Dok se ohol toliko ne osvrće kakvo će mišljenje drugi imati o njemu, tašt je za to prekomjerno zabrinut
Najnaporniji i istodobno najčasniji je ljudski posao izgrađivati se u zrela čovjeka: razborita i slobodna gospodara svojih misli i želja, riječi i djela; istinita i pravedna u odnosima; hrabra i odmjerena u konfliktima; suosjećajna i solidarna prema obespravljenima; milosrdna prema slabima i grešnima; skromna u uspjesima; dostojanstvena u porazima; strpljiva i postojana u dilemama i krizama, patnjama i bolestima.
Velika prepreka u samoizgradnji su čovjekove mane. Posebno su to taština i oholost, jer one čovjeka uljuljavaju u osjećaju savršenosti, maskiraju se i najuzvišenijim vrlinama. Nisu uvijek tašti i oholi oni za koje se najčešće lijepe te etikete, nego često i oni koji misle da nisu. Nisu, primjerice, svi političari tašti, niti su svi intelektualci oholi, premda su njihova elitistička zvanja i zanimanja vrlo podatna za te mane. Jer i onaj koji ne zna dobro govoriti, može biti taštiji od dobrog govornika, budući da misli da zna najbolje šutjeti. Nema dakle čovjeka, nema ljudske osobine i vrline koja nije nagrižena taštinom i ohološću. Zato su stari taštinu i oholost stavljali na prvo ili na zadnje mjesto među manama: u prvom slučaju kao izvor svih grijeha, u drugom kao manu savršenih, posljednju i najtežu prepreku k punini ljudskosti.
Iako ih ne možemo s preciznošću razlikovati, jer su povezane i srastaju jedna u drugu, ipak taština i oholost nisu isto. I same riječi to kažu. Čini se da glavna razlika leži u tome što je tašt čovjek preosjetljiv za svoju veličinu. Dok se ohol toliko ne osvrće kakvo će mišljenje drugi imati o njemu, tašt je za to prekomjerno zabrinut. Oba su samoljubiva, ali dok se tašt više gleda u tuđim očima, ohol vidi samo sebe.
Taštih i oholih ljudi prepuno je na vodećim i odgovornim mjestima, jer misle da ljudska veličina raste visinom pozicije i utjecaja. Osim nezasitna nagona za vladanjem i dominacijom, tašte i ohole povezuje hvalisanje. Pritom su oholi suvereniji od taštih i uspješnije skrivaju svoju manu. Oholi su dominantniji i neovisniji, jer sami odlučuju komu će pokloniti svoju pažnju. Vladaju i taštima tako što im laskaju o njihovoj veličini koju ovi zapravo nemaju, a tašti udvornički služe oholima za mrvice njihovih pohvala.
Taština napastuje sve, i one koji uzmiču taštoj slavi, vladanju i samopokazivanju. I ružan i neuk može biti vrlo tašt. I kada odbija pohvale, kada se povlači u lažnu poniznost. Taština počinje već zarana, pogrešnim odgojem. Vrijeme je ne liječi i sa starenjem može samo osnaživati. Djecu se redovito preuveličava, hvali u nečemu što nisu dobro učinila; za kriterij dobrog ponašanja postavlja im se samo vanjska potvrda a ne unutarnja samostalnost, moralna vrednota i Božji zakon. Mnogi stariji su infantilni i nezreli, jer tašto očekuju pohvale o svojoj vrijednosti, love priznanja za zasluge, i one davne, koje su bile uobičajene, normalne, možda i sitne ili uopće nisu neke zasluge.
Taština, kao i njezina ruska varijanta – sujeta, doslovno znači ispraznost, praznu veličinu, nadimanje beznačajnosti. Ni taština, kao ni druge mane, nikada ne ide sama. Tašt čovjek redovito je zavidan, pun skrivene srdžbe i bijesa na lakoću i opuštenost drugih. Omalovažava i prezire stvarne vrijednosti i veličine. Živi u proturječju: nema samopoštovanja a napuhuje svoju veličinu. Zato se druži s onima koji se slično precjenjuju, koji jadikuju da im nisu priznate vrijednosti i zasluge, koji u sličnom kompleksu nepotvrđena mesijanizma ne mogu prekoračiti svoje granice, prihvatiti svoju realnost.
Tašt čovjek živi privid i prijetvornost. Kad god priča o sebi, o svojim poslovima, onda tu nema nikakvih problema, sve je sjajno, sve je najbolje. Za njega su problemi samo izvan njega, u drugima. Boluje od osteoporoze (Papa Franjo), kao trula jabuka, crven izvana, gnjio iznutra. Iznutra je anksiozan, nemiran i prazan, jer se hrani samo izvanjskim podražajima, ljudskim pohvalama; često depresivan i samotnički, jer nije izgradio autonomnu skalu vrednota ni unutarnju čistoću motivacija, niti umije uživjeti se u stanje drugoga; gori od unutarnjeg zlopamćenja i osvete, jer nije prihvatio svoja ograničenja i ne može priznati ni pohvaliti bolje od sebe; ne uviđa gdje griješi pa se ne zna pokajati ni tražiti oproštenje a ni oprostiti.
Tašt čovjek falsificira svoj život u strahu od susreta sa sobom. Izbjegava svaki ozbiljan razgovor o sebi, jer se lišio samorefleksije. Može razgovarati samo ako ga se hvali ili ako se kritizira one koji su njegovi protivnici. Ipak, rado govori o ljubavi, makar i površno i lascivno, jer sluti da je ljubav doista pravi lijek taštini. Glad za potvrdom i pohvalom, pokazuje da je tašt čovjek željan ljubavi, daleko više od ohola, ali ne uviđa da ga vlastito samoljublje priječi da prekorači granicu svoje tašte slave, da iziđe iz sebe preuveličanog, da se zaniječe u darivanju i počne voljeti skrovito, sa žrtvom, bez očekivanja samo ljudskih potvrda.
Ivan Šarčević. Tekst objavljen u Vjesniku franjevačkog samostana Jajce (ožujak 2017.), a preuzet uz dopuštenje.
