Ladislav Babić: Bestidna „bestidnica“

„Uzjogunili se hrvatski ekstremisti zato što je kardinal Vinko Puljić posjetio osuđenog Darija Kordića, zaboravljaju pritom ekstremisti da je to zapravo i dužnost Crkve, jedna od važnijih Isusovih poruka bila je: ‘Nisam došao da liječim zdrave’, pametnom dosta, budalama? Koga je briga što budale misle? Inače, Dario Kordić, hrvatskim budalama na znanje i ravnanje, je osuđen u Haagu, dakle, na sudu koji je oslobodio Stanišića, Simatovića, Perišića, koji Kadijevića nije procesuirao i koji je gotovo pa nagradio vukovarske krvnike. Treba li uopće komentirati što je Haaški sud?…“

Daklem, evo, upravo čitate što jedna budala misli o „hrabrom i velikom potezu kardinala Puljića…“, kako sugerira naslov portala s kojega je preuzet gornji citat, pa ako ste pametni – prekinut ćete i latiti se pametnija posla. Portal se deklarira kao nezavisni, što je čista istina jer je neovisan od pameti. Kaže dalje portal, slijedeći hrabro putanju kojom razum nikada nije kročio:

„Dakle, kardinal nije došao u zatvor i nekoga izuzeo krivnje ili mu nametnuo krivnju, on je došao tamo kao duhovni pastir Darija Kordića, naime, on je vrhbosanski kardinal, a Dario Kordić je iz Bosne i Hercegovine… Što i da nije, kardinali nisu političari?“

Jeli Puljić Kordiću nametnuo ili izuzeo krivnju, svakako ćemo ostaviti njegovoj duši da se nosi s time, no ono što spomenuti portal izričito sugerira u gornjim citatima je nevinost Daria Kordića, ratnog zločinca osuđenog na 25 godina zatvora. Jer, „Treba li uopće komentirati što je Haaški sud?…“. Da ni Puljić, kao visoki prelat „Crkve u Hrvata“ nije previše daleko od zaključka „nezavisnog“ portala, sugerira i sastav delegacije koja je došla posjetiti zabludjelu ovčicu. Osim, uzoritog kardinala (ima ih premnogo kojima je zaista uzor), delegaciju za spas duše posrnulog brava činili su još i ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije Mirko Šimić, Puljićev osobni tajnik Davor Topić, časna sestra i ravnateljica vrtića u Sarajevu Kata Ostojić, velečasni Davor Jurić i voditelj katoličke misije u Grazu fra Franjo Jurinec. Ukupno 6 osoba, sve neizmjerno zabrinute za Darijevo duhovno zdravlje, dok za zdravlje njegovih žrtava nema potrebe brinuti. Ono se nikako ne može pokvariti (doduše ni popraviti) jer su mrtve! Sad, jesu li dosegle raj nebeski ili su u panici – shvaćajući kakvi kardinali im tamo signiraju putovnicu – radije pohrlili u pakao, tko li će znati. Oni su ionako svoj pakao doživjeli na Zemlji, a priuštio im ga je đavolov izaslanik za čije se „duhovne potrebe“ kardinal došao pobrinuti – Dario Kordić.

Katolička crkva uvijek izričito napominje kako od njene brige (brige za što, drugo je pitanje) nitko na ovoj planeti nije izuzet. Bio katolik, inovjerac, ateist, agnostik, pravednik ili zločinac, pa čak i – ne daj bože – komunist. Bode međutim oči da se duhovnici „Crkve u Hrvata“ nekako previše bakću – još od svršetka Drugog svjetskog rata – dušama „vrlih hrvatskih sinova“, osiguravajući im sem „dušebrižništva“ i skrovišta, falsificirane pasoše za bijeg od pravedne kazne, držeći mise za pokojne ratne zločince, bez imalo konkretnog ograđivanja od konkretnih djela konkretnih ljudi. Sve nekako uopćeno, valjda da im ne povrijede suptilne dušice, jer – kako kaže „nezavisni“ portal: „nisu političari“. Teško se sjetiti nekog crkvenog pomena, ne samo na konkretne poginule partizanske borce, već ni za jednog od 141 katoličkih svećenika (pored pravoslavnih) koji su učestvovali u NOP-u prepoznavši, za razliku od možda i većine svojih konfesionalnih pajdaša, da se zlo ne može maskirati s dobro otrcanom nacionalnom krinkom. Trebalo je ravno 64 godine od kraja svjetskog rata da bi najviši velikodostojanstvenik „Crkve u Hrvata“ posjetio Jasenovac i tamo – uz formalno blagoglagoljenje o žrtvama i osudi ustaških zločina – naznačio kako se „Crkva nikome ne izvinjava“, spominjao Stepinca, žrtve komunističkog režima, Bleiburg, tražio „istinu“ (valjda njemu prihvatljivu) o broju jasenovačkih žrtava i slične licemjerne dodatke, koji najmanje priliče pijetetu trenutka odavanja pošte žrtvama. Posebno onima za koje je i sama u velikoj mjeri odgovorna. Vrhunac je bio izbjegavanje posjeta „Kamenom cvijetu“, simbolu „vjere u život“; jel’ stoga što je podignut žrtvama ustaškog terora u kvislinškoj državi velikom dijelu klera prirasloj srcu, jel’ zato jer su ga podigli komunisti, možda stoga što mu je autor Srbin ili nešto sasvim deseto (protokolarne dužnosti!), moralo bi se priupitati kardinala Bozanića.

Moglo bi se povjerovati u priču kako je Crkvi svaka duša, svaki živi ljudski stvor podjednako važan, kad tome ne bi proturječilo svekoliko povijesno i suvremeno iskustvo, uključivo i spomenutu posjetu zatvoreniku u štajerskoj prijestolnici. Moglo bi se povjerovati, da je kardinal samostalno (‘ajd, dodajmo mu i tajnika pride) obišao zločinca i pružio mu u miru i tišini vjersku utjehu, možda uz riječi kako će tek Bog dati konačni sud o njegovom zločinu. Kad bi to obavio kao istinski božji zastupnik, a ne selektor cirkuske ekipe koja je uz pompu i medijsku eksponiranost jasno dala do znanja da spomenuti zlotvor ima široku podršku, ako već ne od Hrvata a ono barem „Crkve u Hrvata“. Kad ne bi odmah potom bezbrojni mediji – poput spominjanog portala – nedvosmisleno stali, samo prividno iza pastoralne posjete kardinala jednom osuđenom zločincu, a u stvari iza zločinca (a time i njegovih zločina) samog. Pa kad božja ovčica, vuk u janjećoj koži, veliki kvazivjernik Dario Kordić na kardinalovo pitanje „Kada misliš da bi mogao konačno izići iz zatvora?“, odgovara: ‘Ne želim niti minutu ranije izići dok to ne bude Božja volja, a On je taj koji odlučuje”, nekako se čini u kontekstu pastoralne posjete zločincu, pravdanju njene neophodnosti navodno humanim razlozima, a praćeno neupitno nacionalističkim odnosom nekih medija prema događaju – slijedom logičkog sklopa koji nam se podmeće – sasvim neizbježni zaključak da je On bio taj koji je odlučio i o Mostaru, Ahmićima, Helidromu, Dretelju,… te je sasvim normalno kako je poslao jednoga od svojih zemaljskih zastupnika da utješi izvršitelja Njegove volje. Jer, što je naša spram božje volje, što je Haaški sud prema Božjem Sudu – naravno, ako ga se ikada dočekamo.

Više od dva tisućljeća, samoproglašeni tumači božjih nakana indoktriniraju mase božjim zakonima i mudrostima, prozivajući sebe jedinim tumačima, jedine ispravne, navodno apsolutne etike. Utoliko je čudnije kako nisu uspjeli do dana današnjega dokučiti razliku između zlotvora i njihovih žrtava, mada je promatraču nepomućena razuma to sasvim jasno. U Katekizmu katoličke Crkve – opširno tumačeći petu božju zapovjed („Ne ubij“) – razmatra se pitanje „Zašto ljudski život treba poštivati?“. Pa piše:

„Zato što je svet. Od sama početka uključuje Božje stvoriteljsko djelo i zauvijek ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Nikome nije dopušteno izravno uništiti ni jedno nedužno ljudsko biće budući da se to teško protivi dostojanstvu osobe i svetosti Stvoritelja: „Ne ubijaj nedužna i pravedna“ (Izl. 23,7)“

Vrlo lijepo, da u svemu ne postoji jedan „cik“ (kako bi rekla moja bivša) na koji se gospoda klerici neprestano vade, ne priznajući mjerodavnost svjetovnih sudova – dakako, kad im to odgovara u skladu s ekstremnim konzervativnim stavovima kojih su nositelji. Tko će na ovom našem jedinom svijetu, kojega nastanjuje zasad jedino poznata inteligentna(?) vrsta u svemiru, odrediti tko je nedužan i pravedan a tko kriv i nepravedan?

Kako je poznato da u svakom zakonu ima rupa koje najvještiji koriste bilo da se izvuku, bilo smanje kaznu ili sasvim odbace odgovornost, tako i spomenuti „cik“ služi Crkvi da samovoljno, a navodno u božje ime, makar samo moralno abolira (tek međukorak ka zakonskom ukidanju presude, kad pukne hora za to) dokazane zločince, ako isti služe zajedničkim ciljevima. Pa tako, Crkva predviđa nove ratove na tlu bivše Jugoslavije jer sve upućuje na to da se zločini isplate: što se osvoji ostaje agresoru, a žrtve odgovaraju zato što su se branile“, poručuje Hrvatska Biskupska Konferencija „Iustitia et pax“ povodom prvostupanjskih presuda hrvatskoj šestorki iz BiH te Stanišiću i Simatoviću – dakako, kudeći obje iz dijametralno suprotnih razloga.

 

Nekako ostaje dvojba u začetnike predviđenih ratova; hoće li to biti prekodrinci zbog uvjerenja u isplativost ratova ili njihova ovodrinska braća, kako bi iznova pokušala materijalizirati propuste za koje su „nevino“ osuđena? Odjednom tom vrhovnom klerikalnom skupu ne pada na pamet da „ne izuzimaju od krivnje i ne nameću krivnju“, već to čine punim plućima! Pa divane kako „teza o hrvatskoj agresiji povijesno ne stoji“, nalazeći niz okolnosti koje bi ju demantirale, dok o bošnjačkim žrtvama ni slovca, ali ne zaboravljaju zatražiti od pravosudnih tijela BiH „da kazne počinitelje zločina nad Hrvatima kada je već Haški sud to propustio učiniti, s obzirom da je u ‘napadima bošnjačke vojske ubijeno 1150 Hrvata, od toga više od stotinu djece’“. Eto, izgleda – prema zaključcima uvažene Komisije – kako je BiH izvršila agresiju, ako već ne na Hrvatsku, a ono barem sama na sebe. I u svečano iritantnom tonu zaključuju:

„Ako međunarodna zajednica nije spremna kroz ad hoc Sud u Hagu postaviti trajnije temelje mira na ovim prostorima, kako se to dade nazrijeti iz pojedinih optužnica i presuda, onda tu odgovornost na sebe mora preuzeti Republika Hrvatska, ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog pijeteta prema žrtvama i sprečavanja ponavljanja djela“.

Nit je Hrvatska agresor, nit je Haaški sud mjerodavan „postaviti trajnije temelje mira na ovim prostorima“, pa tu „odgovornost na sebe mora preuzeti Republika Hrvatska“ – miroljubivi faktor „par exellence“ – možda i oprobanim metodama od prije 72 i dvadesetak godina.

U svakom slučaju, ako se ne obistine crne slutnje sudije Harhoffa, ne samo u slučaju Mladića i Karadžića već i hercegovačke šestorke, imat će cirkuska ekipa nadbiskupa Vrhbosanske nadbiskupije novih prilika za cijelu turneju po evropskim zatvorima. Uz svesrdnu podršku svoje hrvatske centrale. Najjadnija uloga u cijeloj tragikomediji – kao i uvijek – pripada narodu, kojemu se uobičajilo samo kaditi, ne daj bože da se ne uvrijedi. Podrška koju te ovce već stoljećima pružaju svojim pastirima u njihovim degeneriranim i retardiranim poduhvatima, uvijek se obije o njihovu vlastitu glavu koja od toga – čini se – nije nimalo smekšala, postajući prijemčljivijom za razumne i etičke vrijednosti. Krajnje je žalosno da bilo koji vjernik, bilo koje konfesije, ne može uspostaviti direktni kontakt sa svojim Bogom već mu za to trebaju posrednici – da ne kažem advokati. Mora da mu duša nije baš najčišća, potrebuje li svog promotora i „pravobranitelja“. Ispovjedanje vjere kroz institucionaliziranu formu, direktno je omalovažavanje objekta obožavanja i njegovih moći koje navodno posjeduje, a među njih spada i mogućnost neposredne komunikacije sa svakom jedinkom. Institucionalizirani oblici bilo čega, uvijek podrazumijevaju pojačanu kontrolu vladajućih struktura nad svojim podanicima, bilo oni državljani, članovi stranke ili vjernici. Pravom vjerniku, koji je zaista uspostavio (barem on tako misli) komunikaciju – ako baš ne sa samim bogom, a ono barem sa nefalsificiranim etičkim vrijednostima svoje vjere – nije potrebna neka nadstruktura koja progovara u njegovo ime, a još manje propisano i navodno posvećeno mjesto na kojem će pod budnim okom svojih zemaljskih mentora općiti sa Gospodinom. Jedina zgrada koju on potrebuje je njegovo vlastito srce, a ako je ono pokvareno ni sve posvećene zgradurine ovoga svijeta ne mogu promijeniti tu činjenicu. A nadasve pred Svevidećim, ako postoji – dakako.

Rješenje za spas njihovih duša je sasvim jednostavno, jednostavnije od rušenja vlade ili ostvarenjem zahtjeva za raspisivanjem referenduma. Potrebno je naprosto odustati, ne od vjere, već od uvjerenja da si unutar crkvenih zidova bliži bogu nego van njih, da se riječi posrednika lakše probijaju do njega negoli izrečene vlastitim riječima i osvjedočene vlastitim ponašanjem. Odnos prema bližnjima ne treba drugog moderatora sem vlastita srca i savjesti, stoga dajte direktno u ruke potrebitima umjestu u crkvenu škrabicu, jer ni ne slutite koliki je „crkveni PDV“ na vaš prilog. Sasvim je lako organizirati (u principu, dakako – a posve nemoguće uz ovce ispranih mozgova) referendum za ukidanje međunarodnih ugovora Svete Stolice i RH, te preusmjeravanje novaca koju Crkva sukladno njima povlači u svoju blagajnu, u fondove socijalne skrbi. Jasno je da nikoga ne treba prisiljavati na odustajanje od dobrovoljnih priloga „bestidnici“, a još je jasnije da na prisilne donacije ne treba tjerati one koji to ne žele, kao što se danas čini. Mnogo je lakše uništiti „bestidnicu“ negoli srušiti vlast ili državu, jer ona – sem vjekovne slizanosti sa svim mogućim oblicima vlasti, zbog vlastitog samoodržanja – ne posjeduje nikave prisilne mehanizme osim slatkorječivosti i indirektne infiltracije u ustavni poredak zemlje, putem niza zakona izglasanih u njenu korist. Ako naprosto prestanete jesti, umrijet ćete od izgladnjelosti; prekinete li je hraniti, uvenuti će poput biljke koju ste zaboravili zalijevati i njegovati, ili će doživjeti preobražaj u smjeru skromnosti, siromaštva i služenja vjernicima, sukladno Isusovom primjeru.

Poklič („Uništite bestidnicu“) čovjeka koji nije bio ni ateist ni agnostik, ali je jasno uvidio mizeriju, prijetvornost i konzervativizam institucije koja se uspjela nametnuti tadašnjoj Evropi i potom cijelom čovječanstvu, snažno je obilježio stoljeće prosvjetiteljstva, ujedno postavši i znak njegovog velikog neuspjeha u prosvjećivanju masa na principima razuma i humanizma, a ne pukog sljedbeništva ove ili one vjere, stranke ili ideje. Na područjima bivše Jugoslavije, „bestidnica“ i dalje – zajedno s ostalom bestidnom braćom drugih konfesija – pokazuje i dokazuje opravdanost nadimka koji joj je dao Voltaire. A dali je se stide njeni vjernici, i još važnije – stide li se sami sebe – pitanje je za dubinsku psihoanalizu.

Tacno.net

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close