Ivan Supek – Sukob između stvarnosti i ideologije
Humanizam na početku novog vijeka rastao je u opoziciji s crkvenim dogmatizmom i feudalnim poretkom; i slično će obnova humanizma između dva svjetska rata nadoći sukobom s agresivnim i totalitarnim ideologijama, kad su crkvu zamijenile jednako vlastohlepne partije a religiju jednako fanatične ideologije. Kad militantna i totalitarne ideologije kakve znanstvene spoznaje, ponajčešće ih iskrivljuju i zlorabe za svoje ciljeve, ponajprije za osvajanje i održanje vlasti. A ta zloraba nije manje pogubna od onog drugog najamništva u proizvodnji oružja masovnog uništenja. Upravo kad je relativistička doktrina etike bila na vrhuncu, fašizam je nasrnuo na osnovne humanističke vrednote: ljudsku jednakost, ravnopravnost naroda, slobodu mišljenja i udruživanja. Hitler je mogao jednako intenzivno osjećati da je pravo progoniti Židove kao što je jako osjećao Einstein da to nije pravo. U nacističkoj Njemačkoj bila je osuđena teorija relativnosti, a kvantna teorija bila je, kao i moderna umjetnost, smatrana izrodom židovsko-liberalnog duha.
Dva dobitnika Nobelove nagrade, Lenard i Stark, objavljuju utjecajnu Njemačku fiziku gdje se sva važna otkrića pripisuju germanskom geniju, a cijela teorijska fizika nadomješćuje povratkom na ‘zdrav germanski razum’. A taj isti Lenard preuzeo je Boškovićevu teoriju atoma u svojoj teoriji dinamida, naravno, ne spomenuvši ga. Geslo ‘Krv i tlo’ nije samo podjarivalo najstrašnije osvajačke planove, već je također postajalo vodiljom cijele fašizirane kulture, gdje se isticao i Heidegger slaveći u Nacionalsocijalističkoj partiji sintezu dviju najvećih ideja ovog stoljeća, Nacije i Socijalizma. Upravo taj agresivni nacionalizam ojačat će međunarodnu solidarnost i privrženost univerzalnim načelima, što je bilo uzdrmano moralnim relativizmom i individualizmom.
Paljenje knjiga u Berlinu 1933.
Filozofski su zanimljiviji bili sukobi protagonista moderne znanosti u umjetnosti s privrženicima dijalektičkog materijalizma. Sovjetski filozofi, točnije ideolozi iz Staljinove ere, prokleli su Einsteinovu teoriju relativnosti, ponajviše zato što su tu pogrešno vidjeli uskrsnuće filozofskog relativizma, a donekle i zato što Einsteinov sud Engelsovoj dijalektici prirode nije bio nimalo laskav. Još teže anateme pale su na kvantnu teoriju, osobito na Bohra i Heisenberga. Zaista, njihova interpretacija srušila je ontološke pretpostavke dijalektičkog materijalizma – predodžbu materije neovisne o ljudskom istraživanju. A također su Heisenbergove relacije neodređenosti pokazale da tradicionalni determinizam prestaje na pragu mikrokozmosa. Dosljedno je predodžba klasičnog determiniranog objekta ustuknula pojmu kompleksa mogućnosti, stroga kauzalnost statističkim zakonima. Sovjetski filozofi-ideolozi proglasili su odmah pristalice moderne znanosti krajnjim idealistima, i sukob se zapinjao 1930-ih godina na cijeloj svjetskoj ljevici. Budući da je teorija odraza bila također podloga estetike socijalističkog realizma, umjetnost je također bila uvučena u rasprave.
Afirmirajući univerzalne principe, pučka je fronta blažila, osobito u Francuskoj, sukob na ljevici. No rasplamsat će se na periferiji, u Jugoslaviji, oko Richtmanna i Krleže, koji će braniti nove ideje i autonomnost znanosti i umjetnosti nasuprot partijskoj ideologiji i direktivama. Richtmann je pisao u Pečatu da se dijalektika može održati samo u relaciji subjekta-objekta, dok nema smisla primjenjivati dijalektiku na samu prirodu, kao što su činili Engels i zastupnici dijalektičkog materijalizma. Krleža je pak odbacio teoriju odraza kao estetiku književnosti, a također je osporio marksističku tezu o ekonomskoj bazi i idejnoj nadgradnji. Zagrebački revizionizam 1938-40, htijući uskladiti marksizam s novom znanošću i umjetnošću, uzburkao je tada cijelu ljevicu, a preko stotinu napisa svjedočanstvo je duhovne živahnosti kakva se više nije ponovila oko filozofskih problema. Zacijelo, Zagrebački revizionizam bio je skopčan s pučkom frontom koja je također promicala politički pluralizam. Nakon pakta Hitlera i Staljina u kolovozu 1939. pučka je fronta u svijetu razbijena, a Kominterna se potpuno vraća na staru boljševičku poziciju s klasnom borbom, revolucijom i diktaturom proletarijata, osudivši revizioniste zbog prirepaštva građanskim strankama i nacionalizma.
| Ivan Supek, Filozofija znanosti i humanizam, (str. 437-438)
SNL, Zagreb, 1991. |
prometej.ba
