Čovjekova je dužnost da učini nešto od sebe i sa sobom, da razvije samoga sebe u plemenito biće koje još nije i koje može biti
Sasvim je normalno da osjećamo kako se mijenjamo i kako se trebamo mijenjati. Osvrćući se na prethodne verzije sebe često primjećujemo da smo postali bolji ili da smo zakazali u nekim stvarima. Iskustvo osobnog rasta ugrađeno je u naše mišljenje i djelovanje. Život koji se izležava na kauču nije ni sretan niti krepostan. Većina se slaže kako postoje dobri razlozi da se napravi nešto od vlastita života. U konačnici da se nešto napravi od sebe i za sebe. Bez obzira tko smo i koji položaj u društvu zauzimamo trebali bismo njegovati vještine i moći koje nam omogućavaju ispunjavanje vlastitih ciljeva i kreiranja života kakvog želimo živjeti. Kada trajno i (ne)povratno (ne) uspijevamo postići ono što želimo i hoćemo javlja se snažan osjećaj traćenja vremena i nezadovoljstva postignutim. Uvijek je prisutan osjećaj, ako ne i nešto više, koji nas upozorava kako smo propustili nešto vrijedno. Svi imamo tog intimusa, tog daimoniona koji nikad ne ostavlja čovjeka ravnodušnim pred njim samim.
Lijenčina ne razvija svoje talente. Prihvaća i miri se sa okolnostima koje su mu nametnute ili kojima se svojevoljno podvrgava. Nedostatak težnje i želje za napretkom i sklonost prema apatiji i pasivnosti su već odavno utabani putevi prema lijenosti, ako ne i očaju. S druge strane čitava filozofijska, teologijska i socijalna tradicija pozivaju na razvijanje vlastitih interesa i usavršavanja vlastitih talenata. (Suvišno je ovdje podsjećati na novozavjetnu prispodobu o talentima, ali je itekako poučno spomenuti što će se dogoditi onome koji protrati svoje talente. „Plač i škrgut zubi.“) Iako se neradom zamjeramo svome umu, volji i društvu, jer možda prolazimo kroz težak životni period, jer možda nismo svjesni krivice koju činimo sebi i drugima, jer se možda suočavamo s nepovoljnim životnim okolnostima koje su izvan naše kontrole ili nas možda pritišću društvene nepravde ne možemo se tek tako otarasiti balasta odgovornosti za sebe, svoju obitelj, društvo, vjeru, znanje itd. Čak i ako smo ugodno zadovoljni sobom i sretni na svoj način vjerujemo kako ipak možemo učiniti još više. Možemo bolje i vrijedimo više su parole koje se često ispisuju, predlažu i propisuju. Takvih jeftinijih savjeta prepuni su priručnici za samopomoć.
Međutim, intuicije koje sam prethodno opisao uvelike su u skladu sa stavovima I. Kanta. U Etičkom elementarnom nauku Metafizike ćudoređa Kant tvrdi da ljudsko biće ima nesavršenu dužnost prema sebi da razvija i povećava svoje prirodno savršenstvo. Dugujemo sami sebi „da prirodna svojstva […] ne ostavimo neiskorištenima te ih tako reći pustimo da hrđaju” (MS 6:444). Dužnost prema sebi je osnovni uvjet samopoštovanja. Kao biće s autonomnom voljom čovjek treba razvijati i povećavati svoje racionalne sposobnosti kao sredstvo „primjerenosti svrsi svojeg postojanja” (MS 6:444). Filozofi se ne slažu oko toga postoji li doista moralna obveza samousavršavanja. Iako Grci naglašavaju brigu o sebi, oni ne negiraju druge u moralnom smislu. Upravo suprotno, nebriga o vlastitom sebstvu vodi zanemarivanju brige za drugoga u svakom smislu. Tako Sokrat mladom i ambicioznom Alkibijadu, koji se želi što prije domoći upravljanja polisom, želi reći da će tek kada bude mogao upravljati svojom dušom ispravno i redovito biti sposoban upravljati gradom i čuvati njegove zakone i ustav te održati pravednu ravnotežu među građanima. Ipak, u novije vrijeme, neki filozofi (R. P. Wolff) odbacuju dužnost prema sebi jer je duboko moralistička, dok drugi (B. Williams) odbijaju ideju dužnosti prema sebi kao apsurdnu jer moral upravlja samo društvenim interakcijama između pojedinca i ne može ništa reći o tome kako djelatnik sebe vidi. Pretpostavimo ipak da su kantovske dužnosti prema sebi moguće i da osobe općenito duguju sebi kao svrhu samousavršavanje.
Čovjekova je dužnost učiniti nešto od sebe bez obzira o kojem vremenu i kakvoj prigodi je riječ. Najbolje svakodnevno!
Prijelomni trenutci i prijelomna životna razdoblja idealni su i nadasve povoljni uvjeti za nove početke za samousavršavanje. Takav povoljan trenutak ili ono što su Grci nazivali kairos jest upravo, za mnoge, početak Nove godine. Ljudi si u polupijanom ili nadasve trijeznom, u svakom slučaju napetom i iščekivajućem početku novog ljeta, obećavaju čudesa, na svašta se zaklinju i mnoga toga se odriču. Gotovo da se nalazimo u korizmenom vremenu. Svaka promjena, a pogotovo ona koja cilja na plemenite stvari je dobra. U biti obveza je svakog čovjeka razvijati vlastite kapacitete (neki među nama to čine više nego drugi) koji će nam pomoći u ostvarivanju naših planova i ciljeva koje zadajemo sebi tijekom života. Naprosto, čovjekova je dužnost učiniti nešto od sebe bez obzira o kojem vremenu i kakvoj prigodi je riječ. Najbolje svakodnevno! Ta zapovijed, učiniti nešto od sebe i sa sobom, može se izraziti i na sljedeći način: „’razvijaj svoje duševne i tjelesne snage tako da valjaju za sve svrhe na koje možeš naići’, dok je neizvjesno koje bi od njih jednom mogle postati tvoje.” (MS 6:392) „Moć da se uopće postavi neka svrha”, bilo koja svrha, „značajka je čovjeka”. Zahtjev za kultiviranjem naših sposobnosti je „dužnost da se stekne zasluga za čovječanstvo pomoću kulture uopće” (MS 6:392) To je uvjet da živimo u skladu sa svojom vrijednošću kao ljudska bića radeći na planovima i ciljevima koje cijenimo i koji nas čine onime što jesmo.
Naravno ljudi imaju mnogostruke sposobnosti i različite darove (talente). Kant dijeli prirodne sposobnosti u tri vrste: prve su moći duha koje uključuju projekte poput matematike, logike i filozofije i raznih drugih intelektualnih aktivnosti. Drugo su moći duše u koje spadaju kreativne sposobnosti kao što su pamćenje, percepcija i mašta te razne matematičke, praktičke i međuljudske vještine. Treće su moći tijela, tj. fizičke aktivnosti koje podržavaju tjelesno zdravlje i njegove funkcije. Ovu razliku između vrsta sposobnosti ne treba shvaćati previše kruto. Mnogi talenti i aktivnosti kojima se bavimo uključuju elemente sve tri kategorije. Štoviše samousavršavanje bi trebalo biti holistički pothvat koji se nastavlja tijekom cijeloga života. Dakle, intenzivno fokusiranje na razvoju jedne sposobnosti i zanemarivanju svih ostalih nije način ispunjavanja dužnosti, čak i ako to znači postizanje veličine u tom jednom svojstvu. Slično razvijanje određenog broja naših sposobnosti samo tijekom jedne faze našeg života također nije način da ispunimo dužnost. Potrebno je redovito i to cjeloživotno stremljenje i vježbanje. Primjerice čovjek se može odlučiti za razvoj svojih vještina javnog govora, iako mu nije lako govoriti samouvjereno i elokventno pred drugima, iako ga je odgoj obeshrabrio i spriječio da iznosi svoje mišljenje, pa iako i sam, kao rezultat toga, rijetko osjeća povjerenje u svoj govor. To nije nešto za što ima poseban smisao i vjerojatno nikada neće postati veliki govornik. Međutim, sve je to dobro. Nije važno ako je njegov napredak spor, oskudan, krut i u suprotnosti s njegovim prirodnim sposobnostima. Štoviše i dalje je taj čovjek obvezan njegovati vlastite sposobnosti čak i ako ne postoji ništa za što je posebno nadaren.
Dužnost samousavršavanja ne znači nužno da čovjek bude podložan fanatičnoj opsjednutosti i moralnoj čistoći osjećajući kako u svakom trenutku treba raditi nešto obvezno ili živjeti u stalnoj psihičkoj napetosti i sukobu sa svojim željama
Štoviše mi nismo dužni stalno razvijati svoje talente svaki puta kada imamo priliku ili kad god ispunjavamo neku drugu dužnost. Naravno još uvijek je dopušteno i kad je prikladno opušteno zuriti u loše televizijske programe. Dužnost samousavršavanja ne znači nužno da čovjek bude podložan fanatičnoj opsjednutosti i moralnoj čistoći osjećajući kako u svakom trenutku treba raditi nešto obvezno ili živjeti u stalnoj psihičkoj napetosti i sukobu sa svojim željama. Dužnost samousavršavanja nije obveza uzimati samousavršavanje kao naš jedini i primarni motiv kada uživamo u određenim aktivnostima. Mi nemamo obvezu opsesivno se brinuti o svom savršenstvu, ali imamo dužnost približiti se što je ljudski moguće više idealu savršenstva tj. maksimizirati svoje samousavršavanje.
Kao ljudska bića ograničeni smo u vremenu i vremenom, sposobnostima i energijom i imamo druge važnije potrebe i odgovornosti kojima se moramo baviti. Na primjer Kant eksplicitno ističe da sposobnosti koje gajimo ne moraju biti izravno povezane s našim moralnim savršenstvom. Naš izbor može biti i kultiviranje kulinarskih talenata ili nadarenosti za nogomet iako nas naša sposobnost kuhanja i nogometiziranja neće učiniti moralno boljom osobom i iako nikada nećemo moći koristiti te sposobnosti u bilo kakve izravno moralne svrhe. Naše ulaganje u navedene aktivnosti (kuhanje i nogometiziranje) za njihovo dobro su dovoljne. Stoga je pogrešno pretpostavljati da je Kant svaku radnju smatrao pitanjem dužnosti ili da su kantovski agenti pretjerano zaokupljeni svojom moralnom čistoćom i savršenstvom.
Dužnost samousavršavanja zahtijeva od nas da razvijamo svaku vrstu sposobnosti (tjelesne, duševne i duhovne) na bilo koji način i u bilo kojoj mjeri koja nam odgovara s obzirom na naše subjektivne okolnosti (tj. naša vremenska ograničenja, prirodne sposobnosti, odnose s drugima, društveni status, ekonomski i financijski razred, rasu, kulturu itd.) i vrstu osobe kakva želimo biti i vrstu života koju cijenimo i želimo živjeti. Dakle, ako cijenimo trčanje i postavimo si cilj poboljšati svoje vještine trčanja ono što bi trebali činiti jest redovito trenirati i dosljedno sebe izazivati u svom treningu. Možda nećemo moći trenirati svaki dan i možda nikada nećemo moći trčati vrlo brzo i možda nam je trčanje izuzetno teško, ali ništa od toga nije protiv izvršavanja i ispunjavanja dužnosti samousavršavanja. Potrebno je postaviti si cilj i poduzeti razumne mjere za njegovo postizanje ne ugrožavajući svoju dobrobit i svoje obveze prema drugima.
Nikome osim sebi nisam dužan njegovati svoje talente, sposobnosti i interese. Moji prijatelji obitelj i zajednica me mogu motivirati i poticati i stvarati povoljne uvjete za moj razvoj, ali nitko nije odgovoran za moj napredak, nitko mi ne može zamjeriti ili me sankcionirati kada ne razvijam svoje sposobnosti
Značajka dužnosti prema sebi jest da se ona ne duguje nikome osim samome sebi. Kada ne ispunim dužnost koju dugujem nekome drugome, na primjer prijevarom u poslovnom dogovoru, osoba koju varam ima pravo protestirati protiv mene i možda tražiti naknadu za moju prijevaru. Međutim, nikome osim sebi nisam dužan njegovati svoje talente, sposobnosti i interese. Moji prijatelji obitelj i zajednica me mogu motivirati i poticati i stvarati povoljne uvjete za moj razvoj, ali nitko nije odgovoran za moj napredak, nitko mi ne može zamjeriti ili me sankcionirati kada ne razvijam svoje sposobnosti. Ja sam jedina osoba koja ima pravo žaliti se ili prosuđivati o tome kako se ponašam prema sebi u pogledu svoga razvoja.
Mnogi od nas se boje neuspjeha i radije bi izbjegli iznevjeriti sebe i druge umjesto da pokušavaju slijediti svoje sposobnosti do kojih im je stalo. Svatko može postati ravnodušan ili nezainteresiran za život osobito nakon stresa i svakojakih frustracija. Uvijek je primamljivije prepustiti se užitku i udobnosti, dopustiti da nas vuku želje i emocije. Lako je postati lijenčina. Lako je postati slijepac nikad ne istražujući ništa. Također je uobičajeno kada pronađemo nešto što stvarno volimo raditi ili u čemu smo dobri potrošiti sve svoje vrijeme i resurse kultivirajući ga. Svaka osoba duguje samoj sebi, kao uvjet samopoštovanja, njegovanje vlastitih sposobnosti.
Cjelogodišnja je dužnost vježbati se fizički, duševno i duhovno, a ne samo jednokratna novogodišnja odluka. Odluka je vrsta prilike za izbor s kojom se susrećemo u svakodnevnom životu. Suočavamo se s odlukama kad god je na nama što ćemo učiniti. Odluke su svakodnevne – što obući na posao ili gdje večerati – i životne – s kojim partnerom provesti život ili gdje živjeti. Iako su odluke sveprisutne i svakodnevne one nikada nisu lagane. One su jednokratne za razliku od dužnosti koja je trajna i također svakodnevna. Živjeti svaki dan iznova svoju odluku i svoje obećanje pretvarajući ga u dužnost koja nema uvjeta, nema opravdanja, iznimki i olakotnih okolnosti.
Uvijek je primamljivije prepustiti se užitku i udobnosti, dopustiti da nas vuku želje i emocije. Lako je postati lijenčina
Repetitio est mater studiorum stara je latinska poslovica koju bismo mogli sažeti i na sljedeći način. Bez vježbanja nije moguće nikakvo postignuće, nikakva vještina, nikakvo umijeće, nikakav sportski ili bilo koji drugi uspjeh. Svako individualno ostvarenje, svako dobro izvršeno djelo pretpostavlja sposobnost vladanja vlastitim nagonima, motivacijama, nedaćama raznih vrsta. Tjelesno vježbanje i strpljenje, postojanost u hrabrosti, težnja prema mudrosti, plemenitosti i razboritosti, poštovanje prema drugima i samome sebi, služi ne samo odgoju pojedinca, koji prema tome teži da samoga sebe oblikuje i usavrši, nego također i oblikovanju u jednog dobrog i odgovornog građanina u polisu.
Poznato je kako se bilo koje savršenstvo postiže korak po korak i određena djelatnost se uči i usavršava metodičkim ponavljanjem vježbi. Ovaj proces podrazumijeva prijelaz od upornog uvježbavanja prema svjesnom izvršavanju. Onaj koji vježba svoje tjelesne, duševne i duhovne sposobnosti primjećuje sam svoj napredak i položaj s obzirom na cilj; primjerice koliko još truda mora uložiti kako bi ga konačno mogao sustići. Čovjekova je dužnost da učini nešto od sebe i sa sobom, da razvije samoga sebe u plemenito biće koje još nije i koje može biti.
Franjo Mijatović, polis.ba
