Piše: Edin Urjan Kukavica
Islam nije religija, a muslimani ne bi smjeli biti religiozni ljudi. Problem nije samo definicijske, nego suštinske prirode. Islam je vjera, sveobuhvatni način i sistem života u kojemu se svih dvadeset i četiri sata u danu, sedam dana u sedmici i 355/365 dana u godini tačno i precizno zna šta, kada i kako treba raditi, činiti i/ili ne činiti; muslimani su – ili bi, makar, trebalo da budu – vjerni(ci), predani i odani svojoj vjeri živeći svoje živote svjesni da – ultimativno – nisu vlasnici ničega, od svojih života i sudbina do događanja u svijetu i svemiru, ali da svojim ponašanjem i djelovanjem značajno i znakovito mogu utjecati na sve jer, sve što čine na ovome privremenom svijetu izravno odjekuje njihovim vlastitim budućim svijetom.
Osim toga, temeljem činjenice da se njihov ovaj odražava na njihov budući svijet, muslimani, vjerni(ci) bi morali znati da im je njihov Gospodar propisao samo malo znanja te da, iz to malo znanja nipošto ne bi smjeli da sude ni o kome i ni o čemu dijelom zbog toga što ne znaju dovoljno, a dijelom zbog toga što će im biti suđeno. Iz navedenog ishode tri osnovne paradigme islama kojih bi se vjerni(ci) trebali pridržavati u cilju mirnog života na ovom i spasa na Budućem svijetu: samo Bog ima, samo Bog zna i samo Bog (ima pravo da) sudi. Svako narušavanje ravnoteže koja počiva na ovom tronošcu ugrožava stvoren(jsk)i sklad i unosi nered tamo gdje je Bog, Uzvišeni, predodredio da bude red. Drugim riječima, svako preuzimanje bilo kojeg od ovih (božanskih) prerogativa od strane čovjeka predstavlja miješanje u Božje poslove i stvari, sebi pripisivanje božanskih osobina i ovlasti i čovjeka vodi u najteži grijeh koji, kaže se, Bog, Uzvišeni, nikome neće oprostiti – širk, pripisivanje Bogu (sebe) kao druga i ortaka.
Jedno od čuda Božjeg stvaranja je što nikada nije, niti će, stvoriti dva ista cvijeta ili travke – premda nama, ljudima svi cvjetovi i travke jedne vrste izgledaju gotovo ili potpuno identično – a kamoli da je stvorio dva ista čovjeka, istog izgleda, sa istim osobinama, sposobnostima, mogućnostima te, logično, ni sa istim kapacitetom za vjerovanje i izvršavanje vjerskih propisa. “Čovjek je Moja tajna, a Ja sam njegova Tajna”, kaže nam uzvišeni Bog ovom jednostavnom rečenicom otkrivajući i zakrivajući toliko istina o Njegovome posljednjem i najpotpunijem stvorenju koliko ne može stati ni u sve knjige svijeta, napisane i nenapisane. Jedna od najvećih i najvažnijih je, dakako, da nijednom čovjeku nije otkriveno stanje drugog čovjeka, pa ni njegovo vjerovanje ili nevjerovanje te da, nijedan čovjek sebi ne smije uzeti (za) pravo da drugog čovjeka optuži ili, ne daj Bože, osudi da je nevjernik. Sunnetom Poslanika islama dopušteno nam je, dapače, obavezni smo samo potvrditi vjeru onome koga vidimo da se Bogu klanja. Sve osim, izvan i preko toga je ono što su naši časni preci i prethodnici nazivali “bogovanjem”, odnosno, suđenje temeljem malo znanja pa i, sebi pripisivanje Božjih ovlasti.
S druge strane, Poslanik islama nam izravno kazuje ko ne spada među njegove sljedbenike, vjernike, muslimane, oštro nas upozoravajući riječima: “Nije od nas…!” – “Nije od nas onaj od čijeg jezika i ruku nisu sigurni drugi ljudi!” “Nije od nas ko ne poštuje starije i ko nije milostiv prema mladima.” “Nije od nas onaj koji vara.” “Nije od nas onaj ko se zasiti a njegov komšija gladan.” “Nije od nas…!”
“Meni najbliži od vas bit će oni koji imaju najljepši ahlak, koji su skromni i koji mire i zbližavaju” jer, “Poslan sam”, kaže Poslanik islama, “da upotpunim ljudski ahlak (moral, ćud, lijepo ponašanje)”
“Allah, uistinu, ne gleda ni u vaša tijela niti u vaš izgled, nego gleda u vaša srca i vaša djela.” jer, srca su “Allahove posude na zemlji. Najdraže su mu one posude koje su najčišće, najčvršće i najtanje: čiste od grijeha, čvrste u vjeri i tanke (nježne) su prema ljudima.” “O ljudi!” kaže Uzvišeni, “Od jednog muškarca i jedne žene Mi smo vas stvorili, te vas narodima i plemenima učinili da biste se međusobno upoznavali; sigurno je među vama najčasniji onaj ko je najbogobojazniji” ili “Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.” (49:13) Ljudi se, u islamu, međusobno ne razlikuju ni po porijeklu, ni po boji kože, ni po položaju, ni po imovinskom stanju… nego samo po bogobojaznosti koju dokazuju dobročinstvom. A “dobročinstvo je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer iako ti Njega ne vidiš, On tebe, zaista, vidi.”
Ramazan je. Mjesec u kojem je zabranjeno ratovanje ali nije zabranjen džihad; najbolji džihad je borba protiv svojih vlastitih strasti i prohtijeva. Ramazan je, a propisan nam je džihad! Džihad na Allahovom Putu Njemu, Uzvišenom, najdražim djelom, čuvanjem jezika; najvrjednijim djelom, ispoljavanjem ljubavi prema ljudima; najboljim vjerovanjem, znati da je Allah, Uzvišeni uvijek uz tebe ma gdje se ti nalazio; najboljom milostinjom, stjecanjem znanja i podučavanjem drugih; najvećom dobrotom i velikodušnošću, obilaskom onih koji tebe ne obilaze, davanjem onima koji su tebi uskratili, opraštanjem onima koji su tebi nepravdu učinili; skrivanjem tuđih sramote, prisjećanjem svojih vlastitih mahana i nedostataka; najbrižnijom vjerom, vođenjem računa i o ovosvjetovnim i o onosvjetovnim poslovima; korištenjem pet stvari prije nego nas zatekne drugih pet: života prije smrti, zdravlja prije bolesti, slobodnog vremena prije zauzetosti, mladosti prije starosti i bogatstva prije neimaštine. Ramazan je; sveti mjesec za mudžahide – borce na Allahovom Putu. Mudžahid je onaj ko je poranio i izišao iz svoje kuće žureći da zaradi i nahrani svoju djecu, ko je krenuo da radi htijući da nahrani i izdržava svoje stare i iznemogle roditelje, čak i onaj ko je požurio da zaradi radi sebe ako mu namjera nije bila da se oholi i gordi imanjem i imetkom pred drugim ljudima.
Ramazan je. Najbolji iftar je onaj koji se zaradi vlastitim rukama.
Neko će upitati: „Sve je ovo dobro, ali obećao si priče o Nasrudin-hodži!? A ni spomenuo ga nisi“ Evo dvije hazreti Nasrudinove. Prva: dok je Nasrudin hodža prevozio učenjaka preko rijeke rekao mu je nešto gramatički nepravilno. „Zar nikad nisi izučavao gramatiku“, upita ga učenjak. „Nisam“, odgovori hodža. „Onda si pola svoga života protraćao“, reče učenjak sažaljivo ga gledajući. Nešto kasnije hodža se obrati putniku: „Da li si ikad učio plivati?“ „Nisam“, odgovori učenjak. „Onda je sav tvoj život protraćen“, reče hodža. „Tonemo.“ I druga: neki putnik prolazeći kroz grad naiđe na veliku skupinu ljudi koji su ispraćali dženazu. Nasrudin je stajao na ćošku i posmatrao ljude koji su prolazili. „Ko je umro?“, upita putnik Nasrudina. „Nisam siguran“, odgovori Nasrudin, „ali mislim da je to onaj što je na tabutu.“
Patrija – nap.ba
