske aspekte. Politički, ti su se sustavi transformirali iz autoritarnog sustava u demokracije. Ekonomski, prešli smo iz centralno planske ekonomije na gospodarstvo utemeljeno na slobodnom tržištu.

 

Hrvatska je međutim imala i treću i četvrtu tranziciju. Treća se odnosi na raspad jugoslavenske i stvaranje hrvatske države, a četvrta – na prijelaz iz rata u mir.

 

Možemo reći kako se u tranziciji hrvatsko društvo gradilo na pluralizmu političkih i moralnih zasada, od kojih je gotovo svaka imala određene povijesne zasluge, ali i povijesni teret.

 

Politički lijeva Hrvatska baštini pozitivne tekovine antifašizma i ideju socijalne pravde, ali i nosi teret političke represije i egalitarizma.

 

S druge strane, desna Hrvatska, koja se često (nekada s pravom, nekada ne!) povezuje s Katoličkom crkvom, baštini antitotalitarizam, sklonost demokratskom društvu i otvorenom tržištu, a nosi (u jednom dijelu) teret paktiranja s nacizmom u II. svjetskom ratu, nacionalizam i optužbe za ekonomsko predatorstvo i socijalnu neosjetljivost.

 

Naravno, slika nije crno-bijela. Mnogi su ljudi, i s desna i s lijeva željeli biti pravedni, tražeći često i dobro u političkim zasadama druge strane političkog spektra. Danas s punim pravom možemo reći da u Hrvatskoj imamo i ljevicu, i desnicu, i centar s punom demokratskom legitimacijom, uz zaista marginalne političke snage koje tendiraju lijevom ili desnom ekstremizmu. Ali, moramo znati, umjerenost, tolerantnost i demokratičnost političke scene nije zauvijek dana i za nju se stalno moramo boriti!
Katolička crkva o politici i demokraciji – značenje 2. vatikanskog koncila

 

S obzirom da sam danas ovdje, u Vatikanu, ne mogu ne istaći pozitivne ideje Katoličke crkve prema politici i demokraciji, posebice u zaključcima II. vatikanskog koncila. U njima se priznaje i prihvaća politički i religijski pluralizam u društvu, afirmiraju vjerske slobode i laičnost izražena u autonomiji različitih pozitivnih društvenih vrijednosti.

Teza o neophodnosti političkoga angažmana katolika je integralan dio socijalnog nauka Crkve, sadržan kako u koncilskoj pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, tako i na poseban način u enciklikama Ivana XXIII. Pacem in terris i Pavla VI. Octogesima adveniens. Naš istaknuti katolički sociolog Željko Mardešić je u potpunosti na tragu II. vatikanskog sabora kad kaže:

 

”Svi kršćani trebaju u političkoj zajednici postati svjesni svog posebnog poziva: oni naime trebaju biti primjer razvijajući u sebi svijest dužnosti i zalaganja za opće dobro, a djelima valja da pokažu kako je moguće uskladiti vlast sa slobodom, osobnu inicijativu sa solidarnošću i potrebama čitavog društvenog tijela, potrebno jedinstvo s plodnom raznolikošću.”

 

Ili, kako se ne sjetiti recentnih riječi Pape Franje, koji, također na tragu II. vatikanskog koncila, u jednom od novijih intervjua za La Republicu kaže:
“Nisam se obraćao samo katolicima nego svim ljudima dobre volje. Rekao bih da je politika najvažnija građanska aktivnost te ima svoje polje djelovanja, a to nije polje religije. Političke institucije su svjetovne po definiciji i djeluju u svojim područjima. Svi moji prethodnici isto su govorili, barem je tako već čitav niz godina, doduše s različitim naglascima. Vjerujem da katolici koji su uključeni u politiku svoja vjerska uvjerenja nose sa sobom, ali da isto tako imaju zrelu svijest i znanje kako ih primijeniti. Crkva nikada neće ići mimo svoga zadatka promicanja vrijednosti, barem dok sam ja ovdje.”
Moralni aspekt politike u tranzicijskoj Hrvatskoj

 

Kad se danas osvrnemo na to dugo razdoblje hrvatske tranzicije, koje počinje prvim demokratskim izborima i osamostaljenjem Hrvatske, a u glavnim crtama završava ulaskom u Europsku uniju 1. srpnja ove godine, možemo vidjeti da je uspjeh pojedinih faza ove složene tranzicije ovisio u velikoj mjeri o pitanjima koja sam ranije spomenuo.

 

Prije svega, ovisio je o tome jesmo li se u svojim postupcima vodili načelima moralnog djelovanja, ili razumijevanjem politike kao puke tehnologije vladanja. Ili još gore, kao instrumenta ostvarivanja nekih partikularnih, ponekad i nemoralnih ciljeva.

 

Ulaskom u tranziciju, napustili smo dotadašnji društveni i ekonomski poredak, uvelike i moral koji je prevladavao. Ratno je vrijeme i agresija koje je Hrvatska bila žrtva, donijelo i pretjerani nacionalizam, netrpeljivost prema manjinskim zajednicama, a iza njega, često se krio nemoral grabeži: otimanje do tada zajedničkog, društvenog vlasništva s pogubnim posljedicama za mnoge pojedince.

 

Pobjeda u oslobodilačkom ratu omogućila je i transformaciju društva prema tolerantnom i liberalnom, prema mogućnosti da se artikulira zahtjev da društvo bude demokratsko, da bude pravedno i otvoreno za različitosti.

Ali, posebice u sferi ekonomije i rada, kao i drugdje u svijetu, posumnjali smo u načela ekonomskog liberalizma i morala povezanog s njim. Ekonomska kriza donijela je nepravde za koje uvelike možemo ustvrditi da su rezultat divlje, devijantne verzije kapitalizma. Hrvatsko društvo, kao i mnoga europska i svjetska društva, traži model koji bi na pravedan način zadovoljio legitimna očekivanja građana: ona o slobodama, uključivši i ekonomske slobode, kao i ona o solidarnosti i jednakosti šansi za sve.

 

Pogreške koje smo učinili, bile su rezultat zanemarivanja moralnog aspekta politike. Često smo griješili prema onima koji su u političkim i ekonomskim promjenama ostajali bez posla i socijalne sigurnosti.

 

Griješilo se i prema onima koji su raspadom jedne države i stvaranjem druge ostali nezaštićeni i osjećali snažan osjećaj nesigurnosti i straha. Rat je stvorio mnogo nesreće: mnogi su ostali bez svojih najbližih, bez zdravlja, bez doma, bez posla, bez budućnosti. Kako smo se odnosili prema tim ljudima? Jesmo li učinili sve što smo mogli?
Vizija Hrvatske kao pravednog društva

 

Pravedno društvo ne može ignorirati ova pitanja. Moramo pomagati onima koji su – ne svojom krivicom – postali žrtve ratnog sukoba ili tranzicije iz jednog ekonomskog sustava u drugi. Posebice, ne smijemo ignorirati one koji su došli u društveno inferiornu poziciju direktnom ili indirektnom krivnjom politike, kao što je to slučaj s ljudima koji su izgubili posao i socijalnu sigurnost zbog nemoralne, nekad i nezakonite pretvorbe i privatizacije.

 

Ponekad se, iz nekog drugog konteksta, čini da su naši izdaci za socijalnu skrb i druge vrste pomoći najugroženijima previsoki. Ali, pritom se često zaboravlja na ovaj kontekst koji implicira obvezu moralnog djelovanja.

 

Hrvatska je sebe u Ustavu definirala kao socijalnu državu. Velik je izazov za Hrvatsku poštivati to načelo, kroz socijalna davanja pomoći najslabijima, da bi se svima osigurao život dostojan čovjeka, a u isto vrijeme, zbog krize, ne imati dovoljno sredstava za to. U sadašnjoj situaciji, pravednost našega društva i solidarnost koju trebamo pokazati na velikim su iskušenjima.

 

Istodobno, obaveza nam je da upozorimo, a gdje treba i da sankcioniramo u pravnom smislu, djelovanje koje je na tuđoj nesreći gradilo vlastiti prosperitet. Ukinuli smo zastaru za kaznena djela koja najviše vrijeđaju pravo, ali i moral. Ratne zločine, teške ekonomske zločine iz pretvorbe i privatizacije i ratno profiterstvo ne možemo zaboraviti i oprostiti. Ne treba zaboraviti ni oprostiti ni zločine motivirane politikom, bili ti zločini lijevih ili desnih korijena.

Na žalost, u II. svjetskom ratu, nakon njega, te tijekom prošlog rata na području bivše Jugoslavije, takvih je neoprostivih zločina, koji su udarili na same temelje čovječnosti, koji su zatrli život i dostojanstvo pojedinaca, bilo na pretek.

 

U svom djelovanju, kao Predsjednik Republike, naročito sam naglašavao važnost izražavanja pijeteta i žaljenja svim žrtvama rata – bez obzira na nacionalnost, političku pripadnost i okolnosti u kojima su poginuli. Smatrao sam i smatram da je od iznimne važnosti da se svako zlo, a naročito ubijanje nevinih ljudi, žrtava rata – osudi, bez obzira kad se u prošlosti dogodilo. Moralno je i pravedno da se svakoj žrtvi poklonimo u dubokoj i iskrenoj šutnji. I da radimo tako da se nikada više ne ponove užasi rata i nasilja, kakve smo vidjeli u našoj prošlosti.
Rizici moralnog djelovanja

 

Ponekad, moralno djelovanje u javnoj sferi nosi sa sobom određene rizike za pojedinca koji se odluči na takvo djelovanje. Često se događalo da bi ljudi bez svoje krivice, zato što su slijedili vlastiti osjećaj pravde i pravednosti, stradali, umjesto da ih se tretira kao uzorne građane.

 

Imali smo više slučajeva ”zviždača“ – ljudi koji su iz moralnih razloga, koji su, kao što se pokazalo, bili usklađeni s javnim interesom – riskirali da izgube radno mjesto. Prekršili su određena interna pravila kako bi široj javnosti izložili nemoralno i nezakonito ponašanje.

 

U širem kontekstu, slično je i s građanskom neposlušnošću (civil disobedience) kao i s prigovorom savjesti (conscientious objection) kao specifičnim vrstama prosvjeda protiv onoga što građanin iz svojih moralnih načela drži neprihvatljivim.

 

U demokratskom društvu, ti oblici prosvjeda su dopustivi, i trebali bi poslužiti za jednu širu raspravu o samim zakonima. I jedan i drugi oblik prosvjeda je miran i nenasilan. Prigovor savjesti je pritom i individualan (za razliku od građanske neposlušnosti, u kojoj se poziva druge na prosvjed), te ukazuje na važnost poštivanja individualne autonomije svakog pojedinca.

 

Ali, od ovih, visoko moralnih građana, valja razlikovati ljude koji pod krinkom moralnosti postupaju nemoralno. Lažne optužbe radi vlastitog probitka, ne radi općeg interesa, optužbe kojima se neosnovano zadire u moralni integritet ljudi, jednako su neprihvatljive, i s pravnog i s moralnog aspekta. Razlikovati moralni prosvjed, ”zviždanje“ i građanski neposluh od nemoralnog lažnog optuživanja, nije uvijek lako.

 

Temeljitost provjere optužbi od strane nadležnih tijela i suzdržanost medija u njihovu prenošenju, sve do konačnog zaključka o osnovanosti optužbe, dio su etičnog postupanja. Moralna je obveza politike da osigura temeljitu provjeru optužbi i nesmetano funkcioniranje pravnog/pravosudnog sustava u ocjeni nepravilnosti koje se navode.

”Manje politike u moralu“

 

Kad sam ranije rekao da ljudi obično kažu da nam treba ”više morala u politici“, spomenuo sam i da potom kažu – ”ali, treba nam i manje politike u moralu“.

 

Na što se odnosi ovaj drugi dio rečenice? Odnosi se, po mom mišljenju, na ono što bismo mogli nazvati moraliziranje. Moraliziranje je oblik patroniziranja, pokušaj nametanja nečijeg osobnog stava ili osjećaja za pravednost drugima, govorom s visoka. Ono ukazuje na odnos nejednakosti između onoga tko moralizira i drugih, tj. onih kojima se poruka upućuje.

 

Onaj tko moralizira i druge podučava kako se trebaju ponašati, što je zabranjeno a što dopušteno, preuzima funkciju ”učitelja“ ili ”oca“ naroda ili domovine, a to je pozicija povezana s autoritarnim sistemima, a ne s demokracijama. Političari su predstavnici naroda, a u demokraciji su izabrani na izborima. Oni nisu ni viši, ni vrjedniji od drugih. Podložni su istim kriterijima pravde i pravednosti, u mnogim aspektima i znatno strožim nego ”obični“ građani.

 

No, kad se radi o političkom djelovanju, upravo vrijednosti javnog morala čine naše društvo boljim. Dovode do suzbijanja pohlepe i svih pokušaja zloupotrebe moći, do više osjećaja za one koji se sami ne mogu štititi, više poštovanja za druge, više solidarnosti i transparentnosti u društvu. To su vrijednosti koje imaju svoje duboko moralno značenje, a istodobno su i ciljevi koje želim promovirati u  javnom djelovanju.
Značenje pluralizma u suvremenim društvima

 

Moram podsjetiti da u današnjem složenom društvu, pa i u Hrvatskoj, koegzistiraju različite, nekada i oprečne vrijednosti. Ne mogu se ne složiti s Johnom Rawlsom koji ističe kako je u suvremenim društvima život određen činjenicom pluralizma. Unutar istoga društva različita vjerska, filozofska i moralna učenja razilaze se a često i sukobljavaju oko vizije dobroga života.

 

Jedan od najvažnijih izazova za političku filozofiju, dodao bih, i za praktičnu politiku, predstavlja pronaći način kako uspostaviti trajan i stabilan obrazac suradnje između ljudi različitih uvjerenja poštujući posebnost i dostojanstvo svakoga od njih.

 

Osnove javnog i političkog života moraju stoga biti postavljene na zajedničkom presjecištu koje dijele sva ta učenja. Mogućnost pronalaženja te zajedničke točke ovisi u prvome redu o spremnosti svakoga od nas da toleriramo i uvažavamo mišljenja i stavove drugačije  od naših.

Odnos građana, pa i političara, prema raznim društvenim vrijednostima, prema određenim postupcima i ponašanjima, različit je. Podsjetimo se samo razlika koje građani imaju u odnosu na istospolne brakove, preljub, abortus, poslovne poteze koji koriste jednima a jako štete drugima, međusobna prava i obveze poslodavaca i radnika, iznošenje privatnosti, pa čak i razlike koje postoje u odnosu na ratni zločin.

 

Jednaki moralni kriteriji i spremnost da se sukob moralnih načela riješi primjenom ”višeg“ moralnog načela, pa i da se u određenim slučajevima prihvati koegzistencija različitosti, temelj su politike koja želi djelovati moralno. Naravno, pitanje granice iza koje kompromis postaje nemoralan, uvijek je otvoreno.

 

Zaključak           

 

Dopustite mi da privedem kraju ovo predavanje pozivom na stalno podsjećanje na vrijednosti i načela. U suvremenoj politici ali i u drugim oblicima djelovanja, kao da smo se prečesto usmjeravali na ”uspjeh”, pa smo sve počeli mjeriti ”uspjehom”, a ne ”svrhom” nekog djelovanja.

 

Ali, zapitajmo se i: što je to ”uspjeh”? Koliko on traje? Koju svrhu ima naše djelovanje, i kad je zapravo najuspješnije? Uvjeren sam da će nas ta pitanja dovesti nazad k temi morala i principima ljudskog djelovanja. Uostalom, nije slučajno da se Machiavelli u svom djelu poigrao naslovom: Il Principe, zapravo, nije miljama udaljeno od riječi ”princip”. Nemojmo ta dva pojma nasilno, nepotrebno i štetno razdvajati!

 

Završit ću riječima Vaclava Havela, velikog humanista, borca za ljudska prava, književnika i političara, koji je ”prakticiranje politike shvatio kao ispit skromnosti“ prožet duhom moralnosti koji je – ”prva i posljednja instanca, početak i svršetak, uvjet bez kojega se ne može i bez kojega je svaka misija osuđena na propast“.
Hvala!

 

(Prenosimo s portala bivšega predsjednika Ive Josipovića).

( Govor koji je na temu ”Politika i moral u tranzicijskoj Hrvatskoj”, odnosa morala i politike, održao kao Predsjednik Republike Hrvatske u Vatikanu 10. listopada 2013.).