logo
bios

Ivan Foht: Istina i biće umjetnosti

Objavljeno prije 3 mjeseca . u pet, feb 21st, 2020

Šta je umjetnost? Postoji li uopšte definicija umjetnosti? Da li je ikada postojala? Bar neko određenje, koje će biti dovoljno da se za nešto kaže da je umjetnost.

Umjetnička kritika tako utvrđuje samo jednu stvar: prisustvo ili odsustvo umjetnosti. Međutim, iako je umjetnička vrijednost nečim nošena, ona nije data u svojim nosiocima, isto kao što i svaka vrijednost nije sadržana kao dio ili pozitivno utvrdljiva realnost same stvari koja je vrijedna. Ne može se reći: u ovom vidu, u ovom svojstvu, u ovom sloju romana leži njegova umjetnička vrijednost. Ona proizilazi iz cjeline djela kao njegov efekat ili utisak. Zato se može samo doživjeti i osjetiti, ali ne i označiti i opisati. Sve što  se od djela može opisati, odnosno prikazati, to je vanumjetnički sadržaj: fabula, motiv,tema, siže, ideja, zaplet, rasplet, itd. Pa kad se i sve to ispriča, nije se još rekla nijedna riječ o umjetničkoj vrijednosti djela. Znači li to da je umjetnička kritika a priori nemoguća?

Ivan Foht, „Uvod u estetiku“

Šta je umjetnost? Postoji li uopšte definicija umjetnosti? Da li je ikada postojala? Bar neko određenje, koje će biti dovoljno da se za nešto kaže da je umjetnost. Pošlo se od ljepote, koja je bila sva definicija umjetnosti, i stiglo do nečega što je gesta, pokret, događaj, poslije koga ne ostaje ništa materijalno. Da li je to umjetnost? Uče nas u školama, osnovnim, pa srednjim, da je umjetnost ono što predstavljaju velika umjetnička djela. Ima li tu, u toj činjenici, ikakve definicije? Klasično profesor dixit više ne pije vode. Bar je meni bilo gotovo nemoguće da to prihvatim. Kao (djelimično) matematički um, onaj koga je Paskal definisao kao l’esprit géométrique uz umijeće ubjeđivanja (persuader), ili kako on navodi u „Mislima“, l’esprit de géométrie odvajajući ga od tzv. svjetovnog duha (l’esprit de finesse) koji rezonuje na sasvim „proizvoljan“ svoj način. Kad je u pitanju velika tema, kao što je umjetnost, to nisam mogao da prihvatim. Čitao sam sve odreda, bio je to naprosto moj svijet. E.H. Gombrih na početku svoje kapitalne knjige „Umetnost i njena istorija“, objavljenu u „Nolitovoj“ sjajnoj ediciji „Književnost i civilizacija“ koju je uređivao Jovan Hristić,  kaže: Takva stvar kao što je Umetnost ne postoji. Postoje samo umetnici…Reknete li nekom umetniku da ono što je upravo napravio može biti sasvim dobro na svoj način, ali da to nije Umetnost, možete ga uništiti.“

Prije samog izlaganja o predmetu ove rasprave, a taj predmet je, kao i ostalo u seriji „Moje knjige“, uglavnom sam pisac, njegovo napredovanje, tumaranje, lutanje svijetom zvanim umjetnost , dakle, prije toga spomenuću prostor i ambijent tog mog lutanja. Redom, to je Sarajevo iz vremena mojih studija, kako matematičkih tako i životnih, koje bih slobodno nazvao uvod u književnost i uopšte umjetnost. Ali nije bilo tako odmah, u početku, po dolasku u Sarajevo. Upisao sam se na filozofiju, proveo nekih mjesec dana, pa je napustio. Zašto sam se upisao na filozofiju? Zbog fotografija tvoraca marksizma, Marksa, Engelsa i Lenjina, koje su bile izložene na zidu Doma kulture u Bosanskoj Kostajnici. Djelovale su impresivno, moćno. Tako su i mene priklonile sebi, filozofiju sam smatrao dijelom marksizma. Dakle, idem tamo gdje se ona uči. Ali, brzo me je zanos napustio, i prepisao sam se na matematiku sa fizikom. Samo što ovaj prelazak nije značio konačan raskid sa filozofijom. Pokazaće mi se brzo da je taj nadomjestak, ako tako mogu da kažem, bila estetika. Bili su zapravo neki meni bliski profesori. Početak je bio u Gimnaziji „Uroš Predić“ u Pančevu, gdje su predavali dvojica profesora filozofije meni vrlo značajni. Da ih spomenem, bar imenom, stariji Mladen Stojanov-Mlađa, i drugi, zamijenivši starijeg Mlađu, tek došao sa fakulteta, pa samim tim slab autoritet, Milan Mijatov. Za obojicu su na početku bili grčki filozofi i odmah marksisti. Sve ostalo bila su lutanja, traganja. Sve to prenijeli su na nas. Ja sam bio plodno tlo, marksizam se primio. Pokazaće se da mi je bila bliska i marksistička estetika. Tako to obično ide. 

Dakle, sada bih po ko zna koji put istaknuo značaj nekih izvrsnih profesora Sarajevskog univerziteta, prvenstveno na tadašnjem Filozofskom fakultetu iz kojeg se tek bio odvojio Prirodno-matematički fakultet. Tu su Branko Milanović, braća Lešić, Josip i Zdenko, Midhat Šamić, Midhat Begić, Ivan Focht, Kasim Prohić i još neki koje ovog puta neću spomenuti, ali ima vremena i za to. Izdvojio bih  posebno Kasima Prohića jer je bio najbliži nama umjetničkim početnicima i kalfama. Izuzetno angažovan u književnoj sferi, vodio je više časopisa, bio usmjerivač naših napora da se upišemo u katalog stvaralaca bilo kojeg smjera. Pored Ivana Fochta on je bio jedan od poznatijih jugoslavenskih estetičara. Preveo je značajnu Adornovu knjigu „Estetička teorija“ (što je bio veliki poduhvat), objavljenu u već spomenutoj „Nolitovoj“ sjajnoj ediciji „Književnost i civilizacija“, i napisao zaista izvrstan predgovor. 

Prateći estetičku literaturu onog vremena bio sam gotovo ponosan na sarajevske profesore koji su zauzimali visoka mjesta na ondašnjoj jugoslovenskoj ljestvici uvažavanja. Prevodili su knjige za izdavače u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, pisali predgovore, sarađivali u časopisima koji su i ako ne baš formirali onda svakako uticali značajno na moj kritički odnos prema savremenoj jugoslovenskoj umjetnosti. Ovdje pod jugoslovenskom podrazumijevam prostornu odrednicu. Kasnije će Kasim Prohić objaviti i značajne studije o Maku Dizdaru i Meši Selimoviću kojim je pokazao razliku između čisto književnog-istorijskog pristupa i estetičke rasprave. Njegova prerana smrt ostavila je prazninu baš u ovoj oblasti koja se više nije mogla ispuniti. Naprosto niko više nije razmišljao na takav način. U Beogradu je svoj veliki projekat „Biće i jezik“, kod nas više ignorisan nego pročitan, okončao Radomir Konstantinović, pristalica estetičkog pristupa svoje vrste. Naravno, tu je i otisak vremena, određeni marksistički otklon od takozvanog građanskog pristupa. Ali to su već pitanja koja ću samo naznačiti u ovom tekstu koji se dotiče ovako značajnih filozofskih i estetičkih mislilaca. 

Marksistički pristup će kroz vrijeme evoluirati prihvatajući opštije definicije i opštiji odnos prema umjetnosti, njenoj vezi sa savremenošću. Hegel se uvažava, ali se odnos prema kraju umjetnosti mijenja i njoj se namjenjuje mnogo značajnije mjesto u ljudskom životu. U prvo vrijeme, nadgradnja, kasnije postaje dio života poput svega onoga što se manifestuje kroz ljudsko bivstovanje. 

Meni je to bilo izuzetno zanimljivo i potrebno. Kao matematički um, htio sam više definicija, više koordinata da mi pomognu da se orijentišem u prostoru tako maglovitom. Osnovna pitanja: Gdje sam?, Ko sam?, Odakle dolazim? Kuda idem? nisu mogla dobiti odgovor dok se sam ne pronađem u tom fluidnom univerzumu naizgled malom, ali suštinski beskrajnom.  To da ti neko može reći, kao da ti daje diplomu, da si umjetnik, bilo koje vrste, postalo mi je gotovo opsesisivno. Jesam li to ili nisam? Da li da ostavim sve ostalo i da se predam samo muzama?! Jesam li odabran ili samozvan? Odabran ne znači odmah da sam bogomdan.

Prva knjiga koja me je upućivala prema odgovorima na ta pitanja bila je Fochtova, „Istina i biće umjetnosti“, objavljena kod sarajevskog izdavača „Svjetlost“, u ediciji „Pogledi“, koju je uređivao Muris Idrizović. Zanimljiv zaštitni omot uradio je slikar i grafičar Bogdan Kršić, poput neke asptraktne slike. Ona je došla gotovo kao utapajućem pojas. Nije se to vidjelo spolja. Ti redovno ideš na predavanja, slušaš izvrsne matematičare, Veselina Perića, Muhameda Bajraktarevića, Šefkiju Raljevića, i ostale. Povremeno i izvrsne predavače na Filozofskom fakultetu, ali njihova su predavanja strogo stručna, a ti se pržiš na nekom posebnom suncu iliti unutrašnjoj vatri o kojoj jedva nešto i znaš. Samo vidiš da to nije običan plamen.

Ivan Focht je svoje tekstove pisane više godina odvojeno jedan od drugog, kako su prilike nudile ili zahtijevale, podijelio na tri veće cjeline: FILOZOFSKO-ESTETSKE RASPRAVE O UMJETNOSTI, ESEJI O KNJIŽEVNOSTI i ESEJI O MUZICI.  Rasprava o Hegelu i kraju umjetnosti prvi je pravi tekst koji mi je došao u pravo vrijeme. „Hegelov pojam o umjetnosti i budućnost umjetnosti“ pronašao je u meni svoga pomnog čitaoca. Potom „Religija i umjetnost“, jednako značajan jer meni potpunom komunističkom ateisti pokazao je nešto šire vidike prošlosti i savremenosti. Na neki način, Fochtova misao smanjivala je moje gotovo komsomolske stavove, pomjerala me prema prostorima bližim Krležinom odnosu prema umjetnosti, primjerice prema Rilkeu ili Prustu. Ne baš prihvatanje tog društva, ali prihvatanje velike umjetnosti savremenika. To je za mene bilo revoluiconarno. Bukvalna teorija odraza je u suštini neprihvatljiva, čim se uđe u umjetnikovu intimu. 

Koliko je to već bilo daleko od tadašnjeg školskog dirigovanog prilaza umjetnosti, naročito književnosti. Kao da se likovna umjetnost lakše izborila za slobodu stvaralaštva nego književnost. Povremeno sam se osjećao kao Vaso Pelagić kome poslušnici Obrenovića spaljuju knjigu „Narodna prava“, na Slaviji, poistovjećujući to vrijeme sa srednjevjekovljem, sa Savonarolom a kasnije sa nacistima. Veliki privrženik Vase Pelagića, bio sam u sebi ogorčen na sve ono što su činili tom balkanskom patniku zato što nije prihvatao da se proda ni sultanu, ni caru, ni kralju, ni vladici, za malo hrane, da bi na kraju skonačo u požarevačkoj  kaznionici. Teško da bi išta moglo bolje da opiše ondašnje srpsko društvo koje je bilo gotovo gore od mrskog turskog ili austrougarskog. Kad je bježao od Obrenovića sklanjao se ipak u Austrougarsku. 

Kao komunista, nisam mogao da prenebregavam te temeljne podatke o vremenu u kome se živjelo, propagandu, laži, patriotske i ine parole poznate kao „padajte braćo“. Tvorac ovih stihova umrijeće takođe u bijedi. A tužen je i maltretiran od te svoje braće sa epoletama i služavkama. Analitički um, htio ne htio, mora biti i kritički um. Šta se promijenilo u tom društvu? Šta je narod uopšte shvatio od istorijskih događaja koji su se preko njega prelamali? Reklo bi se gotovo pa ništa, ili blaže, oni što su shvatali nikada nisu bili omiljeni na balkanskom prostoru. Umjetnost je svjedočila i o tome. Čak i muzika. Ali koja umjetnost? Koja djela?

 U svojoj knjizi, Ivan Focht je dao za mene izvrsne eseje o Kafki, odnosu realizma i modernizma, o kineskoj književnosti, o klasičnoj japanskoj poeziji i njenoj poetici, o porijeklu tuge u poeziji, o Traklu. Sve je to za mene bilo sasvim novo, jer je bilo dato na potpuno nov način. Iz svake rečenice osjećala se autorova naklonst prema književnim stvaraocima koji  su svoj unutrašnji svijet iskazivali tako da on postane sam za sebe biće, jer je bio istinit. To je osnovni i temeljni princip stvaralaštva. Jedino se tim putem može ići. Upravo se na ove eseje oslanja Fochtova sljedeća knjiga „Uvod u estetiku“. Poput velikih estetičara dvadesetog vijeka i filozofa umjetnosti, od Kročea do Hajdegera i Adorna, bez pjesnika se nije moglo raspravljati uopšte o estetici. U suštini estetika je izgledala kao posljednje pribježište filozofije. Ali da zvaršim s doprinosom knjige „Istina i biće umjetnosti“ mom estetičkom obrazovanju. Treći odjeljak ove dragocjene knjige, „Eseji o muzici“, bilo je za mene još veće otkriće. Vidio sam zapravo da o muzici ne znam ništa. Sam sam naučio note, pokušavajući da sviram gitaru. Uglavnom sve početnički i slabo. Ali me je muzika privlačila, počeo sam da posjećujem kocerte, da idem u operu, otkrio sam novi svijet umjetnosti. One velike, prave. Fochtovi eseji pokazali su mi da svaka muzika nije velika muzika, da i u njoj savremenost ima šta da kaže. To će biti osnova na koju će on sljedećih godina sagraditi do kraja svoj pogled na muziku, dostižući prostore „nove muzike“ o čemu je Adorno napisao temeljnu knjigu „Filozofija nove muzike“ a koju je Focht preveo za „Nolitovu“ ediciju „Sazvežđa“ i napisao predgovor.  Tih godina on je saradnik „Trećeg programa“ Radio-Beograda, tako da sam mogao da čitam u njihovom časopisu njegove tekstove o najrazličitijim problemima ne samo u umjetnosti nego i u kulturi u širem smislu. Zanimljiva je bila i njegova polemika sa drugim estetičarem i praktičarem Draganom M. Jeremićem oko koncepcija u ondašnjim časopisima. Ivan Focht je ocijenio uglavnom negativno tadašnje časopise, koji po njegovom mišljenju nisu imale nikakvu uredničku koncepciju. Kao dugogodišnji urednik više časopisa i novina, Jeremić se našao pogođen tom ocjenom i napisao je prilično oštar tekst za ono, još uvijek partijski kontrolisano, vrijeme. Focht mu nije ostao dužan i smireno i argumentovano pokazao da nije u pravu. To je bila prva Jeremićeva izgubljena polemika, a poslije će doći još jedna, koja je mnogo poznatija, ona sa Danilom Kišom. 

Sedamdesetih godina, u tu se priču meni sada uklapa kritičarski praktičar najvišeg mogućeg nivoa tog vremena, Igor Mandić, svojim kritičarskim tekstovima, skupljenim u knjigu „U sjeni ocvale glazbe“. Volio sam ja i druge njegove tekstove, ali muzičke kritike držale su se upravo ovih standarda. U ovoj su knjizi sadržani autorovi tekstovi objavljivani po novinama i časopisima, najviše u „Vjesniku“, gdje je radio Igor Mandić i objavljivao kritičke osvrte na knjige, pozorišne predstave i koncerte ozbiljne muzike. Te su njegove kritike, a bile su zaista kritike, postale toliko poznate da su se oko njih sporili vodeći muzički kritičari onog vremena. Mandićev stav je gotovo identičan sa stavom Ivana Fochta, odnosno stavom vodećih tzv. marksističkih estetičara onog vremena. Igor odgovara svojim kritičarima koji su bili uvrijeđeni do srži jer im se suprotstavlja muzički amater, što je bilo samo djelimično tačno, pošto je Mandić dobro poznavao muziku. Naprosto i jednostavno, Mandić je u svojim prikazima pisao krajnje negativno o onovremenom repertoaru zagrebačkih koncertnih dvorana, orkestara i pojedinaca. Naročito se digla velika prašina oko njegovog „otpisivanja“ Čajkovskog, koga je svrstao gotovo u kičeraj, odnosno u sapunice koje su namijenjene publici koja živi u drugom vremenu i ne zna šta je savremenost. Da citiram:

Kao „institucionalni organ javnog mnijenja o glazbi“, kako je određuje Adorno, kritika je na izloženom mjestu svih deformacija koje pogađaju glazbu. U građanskom društvu, ona je samo sluga javnog mnijenja što ga nameće klasa koja izdržava glazbu i u najvećem broju slučajeva navedena je da „bleji“ zajedno s tim mnijenjem (kako piše Adorno), koje, pak, papagajski ponavlja njene fraze i klišeje. Posao glazbenih kritičara time se pretvara u najamni rad: njihov je zadatak da sistematski uvjeravaju javno mnijenje kako su te fraze i klišeji zaista pravi sadržaj onoga što odjekuje u samoj glazbi (dok svoj pravi kritički poziv moraju izgubiti iz vida, kako ne bi izgubili namještenje)…

Osnovni problem je u tome što programi neprekidno serviraju ista muzička djela, a izvođači se trude, najčešće im i uspijeva taj trud, da ih izvedu na besprekoran način. Tu se, dakle, sav muzički život samo reciklira u beskraj a da se ništa bitno ne dešava u ovoj oblasti. Tu su „klišeji građanske kulture“ kojih se ne odriče savremeni tzv. muzički život kroz svoje programe. Mandić toj muzici, koja je dosadila svakome ko kritički misli, suprotstavlja potrebu da muzička kultura bude okrenuta masama koje su potpuno odvojene od nje. Gledano, dakle, sociološki, tu se klasni element pokazuje kao nasljeđe koje ne pokazuje bilo kakvu želju i potrebu da se mijenja. Društveni poredak se promijenio, ali sve ono što u kulturi treba da ga prati, ostalo je uglavnom u onom prošlom, nazovimo ga građanskom društvenom sistemu. 

Svaki put kada se prenose ti veliki glamurozni svjetski spektakli, kao što je Novogodišnji bečki koncert, meni je na umu upravo takvo gledanje na tu malograđansku vašarsku manifestaciju koja degradira savremenost na muzejski nivo. I to muzejski nivo kafanskog, najgoreg mogućeg tipa. Repertoar tih koncerata ne ide dalje od zlatnog doba bečkih kafana. Logično bi bilo da se takva muzika i izvodi u kafanskom ambijentu koji se samo povremeno dočarava jednako „ocvalim“ baletskim tačkama. Ali, ne, upravo na ovom nivou to malograđansko društvo je trijumfovalo. Manirizam, opšta mjesta, veličanje majstorstva, nekadašnja kafana postaje koncertna dvorana, a publika i dalje ona ista, malograđani  (Spießbürger) u koje se svijet pretvara, još od vremena francuske revolucije. Kapital sve određuje, pa i mjesto u bečkoj čuvenoj koncertnoj dvorani. To je istinsko moranje, određeno francuskim izrazom noblesse oblige. Slično bi se dobilo kada bi sa tom publikom zamijenila mjesta publika iz Gruže, jednako majstorstvo već pokazuju polupismeni trubači, ali svakako veći entuzijazam i učestvovanje same publike u koncertima. Slično bi se dobilo, svakako, kada bismo zamijenili publiku sa Nešvilom, i sličnim mjestima. Mnogo više se dobija na festivalima tipa Exit ili onima što su bili prije i čija je slava ostala. U suštini muzika je onakva kakvu očekuje data publika ništa izvan toga.

Sav napor Igora Mandića da okrene odgovorne prema novoj muzici, onakvoj kakvu je prikazivalo Zagrebačko bijenale ozbiljne glazbe, postaje gotovo smiješan, ili bolje reći raspada se kada se postavi pitanje u čije ime on govori, i kome je namijenjena ta muzika za koju se on zalaže? Jer, ako se zalažeš u ime radničke klase, dakle, marksističi, onda bi radnička klasa trebalo da je glavni slušalac te muzike. A ona to nije. Nije ni srednja klasa. Ko je onda ? S tim pitanjem suočio se, naravno, u svom „Uvodu u estetiku“ i Ivan Focht. Suočio se i Adorno raspravljajući o novoj, atonalnoj muzici. Jer nova umjetnost mora da slijedi logiku razvoja društva. Njegovu osjećajnost. Tako je bilo kroz istoriju. Samo što u umjetnosti nema napredovanja kao u nauci. Tako se ponovo vraćamo Hegelu i njegovoj tvrdnji da je sa razvojem nauke umjetnost dosegla svoj zenit. Toj tvrdnji suprotstavljali su se marksistički estetičari. 

Nama ipak ostaje utješno pitanje: Kako onda pisati o umjetnosti uopšte? Odgovor estetičara je logičan, proizišao iz mnogih Fochtovih tekstova, koji su se naslanjali na progresivne estetičare kojima je pripadao u svakom pogledu. 

Preostaje, dakle, jedino  da se složimo s jednim od najvećih suvremenih književnih kritičara, Robertom Curtiusom: umjetnička kritika je i sama umjetnost. Kritičar ne može iznova stvoriti djelo identično onom koje je uzeo za svoj predmet, a to bi i kad bi bilo moguće bilo besmisleno i nepotrebno. Ali, jedino što on može to je da svojim jezikom stvori ekvivalentnu doživljajnu vrijednost, da dadne jedan duhovni adekvat, da nam unutarnjom srodnošću svog svijeta sa svijetom djela koje mu je dalo podsticaj omogući da naslutimo taj dah umjetničke atmosfere.

Potom slijedi sedam zaključaka kakva bi trebalo da bude umjetnička kritika ako bismo prihvatili gore iznesenu tvrdnju. Citiram sedmi zaključak:

Bilo bi pravih umjetničkih kritičara toliko malo koliko i pravih umjetnika, jer i oni su umjetnici. (Rilkeov „Rodin“ nije manje umjetnost od samog Rodina. Rilke ovdje u svom mediju, riječima, gotovo de facto i ne govori o Rodinu, nego gradi atmosferu sličnu onoj koja izbija iz Rodinovih skulptura).

Već godinama pokušavam da provedem u praksu ove Fochtove zaključke koji su mi tako prilegli uz dušu. Ali nailazim na odbojnost kod tradicionalne književne kritike, pa i likovne, gdje se traže potpuno suprotni kriterijumi. Postali smo kao dva svijeta. A meni su najveći kritičari još uvijek sami stvaraoci, Rilke, Man, i redom. 

I posljednja Fochtova rečenica u njegovoj izvanrednoj knjizi „Uvod u estetiku“, kojoj su se, kako kažu Fochtovi prijatelji i sljedbenici, svi divili a rijetki je čitali: 

Zasada, da zaključimo: umjetnička kritika ne može biti kritika umjetnosti, nego kritika koja je umjetnost. 

Želim da citiram i nešto iz sjajnog tv razgovora dvojice sarajevskih velikih estetičara i dugogodišnjih prijatelja, Kasima Prohića i Ivana Fochta. Ovo su Fochtove riječi:  „Ima, tako, tri-četiri pitanja koja mi izgledaju velike tajne: Šta je to svemir? Šta je to život? Šta je to muzika?“  

Izvor: jergovic.com

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh