Ivan Šarčević: HNS je Čovićeva pozlaćena močvara nacionalnoga jedinstva

Dr. Ivan Šarčević smatra kako će “devedesetka” preživjeti “čišćenje” od ljudi koji nikada nisu otišli od Čovića i smatra kako će biti vrlo zanimljiva stajališta te stranke oko države BiH, hercegovačke entitetske retorike i pitanja Hrvata na cijelom području BiH. Prof. Šarčević smatra da je ozdravljenje hrvatske politike moguće s dolaskom iskrene alternative politici HDZ-a BiH i ne dvoji kako i crkveni ljudi moraju ispitati odnos s vladajućom hrvatskom politikom u BiH.

Za Dnevni list razgovarao A. Mrkonjić.

Rado bih na početku postavio konkretno pitanje, ali naprosto ne mogu mimoići stereotip i pitati kakvim ocjenjujete stanje u BiH neposredno pred raspisivanje izbora u BiH. Izvršna vlast formalno postoji na državnoj razini bez parlamentarne većine, a u FBiH sa sumnjivom potporom ili bolje kazati trgovinom?

Naše stanje je lošije nego što ga vidimo i priznajemo. Ekonomska kriza, dužničko ropstvo, nezaposlenost, kulturni primitivizam, moralna devastacija i religiozno licemjerje, nacionalne isključivosti i izolacije sve su veće. U začaranom smo krugu politikantstva. Osioni političari, zapravo populisti i svodnici masa uspjeli su svoj interes, dakle interes partijskog vođe i partitokratske klijentele prikazati kao nacionalni pa i državni interes. Politika i političari postali su svrha samima sebi. Zato naši izbori gotovo ništa ne mijenjaju, jer se ne mijenjaju ni politički akteri ni politička kultura.

Razlaz dvaju HDZ-ova oko zajedničkoga izlaska na parlamentarne izbore okupirao je pozornost hrvatske političke scene pa i šire. Je li to, po Vama, za Hrvate pogubno ili je možda i dugoročno bolje da je kakva-takva alternativa preživjela?

Njihov razlaz nije poguban kao što ni njihovo zajedništvo nije bilo od opće koristi osim za mali broj onih koji su između sebe raspoređivali pozicije vlasti i upravljanje javnim dobrima. Mislim da se na odnosu dvaju hadezeova može sagledati hrvatska politika u BiH, politika lišena odgovornosti, politika kao sredstvo zamagljivanja i instaliranja zaborava da se birači, da se narod, ne susretne s realnošću. Odnos dviju stranaka se ne analizira od njihova početka, osobito neautentični odnos između dvojice njihovih glavnih aktera – D. Čovića i B. Ljubića. Njihovo trenutno političko mešetarenje zavodljivo se predstavlja kao sveopći hrvatski interes kojeg bi bespogovorno trebali prihvatiti svi Hrvati. Valjalo bi, međutim, ponovno iščitati razloge zašto se osnivala Devedesetka, iščitati izjave Bože Ljubića o Čoviću i HDZ-u, analizirati put od Ljubićeva gubitka vodstva stranke kada je bio čak Tuđmanov kandidat, dakle od Čovićeve pobjede nad Ljubićem i vojnim krilom HDZ-a, razlazom sa Zubkom, pa preko “aprilskog paketa” 2006., izborne kampanje 2010., sve do prevare birača dobrovoljnim utapanjem u Hrvatski narodni sabor, u Čovićevu pozlaćenu močvaru nacionalnog jedinstva. Ljubićev tobožnji politički kontinuitet je razobličen a havelovska politika kojom se uznosio sunovratila se u nacionalističku sofisteriju. Naravno, i pri tome su D. Čović, njegove pratilje i pratitelji uvijek odgovorniji. Pa uzmite samo jedan jedini primjer: Što to Čović zajedno sa SDA radi s izborima u Mostaru a što s izborima na federalnoj razini? Jedan “nacionalni” princip izbora vrijedi za Mostar, drugi za Federaciju, a Dodikovu “prokletu avliju” ni da spomene.

Pa ima li alternative za hrvatsku politiku?

Ozdravljenje hrvatske politike u Bosni i Hercegovini dogodit će se samo ako se stvori istinska politička alternativa dominantnoj politici, dakle Čovićevom HDZ-u i svima onima koji tu politiku podržavaju ili s njome nemoralno surađuju. Problem hrvatske politike je složen, od nepriznavanja katastrofalnih pogrešaka u ratu, u suradnji s republičkosrpskim projektom pri protjerivanju vlastitih sunarodnjaka iz Bosne, u licemjernoj gradnji Federacije s Bošnjacima, u kontinuiranoj odsutnosti samokritičnosti, u nastavljanju zaglupljivanja Hrvata kroz nametanje zaborava, dakle, u neučenju iz vlastitoga iskustva. Svi koji se postavljaju kao alternativa takvoj politici moraju računati na ocrnjivanje, društveni progon pa i fizičke prijetnje. Mislim da Devedesetka može preboljeti zdravo čišćenje od onih koji nikada i nisu otišli od Čovića ili od politike u kojoj se nacionalizmom pokriva unosna pozicija. Mislim da može izdržati i medijsko i crkveno demoniziranje i izolaciju. No, pitanje je hoće li politika Devedesetke biti određenija, stvarno drukčija od politike koja opstoji na zloj prošlosti, na daytonskoj nepravdi i uzbunama zbog tobožnjeg nejedinstva; hoće li nedvosmisleno definirati svoj odnos prema državi, zatim prema Hrvatima u čitavoj zemlji i hoće li još više ojačati u bazi. To je dugoročan ali jedini valjan posao ne samo za Devedesetku nego za svakoga tko odgovorno pristupa politici. Krajnje je upitno hoće li se ne samo retorički prekinuti s herceg-bosanskom i s hercegovačko-entitetskom politikom, nego i s opsesivnim i autodestruktivnim tuđmanizmom koji Hrvatima niječe Bosnu i Hercegovinu kao jedinu stvarnu političku domovinu i državu, koji produbljuje sukob s Bošnjacima a fingira pomirenje sa Srbima, koji se ne suočava s podjelama između hercegovačkih i bosanskih Hrvata, koji imunizira Hrvate u teškoj “manjinskoj bolesti” od koje je bolovao sam Tuđman i svi njegovi epigoni: megalomansko precjenjivanje sebe samih i istodobno patološko umanjivanje svoje vlastite vrijednosti koja se onda zaodijeva u ugroženost od drugih. Jer kad pogledate vladajuću hrvatsku političku ili pseudointelektualnu garnituru, vidjet ćete koliko je samo napuhanog uzvisivanja i moralne praznine, vidjet ćete kakve se sve ništarije pa i kriminalni tipovi nisu bavili i ne bave “velikom” politikom i “intelektualnim” radom, a koliko je tek nepoznavanja, nevrednovanja, prezira bosanskih Hrvata, podcjenjivanja njihove tradicije, pogotovo one vezane za Bosnu, Sarajevo, Banju Luku, Posavinu, Tuzlu, Konjic… Takva politička, intelektualna i religijska struktura proizvodi samo nesreću i zlo. Uostalom, skoro sve naše dominirajuće politike i političare pokreće sebični interes, patološka strast za nepravdom i prezir prema različitima. Pogledajte “najuzornijega” među njima, Dodika, on uživa u nemoći i ponižavanju manjina u svom “reichu” ali i svojih podređenih ako mu se oni i slučajno usprotive. Kao svi makijavelistički vladari i naši političari uživaju kad ih se prepozna kao tvorce uništenja suživota i ove zemlje, ali i svojih neposlušnih sunarodnjaka. Tko promijeni tu politiku, on je alternativa, dostojan imena političara pa i državnika.

Mnogi su skloni tvrditi kako je to “fantomsko nacionalno zajedništvo” neviđena manipulacija u korist dominacije jedne stranke kroz perfidnu podvalu zvanu “krnji” HNS. Treba li Hrvatima HNS i biste li se Vi odazvali eventualnom pozivu da budete zastupnik?

Ovakav HNS treba samo Čoviću i nekolicini njegovih pobočnika kojima on trgovinom s podmitljivom bošnjačkom i lukavom srpskom politikom osigurava pozicije i ekonomske resurse, ili svoju lošu politiku skriva iza bezlične institucije i fluidne kolektivne odgovornosti. HNS podsjeća na komunističke politbiroe, na Tuđmanov VONS, na totalitarnu vlast koja po kriteriju slijepe poslušnosti sastavlja “najviši organ” koji onda ima navodnu zadaću zaštititi ugroženi nacionalni interes, a zapravo štiti samo njih same. Godinama vlada sljepilo za perfidnost kojom Čović uzurpira hrvatsku politiku i HNS pod idejom, kako Vi kažete, “nacionalnog zajedništva”, a obični ljudi, osobito crkveni, to zajedništvo čitaju kroz naočale jedinstva, izjednačujući ga čak s jedinstvom u vjeri. Kako je samo izopačeno da Čović i njegovi medijski i crkveni slugani, po njihovoj potrebi, svoj narod stalno s nekim plaše, sad komunizmom, sad udbom, sad s “daidžama”, sad muslimanima, sad Devedesetkom… Nacionalno jedinstvo koje se traži pod plaštem HNS slično je svakom totalitarnom parolašenju o ugroženom jedinstvu: jedna politika, jedna stranka, jedan vođa.

 

ivan sarcevic5t4rg

(fotografija: Lupiga.com)

Kako komentirate neuobičajeno žestoke kritike kardinala Vinka Puljića na račun jednostranačkoga HNS-a? Prepoznajete li možda neku vrstu zatezanja odnosa vrha Katoličke crkve i HDZ-a BiH?

Nisam primijetio nikakve posebno žestoke kritike niti zatezanja odnosa. Bilo je u tom odnosu koji traje više od deset godina i težih šutnji. I ne vidim da je kardinal rekao išta novo što ne znaju svi članovi HNS-a. To je jednostranački konglomerat i D. Čović neupitno sve određuje. Smatram da ne samo Devedesetka nego i crkveni ljudi trebaju ispitati svoj odnos prema vladajućoj hrvatskoj politici. Ljudi, međutim, imaju strah pred vlašću i moću i istodobno su fascinirani njome, na čemu svi loši političari pa i Čović temelje svoju politiku. A svaka vlast i moć prezire nemoć i slabost, posebno onu koja ih podsjeća na vlastitu moralnu mizeriju. Zato Čović i slični preziru sve što ih poziva na preispitivanje svoga političkoga djelovanja. Svaki put kada trebaju podnijeti račun za svoje upravljanje, a to je u demokraciji redovito pred izbore, pronađu nekog krivca, neku stranku, nekog žrtvenog jarca kojeg treba sotonizirati i na njega natovariti prokletstvo rušenja nacionalnoga jedinstva. Zato je i svaki kritički “ostatak”, posebno onaj ostatak hrvatskoga naroda u Bosni, u Sarajevu, stalni remetilački faktor tok “velikog” i tako žuđenog konačnog cilja – svehrvatskog jedinstva. Vidjet ćete kako će u vremenu do izbora Čović ili njegovi deputati, znanstvenici-obavještajci i primitivni kulturtregeri prokrstariti ne samo hercegovačkim nego i bosanskim župama a njegovi mediji demonizirati ne samo Devedesetku nego svaki kritički glas njegove loše politike.

Još nekoliko mjeseci je ostalo do parlamentarnih izbora. Plašite li se prljave kampanje pa možda i nasilja?

Ne plašim se prljave kampanje, a nje će biti. Ono pred čime zatvaramo oči su socijalni nemiri koji će sigurno ponovno doći, a politički će ih mešetari iz svojih “hacijendi” usmjeriti na nacionalne sukobe. Tih se sukoba plašim. Zastrašujuće je kako zla politika koristi ljudske nevolje, koristi sve, od Božjega imena do siromaštva, da rastoči svaki kohezivni supstrat ovoga društva i države.

Prepoznajete li kod Hrvata mentalnu pozitivnu energiju za promjene, neke nove snage i očekujete li neke dramatične promjene na listopadskim izborima, a ako ne, zbog čega?

Nisam bez nade, ali ništa iznimno ne očekujem, posebno ne brzu “mentalnu pozitivnu energiju kod Hrvata”. U tom narodu politički je gotovo sve devastirano i treba strpljenja i rada da se Hrvati susretnu sa svojom prošlošću, sa svojom realnošću, sa sobom. Ako bi se možda stvorila neka politička alternativa kakvu je donekle imala Devedesetka pred izbore 2010. s državotvornom politikom, dakle prije Ljubićeva nestrpljenja i odluke da ne ode u opoziciju, i ako bi se u tome ustrajalo, i to samo dugoročno, stvari bi se možda počele mijenjati. U nas nema dugoročne politike. Ako Devedesetka, druge hrvatske ili građanske stranke budu mislile kratkoročno i jedino na svoj interes, a zaborave obespravljene “ostatke” i “ostale” po čitavoj zemlji te odustanu od politike suživota dugoga trajanja, onda će i Raguž i drugi samo potvrditi politiku koju su većinom i do sada vodili, politiku otezanja, defenzive, politiku sitnih računa.

Ne vidimo svoju mizeriju

Hoće li BiH kao država možda krenuti napokon odlučnije europskim putem i s kojim elitama ili će to biti još četiri godine agonije pod dirigentskom palicom sadašnjih vladara?

Nisam vidjelac budućnosti i ne vjerujem u apsolutnu linearnost povijesti, dakle da bismo koračali samo naprijed i u bolje. Stalno treba ponavljati da ovdje ne postoje nikakve elite koje nas vode, a ako ih već tako nazivamo, one su, riječima Mirka Kovača, “gore od rulje”. One nas unazađuju. Mi stagniramo, mi još “popravljamo” prošlost, štoviše, mi još nismo stali pred ogledalo i iza maske umišljene nevinosti još ne vidimo svoju mizeriju, ciničko i razorno lice politike koju podržavamo.

Ivan Pavao II. zaslužuje spomenik

Kako osobno, a i kao fratar, doživljavate otkrivanje spomenika pokojnome Papi u Sarajevu?

Zbog svoga odnosa prema Bosni i Hercegovini, svim njezinim narodima i građanima Ivan Pavao II. zaslužuje spomenik. Mislim također da ne bi bilo dobro da se sve što je ovaj papa učinio za BiH svede samo na spomenik, jer u ovoj zemlji mnogi spomenici su najčešće izraz oboljela identiteta, označavanje teritorija, sredstvo borbe za zasluge, prilika za promociju i slavohleplje. Htio bih istaknuti da je Ivan Pavao II. osim priznanje naše države i zauzimanja za mir u njoj pokrenuo takve inicijative u Katoličkoj crkvi i u svijetu da vraćanje natrag znači nijekanje i humanosti i Kristova evanđelja. Mislim prije svega na njegove inicijative za mir u svijetu, zaboravlja se recimo njegovo protivljenje Bushovu ratu u Iraku; mislim zatim na njegov poziv katolicima na “čišćenje pamćenja”, na kajanje i traženje oproštenje za povijesne grijehe Katoličke crkve od križarskih ratova, inkvizicije, kolonizacije do progona vještica, znanstvenika…; mislim i na inicijative u ekumenizmu i međureligijskom dijalogu, posebno na svjetski važan međureligijski molitveni susret u Franjinu gradu Asizu 1986. koji je postao dragocjena i obvezujuća baština čovječanstva.

 

Dnevni list

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close