Izručujem se Božjoj volji tako da vjerujem da se bez Boga ništa ne događa, ali da nipošto ne mogu s apsolutnom sigurnošću tvrditi da je Bog to baš tako htio ili da baš tako želi da se čini ovo ili ono
Ako je u molitvi Očenaša najteže ostvariv članak o opraštanju, bez sumnje najnejasniji je članak u kojem molimo da se ostvari Božja volja. Površnim lakovjernicima i oholim pobožnjacima ovo djeluje bogohulno. Njima se, naime, Božja volja otkriva kao na dlanu, ona im je poštapalica, magična riječ koju izgovaraju u svako vrijeme i za svaki problem.
Ako takvi imaju vlast, redovito Božju volju izjednačavaju sa svojom. I nastaju nesreće. Stradaju nedužni. Strašna je vlast u rukama onih koji u svoju sitnu i parcijalnu volju utjeruju neizmjernu Božju volju da se svi ljudi spase. Takvi smatraju da se griješi jedino u području vjere, da se ljudi dijele na vjernike i nevjernike, a da se ne može griješiti u ljubavi prema bližnjemu. Može se vjerovati i mrziti. Povijest je prepuna malih i velikih uzurpatora Božje volje koji nemaju problema sa svojom praktičnom nevjerom i kojima je Božja volja sredstvo hladnog zatiranja ljudi. Takvih je posvuda. I u Crkvi. Oni su nadmeno sigurni u uklanjanju nevjernika, ni trunke pitanja, ni mrve grižnje savjesti ni kajanja. Svoju su volju izjednačili s Božjom a sebeljublje s pravovjerjem.
Ništa različitiji nisu ni oni koji umjesto Božje koriste volju naroda. Suvremene demokracije obiluju diktatorima, populistima, raznim svodnicima masa, teistima ili ateistima, koji svoje interese skrivaju iza narodne volje i rodoljublja. Toliki opet sjedinjuju Božju i volju naroda sa svojom i u propast zavode i svoj i druge narode. Ratovi, kao čista obijest poludjele volje za moću, opravdavaju se najgnusnijim bezboštvom i manipulacijom voljom naroda. Nažalost, većina ljudi svoju volju rado izručuje autoritetu, i to uvijek lošem. Volimo biti robovi. Jezivo je kako vjernici-bojovnici olako dehumaniziraju svoga neprijatelja, oduzimaju mu dostojanstvo koje ima od Boga, tvrdeći da se i Bog slaže s njihovim zatornim postupkom.
Ako se s ovih širina vratimo u naš mali, svakodnevni svijet, u svakodnevne odnose, vidjet ćemo da sve i počinje u našem malom krugu u kojem se njeguje sebeljublje i kult malih bogova kojima se podređuje sve, i Božja volja i ljudi. Takvima su najveći neprijatelji oni koji također vjeruju u Božju volju, ali su suzdržani u prizivanju na nju, sumnjaju u sebe, uče se imati makar malu vjeru, kao zrno gorušice; uče se dopustiti više voljeti od Boga i bližnjih.
Najnejasnija od svih tajni je Božja volja. Bez nje se ništa ne događa, slutimo joj obrise, vjerujemo da je uvijek usmjerena za naše dobro, kao i da je – za razliku od mnogih ljudskih konstrukcija – uvijek dobrohotna i prema našim neprijateljima.
Kada dakle molim da se ostvari Božja a ne moja volja te da na zemlji bude onako kako je u Božjem svijetu, na nebesima, onda to najprije znači odreknuće od svoga sveznanja, odustajanje od umišljenosti da bez ostatka poznajem Božju volju i zauzimanje poklonstvenog stava slušanja, ponizne otvorenosti nesagledivom Božjem naumu. Izručujem se Božjoj volji tako da vjerujem da se bez Boga ništa ne događa, ali da nipošto ne mogu s apsolutnom sigurnošću tvrditi da je Bog to baš tako htio ili da baš tako želi da se čini ovo ili ono. Pa ni onda kada pristanem na Božju volju i poput Joba kažem: Bog dao, Bog uzeo! Ili poput Isusa: Neka se vrši volja tvoja!
Najnejasnija od svih tajni je Božja volja. Bez nje se ništa ne događa, slutimo joj obrise, vjerujemo da je uvijek usmjerena za naše dobro, kao i da je – za razliku od mnogih ljudskih konstrukcija – uvijek dobrohotna i prema našim neprijateljima. Zato je zastrašujuće grešno kažnjavati druge, uklanjati druge, ubijati druge i to onda podvoditi pod Božju volju. Od toga je jedino strašnije ne pokajati se, nego se i dalje junačiti da smo izvršili Božju volju time što smo nekoga kaznili, odstranili, ušutkali ili ubili.
Nenadmašan uzor odnosa ljudske i božanske volje donose nam evanđelja u opisu Isusove getsemanske molitve. Kroz noć, sve do krvava znoja, Isus se pita i nosa s Božjom voljom. On bi po svom, ne bi kalež muke, a Otac hoće po svom! U Isusovu pristajanju na Božju volju nema nikakve zemaljske pobjede, nego strašan poraz. Istodobno, nije to nikakvo mazohističko-duhovnjačko predanje nejasnoj sudbini, nego svjesni i slobodni ljudski čin, čin totalne vjere koji ima kako egzistencijalno tako i političko, javno značenje jer u kritiku stavlja svako izjednačavanje ljudske i Božje volje, svu opakost vjerskih poglavara i svih moćnika koji bezbožno podmeću svoju i volju naroda pod Božju volju. Isusova getsemanska muka kritika je svim duhovnicima i duhovnicama koji, bilo u javnosti, s propovjedaonica pa sve do ispovjedaonica ili povjerljivih intimnih razgovora besramno zlostavljaju i zavode ljude na stranputice predstavljajući im sebične interese i lake putove, sebeljublje i mržnju prema drugima Božjom voljom s njima.
U Isusovu pristajanju na Božju volju nema nikakve zemaljske pobjede, nego strašan poraz. Istodobno, nije to nikakvo mazohističko-duhovnjačko predanje nejasnoj sudbini, nego svjesni i slobodni ljudski čin, čin totalne vjere koji ima kako egzistencijalno tako i političko, javno značenje jer u kritiku stavlja svako izjednačavanje ljudske i Božje volje, svu opakost vjerskih poglavara i svih moćnika koji bezbožno podmeću svoju i volju naroda pod Božju volju.
Vratimo se temeljnoj misli: Božja volja je neiscrpno i nesagledivo otajstvo vjere. U zavrzlamama i nevoljama života, u složenim okolnostima i situacijama, vjernika, poput Isusa, ne mogu mimoići maslinske noći. Naravno, nisu kod svakoga iste. Ali ako sami izmičemo ostvarenju Božje volje, uočimo da oko nas ima ljudi koji slično Isusu traže Božju volju. S iskustvom izdaje i zataje, u samotnoj tjeskobi, slično Isusu, i oni vape Bogu za jasnoću svojih odluka.
Tek smo odškrinuli vrata u beskrajni prostor tajne vjere koju predstavlja Božja volja. Ona se, ponovimo, ostvaruje u posve konkretnim situacijama. Nikada Božja volja ne lišava čovjeka njegove volje, mišljenja i slobode, odgovornosti i odluke. I nikada ga ne čini agresivnim ni kukavicom. U odnosu prema životnim prilikama i neprilikama, čitajući upravo iz Isusove getsemanske drame, sve se kreće između otpora i predanja, koje nije lako razgraničiti. Nije lagano zaključiti kad je i što je Božja, a što moja volja. Nije zatim odmah uočljivo kad i do koje se mjere treba predati onome što se ne može promijeniti, a ne upasti u kukavičluk i oportunizam; kad i do koje mjere treba pružiti otpor zlu a ne predati se mržnji, nasilju i osveti. Svakako, kako je to govorio uznik i mučenik nacističkog režima, evangelički pastor Dietrich Bonhoeffer, i otpor i predanje onome što nas zatiče treba da budu prisutni u našem djelovanju. To je izraz dinamične vjere u Boga i konkretnog nasljedovanja Isusa.
Stoga, kad u Očenašu molimo za ostvarenje Božje volje, nemamo drugoga puta nego se opet sjetiti Isusa i njegove duge noći razlučivanja i rasprave: Božja volja u odnosu na čovjekovu uvijek je izbor za ono teže, zapravo za najteže, za ono drugo od naše volje. To je volja koja, ako što žrtvuje, ne žrtvuje nikoga doli sebe sama; koja želi dobrotu, ljubav, milosrđe za sve. Nije to volja da se pokaže svoja veličina, nikakva duhovna nadmoć kako bi se obezvrijedilo drugoga, pogotovo ne da se uništi protivnika, nego da se jednakom ljubavlju odnosi prema prijateljima i neprijateljima. To je volja koja vodi križu tako da križeva više ne bude a da se ljudi više poštuju i ljube.
Ivan Šarčević. Tekst je izvorno objavljen u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kani, studeni 2023.
Prethodni tekstovi: [1] [2] [3]
polis.ba
