Ispovijest mladića iz BiH koji je 480 puta aplicirao za posao: Zar su ljudi izginuli za državu gdje je bitnije u kojoj si stranci, nego koliko znaš
Iz BiH svakodnevno odlazi sve više građana – ponajviše mladih, obrazovanih ljudi, koji ne mogu pronaći posao, uglavnom zbog toga što nemaju rođaka na odgovarajućoj poziciji – javlja Blic.
Tako je i Mirzet Omerović, diplomirani ekonomista od 20. jula prošle godine do danas, vjerovali ili ne, aplicirao za posao čak 480 puta, ali je još uvijek nezaposlen. Ipak, unatoč tome od potrage za poslom ne odustaje. Nada se da će i u BiH doći vrijeme da se mladi ljudi zapošljavaju na temelju toga koliko su kvalificirani za neko radon mjesto, umjesto na osnovu toga tko im je tata, stric, rođak …
– Poslao sam 480 aplikacija. Nikad neću odustati pa makar poslao još 480, jer se iskreno nadam da će netko cijeniti moje znanje i kompetencije. Ne želim otići iz ove države dok nešto ne promijenim. Ne želim da mi nitko pomaže i da me žali, želim zaradim sve svojim trudom i radom. Želim da mi se pruži prilika pokazati što znam, ne samo meni već i tisućama drugih koji se nalaze u istoj i sličnoj situaciji kao ja – naglasio je Mirza za Blic i upitao je li moguće da osoba koja ima završen državni fakultet pošalje 480 prijava i ne dobije posao.
– U Bosni i Hercegovini jeste. Je li normalno da od tih 480 prijava dobijete samo 12 odgovora? U BiH jeste. Je li normalno da kao odgovor na postavljeno pitanje zašto niste primljeni dobijete: “zato”? U BiH jeste. Je li normalno da na poziciji računovođe radi “seka” koja je završila srednju tekstilnu školu? U BiH jeste – ističe on.
Gdje su dokazi?
Prema njegovim riječima, bez obzira na to da li netko ispunjava osnovne uvjete za posao kao što su – radon iskustvo minimalno godinu dana, poznavanje rada na računalu (dokaz), poznavanje nekog stranog jezika (dokaz), vozačka dozvola (dokaz), nije sigurno da će dobiti posao ukoliko nema dobru “štelu” – rođaka na odgovarajućoj poziciji.
– Da bi završio fakultet treba ti 16 godina, dakle završavaš u najboljem mogućem scenariju sa 23 godine. To naravno košta živaca, ali i novca. Ako uz sve to roditelji ne rade nigdje i nemaš novca onda su ti vrlo male šanse završiti. Recimo, ja sam završio fakultet, radno iskustvo nemam, ali eto radit ću negdje kao volonter 12 mjeseci. Radiću sve osim posla u struci – Kuhat ću kave, nositi poštu … Ali dobro je, bar ću dobiti papir. Mada, nije ni to sigurno, jer u BiH čak i za pripravnički treba štela. Poznavanje rada na računalu? E to znam, znam raditi u Mikrosoft officu, znam koristiti Internet i još nekoliko programa! Vidi i za to treba dokaz. Što li mu je to? E to ti je ono da položiš tečaj informatike za što ti treba oko 200 KM. Poznavanje nekog stranog jezika? To je bar lako. Imam tetku u Njemačkoj i naučio sam njemački gledajući crtane filmove, a naučio sam i engleski gledajući filmove. A vidi, opet dokaz treba. Čak i da dođe Angela Merkel ili David Cameron tražili bi im dokaz o poznavanju njemačkog odnosno engleskog jezika. Da bi završio jedan stupanj jezika, najnižu razinu u BiH treba 500 KM. Vozačka dozvola. Što će mi vozačka dozvola kada ću raditi uredski posao? Što će mi vozačka ukoliko ću slagati robu u nekom marketu? Ne prijavljujem se za vozača formule1 ili za rally. Ali, takva nam država i za to treba dokaz da imaš vozačku, jer ako navedeš da imaš, a nemaš kažu da lažeš. Ovdje doći Sebastian Loeb i njemu bi vozačku tražili, da vide je li on može upravljati vozilom, iako mu možda nikad neće trebati kada radi u uredu. Eh, a vozačka dozvola košta 1.200 KM, ukoliko položiš od prvi put – priča Mirzet.
‘Tatini sinovi’
Za neke druge pozicije, trebaju i drugi certifikati, ali ukoliko se gleda samo ovo osnovno, dodaje on, za apliciranje na natječaj za posao potrebno je 1.900 KM.
– Odakle meni 1900 KM? Je li se itko pita odakle nama tolike pare? Što ćemo mi koji nemamo sponzora – tatu koji ima visoku plaću da to sve financira? Znači, u startu se pravi razlika između onih koji imaju dobru pozadinu i onih koji nemaju. Sad dolazimo do toga da si istovarao i utovarao ugljen kako bi zaradio 15 KM dnevno, išao kopati susjedu u njivu za 20 KM dnevnice i tako si jedva skupio tih 1.900 KM za natječaj, ali nakon toga nemaš više ni za kiflu . Prijaviš se na posao, imaš sve kompetencije – prosjek 9.2, certifikate, vozačku dozvolu, vrijedan si, a drugi kandidat ima neki faklutet završen u Kiseljaku, Travniku, Bijeljini, Živinicama …. – gdje još ima tih privatnih fakulteta, tata mu je u nekoj jakoj političkoj stranci. On dolazi na razgovor za posao u automobilu BMW, “audi”, “porche”, a ti si jadan sedam puta presjedao iz autobusa u autobus, ili nisi imao novca ni za kartu, pa si stopirao da stigneš, a možda si i četiri sata išao pješke. Obavljen je razgovor, direktor kaže bit ćete informirani tko je primljen. Prolazi dva mjeseca nema odgovora, da bi na kraju shvatio da je taj drugi kandidat primljen. Pozoveš direktora i pitaš zašto nisi ti primljen, u čemu je bolji taj drugi kandidat od tebe i dobiješ odgovor “zato”. Ima i situacija i da se natječaj objavi, ti se prijaviš i nikad ne dobiješ nikakav odgovor. Nakon toga, za sedam dana čuješ da je to radno mjesto popunjeno još prije 3 mjeseca, ali natječaj je objavljen samo da se broji, da vide ljudi da su oni objavili natječaj. Odeš na vrata pitati primaju li radnika, istjeraju te iz ureda i još ti kažu da si nekulturan, pitaju tko si, čiji si, tko te poslao i slično – ogorčen je Mirzet.
Dodaje da mladi u BiH žele raditi, ali se ne mogu “progurati” od “tatinih sinova”.
– Mi hoćemo raditi, ali nemamo gdje. Ne možemo raditi u državi gdje para vrti gdje burgija neće. Rodbinske veze, koverte para, stranačka opredijeljenost, gdje se ne gleda jesi li sposoban već jesi li podoban. Ovo je samo jedan od razloga zašto mladi odlaze iz BiH. Nema logike? Ima logike, ali nema tko shvatiti. Ponekad se zapitam zašto se moj tata borio za ovu državu, zašto je na tisuće ljudi izginulo. Zašto su se svi oni borili i dali svoju mladost, svoje živote? Zar su se borili za ovakvu državu gdje je najbitnije jesi li Srbin, Bošnjak ili Hrvat, gdje je bitnije u kojoj si stranci nego koliko znaš – kazao je on.
Stručni kadar odlazi u inozemstvo
Stručan kadar nam, tvrdi odlazi u Njemačku, Švedsku, Austriju, Luksemburg, Norvešku, a ostaju oni koji moraju.
– Čast izuzecima, ali je činjenica da nas liječe nestručni ljudi koji su završili medicinu u nekim školama u Gračanici, Zavidovićima … Gospodarstvo nam vode ljudi koji su završili neke fakultete u Travniku, Kiseljaku, Gornjoj Maoči … Nema od naše države ništa, sve dok se vodi ovakva politika. Zašto će meni pripravnički staž kad jednostavno možemo uvesti praksu na fakultetu i kao ljudi naučiti naš kadar kako se što radi, jer ovako izgubimo godinu dana radeći kao sluge, a ne naučimo ništa? Znam da ovo nikad neće doći do onih kojima je namijenjeno i da je njih baš briga. Njima je dobro. Ali znam da će doći do mladih ljudi koji prolaze kroz isto kroz što prolazim i ja. Želim ti mladi ljudi shvate moju poruku, da nikad ne odustaju od svog cilja. Možda je ovo baš pravo vrijeme da mi napravimo neke promijene u državi – naglasio je Mirzet Omerović.
