Ispovijest Mostarca koji nikada nije upoznao Srbina i Bošnjaka: Kako sam prešao Stari most- moja katarza
Za dobrobit svih ljudi u BiH, ovaj mladić piše o tome kako se i zašto svi trebamo osloboditi nametnutih predrasuda koje smo naučili kroz rat, odgoj, okolinu, politiku i poštovati svoje sugrađane kako bismo živjeli u boljoj BiH
24-godišnji Mostarac Bruno Bokšić na svom je blogu brunoboksic.com objavio interesantnu ispovijest/ priču o tome šta nacionalizam uradi čovjeku i kako je nekad ranije mrzio ‘one druge’, ‘drugačije’ s kojima živi te kako se podvrgnuo ličnoj transformaciji.
Za dobrobit svih ljudi u BiH, ovaj mladić piše o tome kako se i zašto svi trebamo osloboditi nametnutih predrasuda koje smo naučili kroz rat, odgoj, okolinu, politiku i poštovati svoje sugrađane kako bismo svi zajedno živjeli u boljoj BiH.
Priču sa bloga Brune Bokšića donosimo u cijelosti:
Da, ovo je priča kako sam mrzio druge, kako sam prvi put prešao Stari most u 2. razredu srednje škole, kako sam pisao nacionalističke pjesmice pune mržnje prema Srbima i Bošnjacima.
Isto tako, ovo je priča o osobnoj transformaciji radi koje imam nadu i vjeru za bolju budućnost Bosne i Hercegovine.
Disclaimer- U dijelu ovog teksta ću iznositi svoja razmišljanja, stavove i nacionalističke retorike koje sam imao tijekom svoje mladosti. Molim te da tekst pročitaš do kraja i tek onda doneseš svoj sud.
GDJE SAM BIO U GLAVI…
U 1. srednje sjedim na starom MSNu i napišem pjesmicu kao status:
Gazi, gazi, kolji Srbe
One stare na vrbe
One nove na kolac
Ostale u Jasenovac
To mi je tada bila normalna stvar. Dođem kući iz škole i skoro svaki dan pustim sebi na CDu zabranjene domoljubne pjesme koje pjevaju o bombardiranju Beograda, dolasku Jure i Bobana, prelasku Drine i bacanju ljudi po rijekama.
Postojala je velika razina mržnje i prema Bošnjacima. Na “onu stranu” nisam prešao do kraja 1. srednje a od svakog Bošnjaka sam očekivao da će me zaklati. “Onu tamo stranu” sam zamišljao kao pustoš gdje na svakom ćošku stoje bradati ljudi koji znaju da sam ja Hrvat i jedva čekaju da me napadnu.
Šišanje na skoro ćelavo i pravljenje kukastih križeva na Farmvilleu su bili moj modus operandi. Deranje na Srbe i Bošnjake, odnosno u tom vrijeme za mene četnike i balije, je bila moja svakodnevnica. Ta mržnja sam bio ja i to sam obožavao. Mislio da život mora biti takav te da su ti drugi stvarno ološ.
Naravno da je naredni korak za mene bio učlanjenje u HDZ gdje sam bio pravo dobar i aktivan dok se iz iste nisam iščlanio zbog razlike u vrijednostima.
Mislim da shvaćaš sada kakva sam osoba bio, te da ne moram iznositi više stvari iz moje prošlosti. Idemo sada do toga kako sam ja došao do ovakvog mentalnog sklopa, kako su ovakvi ljudi danas većina u bosanskohercegovačkom društvu te kako se na koncu svi mi možemo promijeniti.
KAKO SAM DOŠAO DO TOGA…
Dijete koje je živjelo na zapadnoj strani grada Mostara, u čisto hrvatskoj, katoličkoj obitelji, odgajano u strahu od drugog, koje nikada nije vidjelo drugog Srbina ili Bošnjaka osim na TVu i na filmovima lako poprimi ovakav mentalitet.
Moji roditelji su super i neizmjerno ih volim i nisu me učili da mrzim, ali su me definitivno učili da se bojim.
Društvo u kojemu sam odgajan je bilo čisto hrvatsko, katoličko društvo gdje su svi ljudi sa kojima sam se družio bili takvi, gdje je razgovor starijih bio fokusiran na dnevnu politiku i galamu na one druge koji nam uništavaju život.
Društvo, u kojemu je bilo normalno mrziti druge je bilo društvo u kojemu sam odrastao.
Pokojni djed je imao slike ustaša po svojim zidovima i pričao mi je priče o njima kao herojima koji su branili Hrvatsku te kako je Jasenovac mjesto koje su ti tamo zaslužili jer su nekada prije oni isto radili nama.
Osveta je bila normalna stvar, kao i mržnja, strah i prijezir.
Prošli rat je gledan kao izdaja Bošnjaka i Srba prema Hrvatima kojima ti nikada ne smiješ okrenuti leđa jer znaš šta te čeka. Isto kao i prije, čim se okreneš, zabit će ti nož u leđa.
E sada zamisli ovakvo okruženje, od prijatelja do roditelja, deda i baba, rođaka i apsolutno čitavog društva unutar kojega se krećeš kao dijete i to sve zamisli kroz barem 16. godina kontinuiranog utjecaja.
I postao sam onakva osoba o kojoj sam ti pisao na početku teksta. Osoba koja mrzi, prezire, koju je strah i kojoj su uvijek krivi oni drugi. Time samo bio isti, isti kao i većina naše države te se ovakav nacionalizam puno lakše manifestirao u Mostaru nego bilo gdje drugo u Bosni i Hercegovini zbog toga što nema proste većine jednog, drugog ili trećeg naroda…
Nemoj misliti da je ovo jedinstven slučaj, ovo se događa svuda u Bosni i Hercegovini, u svakom narodu, u svakoj vjeri, u svakom gradu i u svakom selu.
Ostatak Brunine priče čitajte na njegovom blogu OVDJE
