Intervju, Noam Chomsky: SYRIZA i Podemos su anti-neoliberalne stranke, ali nisu revolucionarne

U intervjuu za CTXT Chomsky tvrdi kako u SAD-u više ne postoji podjela na „demokrate“ i „republikance“ u pravom smislu te riječi, te da su današnji demokrati u stvari nekadašnji „umjereni republikanci“. S druge strane, republikanci su se mobilizirali kako bi se postigli dva cilja: prvo, uništiti zemlju i za sve okriviti demokrate, tako da se oni mogu vratiti na vlast, a drugi njihov drugi cilj je jednostavno služiti bogatima i moćnima.  U tu su svrhu republikanci izašli iz okvira parlamentarne demokracije i mobilizirali kršćanske ektremiste kroz koje sada djeluju i promoviraju ideje srednjeg vijeka. Za Chomskog su grčka SYIRIZA i španjolski Podemos stranake koje se bore  “protiv neoliberalnog napada koji davi i uništava periferne zemlje”. Za njega, „SYRIZA jest anti-neoliberalna stranka, ali ona ne traži da radnici kontroliraju industrije“. Isto tvrdi i za Podemos.

Ima li još uvijek razloga za optimizam?

Noam Chomsky: Pa, netko ima,  iako postoje sigurno i razlozi za pesimizam. Ako želi preživjeti, čovječanstvo će morati donijeti odluku i ne zaboraviti dvije velike i neposredne prijetnje: jedna je katastrofa za okoliš, druga je nuklearni rat. Bilten atomskih znanstvenika, koji je bio glavni priručnik za nuklearna i strateška pitanja dugo godina, objavio je poznati članak “Sudnji dan”, kojim se određivalo koliko kazaljkama na satu treba do ponoći. Još od vremena kubanske krize, sada smo najbliži ponoći. Nuklearna prijetnja raste. Ona je uvijek bila značajna, a gotovo je čudo da smo joj izbjegli. U ovom trenutku, SAD troši milijarde dolara za modernizaciju svog nuklearnog arsenala.Ugovor o neširenju nuklearnog oružja nas tjera da počnemo uklanjanjati ta oružja, ali nitko ne pokazuje znakove da to želi učiniti. Ništa od toga. Rusija također nastavlja s tim, ali s nešto manjim obujmom.

No, gotovo nitko ne govori o tome.

Noam Chomsky: Ne govore mnogi, osim nekih strateških analitičara, financijskih stručnjaka i drugih osoba zainteresiranih o tim pitanjima. No, postoje ozbiljne prijetnje. Jedna je sukob u Ukrajini. Nadamo se da će se moći otkloniti, ali gledajući pozadinu priče to uopće nije sigurno. Samo jedan primjer: ranih ‘80-im je Reaganova administracija odlučila provjeriti rusku obranu. Dakle, provedeni su simulirani napadi iz zemlje i zraka, uključujući i nuklearno oružje. Rusi su rekli da ono što su radili nije nikakva vježba, nego pravo upozorenje. To je bio trenutak ekstremne napetosti. Reagan je tada upravo najavio plan strateške obrambene inicijative, kao što je Star Wars, ali analitičari s obje strane su to tumačiti kao prvi udar. To nisu bili obrambeni projektili,  nego jamstvo za pokretanje prvog napada. Sada, kao što su tvrdili Rusi, američki obavještajci priznaju da je prijetnja bila izuzetno ozbiljna. U stvari, nedavno izvješće kaže da je gotovo eksplodirao rat.

Dakle, mi smo čudom živi?

Noam Chomsky: Vratimo se izvorno pitanje. Optimizam? To je uvijek ista priča. Bez obzira na ono što se događa u svijetu, uvijek u osnovi imate dvije opcije. Možete odabrati da budete  pesimist, rekavši da nema nade i napustiti sve napore, u kojem slučaju ćete doprinijeti tome da se dogodi najgore. Ili možete zgrabiti svaku nadu koja uvijek postoji i pokušati učiniti ono što možete, a možda i ste vi u mogućnosti pomoći da se izbjegne katastrofa, ili čak otvoriti put  boljem svijetu.

Promijenili ste jezik kada vam je bilo 29, a zatim ste pokušali promijeniti svijet. Ipak, pretpostavljam da je ovo drugo teže nego prvo. Je li to vrijedno toga?

Noam Chomsky: Promijeniti jezik je također vrlo teško! U tome ima i malo znanosti, aspekata suvremene filozofije … Mislim da sam bio dio male manjine.

Ja bih rekao da je saldo bio pozitivan?

Noam Chomsky: Bilo je uspjeha, ne samo mog, već općeg protivljenja nasilju, ratu, nejednakosti. Pokret za građanska prava, u kojem nisam bio referentan lik, ali sam bio uključen kao i mnogi drugi, dobio je smislene ciljeve, iako nisu svi ispunjeni. Ako zanemarimo službenu retoriku, borba Martina Luthera Kinga ne završava 1963. godine sa njegovim poznatim  “I Have A Dream” što je dovelo do građanskih prava i značajnog poboljšanja u mnogim drugim pravima na američkom jugu. No King nije ostao u tom trenutku. On se nastavio boriti protiv rasizma sjeveru. Također je pokušao stvoriti pokret za siromašne, ne samo za crnce, nego za siromašne u cjelini. King je ubijen u Memphisu (Tennessee), jer je tamo podržavao štrajk. Zatim je njegova supruga, njegova udovica, vodila marš kroz jug u svim područjima u kojima je došlo do pobune, te došla u Washington i postavila kamp. To je bio najliberalniji skup u povijesti. Bilo mu dopušteno da ostane neko vrijeme, a zatim je po noći poslana policija, uništila kamp i izbacila sve. To je bio kraj pokreta za borbu protiv siromaštva. Danas znamo da veliki dio problema nije iskorijenjen.

Europa također živi najmračnije doba u posljednjih 50 godina

Noam Chomsky: Bilo jest značajnih poboljšanja, ali je onda došla prepreka. I to s neoliberalnim napadom na svjetsku populaciju, koja je započela krajem ‘70-ih s Reaganom i Thatcher. Europa je danas jedna od najvećih žrtava te lude ekonomske politike koja iz recesije želi izaći štednjom. Čak i MMF kaže da to više nema smisla. Ali ima smisla iz točke gledišta onih koji su za demontažu socijalne države, slabljenje prava radnika i za povećanje moći bogatih i privilegiranih. Gledano na ovaj način, to je njihov uspjeh, jer je rezultat i bio uništiti društva.

Mislite li da će se stvari promijeniti?

Noam Chomsky: Imamo vrlo značajan otpor protiv neoliberalnog napada, a najvažniji se odvija u Južnoj Americi, što je spektakularno.  500 godina je Južna Amerika trpjela dominaciju zapadnih imperijalnih sila, nedavno, SAD-a. No, u posljednjih 10 ili 15 godina je počela kidati okove. To je vrlo bitno. Latinska Amerika je bila jedna od najvjernijih saveznika Washingtona i američke politike.

Bila je „dvorište“…

Noam Chomsky: Ali je prestala biti. Ne u potpunosti, ali po prvi put u pola tisućljeća se zemlje kreću prema integraciji, što je uvjet za nezavisnost. Oni su se odvojili od prošlosti i počinju biti zajedno. Simbol toga je da je Amerika izgubila svoje vojne baze u Latinskoj Americi, a posljednja je zatvorena u Ekvadoru. Još jedan upečatljiv primjer je ono što se događa na kontinentalnim konferencijama. Posljednja je održana u Kolumbiji, gdje se nije mogla napraviti zajednička deklaracija i to iz razloga što su se sve zemlje usprotivile SAD-u i Kanadi. To je bilo nezamislivo u prošlosti.

Guantánamo ipak postoji. Mislite li da će Kuba pokušati vratiti tu bazu u razgovorima u Havani?

Noam Chomsky: Siguran sam da ću pokušati, ali sumnjam da će SAD to prihvatiti.

Čitao sam nedavno vaš u kojem kažete da je Obama konzervativni liberal, umjereni republikanac, a Nixonova vlada je bila najveća ljevičarska uprava u povijesti.

Noam Chomsky: Nixon je bio dobar momak …Danas  su se standardi promijenili. Sada se Nixon čini ljevičar i Eisenhower radikalno zapaljiv. Eisenhower je na kraju rekao je da oni koji podržavaju ludilo od zakona o New Dealu ne mogu biti dio američkog političkog sustava. Sada je sve to prošlost.

Obama nije ljevičar?

Noam Chomsky: Termin „ljevica“ se u SAD-u sada koristi za umjereni centar, jer se spektar promijenio. Stari vic kaže da je Amerika zemlja jedne stranke s dvije frakcije (demokrati i republikanci).  To je bio vrlo uspješan model koji se potrošio. Sada u zemlji ima jedna stranka i samo jedna frakcija: umjereni republikanci. To je jedina igra. Demokrati su slični onome što su nekad bili umjereni republikanaci. Druga strana, republikanci, preselili su se iz tog okvira. On su odustali glumiti parlamentarnu stranku. Jedan od najuglednijih vođa konzervativne misli, Norman Ornstein, opisao je republikance kao radikalne buntovnike koji ne žele je sudjelovati  u parlamentarnoj politici.

Gdje su tu neokonzervativci ?

Noam Chomsky: Mobilizirani su kako bi se postigla dva cilja: prvo, da se uništi zemlja i za sve okriviti demokrate, tako da se oni mogu vratiti na vlast. Njihov drugi cilj je jednostavno služiti bogatima i moćnima. Ali, kako se ne može napraviti taj politički program, napravili su razumnu stvar: oni su mobilizirali velike dijelove stanovništva koji su uvijek bili tu, ali nisu bili organizirani kao politička snaga. Jedna od tih skupina su evanđeoski kršćani, koji čine veliki dio stanovništva. Evo novog šefa senatskog Odbora za zaštitu okoliša, Jamesa Inhofeoma, koji kaže: “Arogantno je reći da ljudi mogu učiniti išta protiv Božje volje, pa i klimatskih promjena.” To je pretpotopni jezik… Primitivna plemena imaju više kriterije. No, to je suština evanđeoskih republikanaca, kršćanske ekstremističke baze.Drugi dio su preplašeni ljudi. SAD je sada vrlo mješovito društvo, a bijela populacija postaje manjina. Tako da velikom dijelu stanovništva određene skupina političara kaže: “Pljačka se naša zemlja!“, što je način da se kaže da ima previše tamnih, odnosno Latinoamerikanaca.

A muslimani?

Noam Chomsky: Ne,  Latinosi su sada glavni izvor straha.

Nacionalni mit uvijek funkconira i plaši invazijom “inferiornih” naroda..

Noam Chomsky: U kolektivnoj svijesti mi smo sada na mjestu gdje je naša anglo-mitološka baština ne samo ugrožena, nego se stječe dojam da nam ti stranci preuzimaju zemlju. Politika koja se temelji na zabludama je osnova za političku mobilizaciju.

Europa ima sličan put …

Noam Chomsky: Ludost je da Trojka donosi odluke u Europi. To se s ljudskog stajališta može opisati kao sumanuto, ali s političkog aspekta oni nisu u zabludi i sve će im ići super. Oni su bogatiji i moćniji nego ikad, a uništavaju neprijatelja – opću populaciju.

Aki Kaurismäki, finski redatelj, naziva to sadističkim kapitalizmom.

Noam Chomsky: To je da je kapitalizam inherentno sadistički, zapravo je priznao Adam Smith, kada mu je dao slobodne ruke i oslobodio od vanjskih ograničenja njegovu sadističku prirodu. Što je kapitalizam? Povećati svoj profit na račun ostatka svijeta.Poznati nobelovac i ekonomist James M. Buchanan je jednom rekao da je ideal svakog ljudskog bića da bude gospodar, a ostatak svijeta da bude njegov rob. Sa stajališta neoklasične ekonomije, zašto ne? To je idealno.

Jedan svijet bez prava i odgovornosti?

Noam Chomsky: Svijet bez pravila, gdje jaki čine ono što žele,  a gdje, nekim čudom, sve ide savršeno. Zanimljivo je vidjeti kako je Adam Smith objasnio poznatom frazom “nevidljive ruke” koja se danas koristi. Sada vidimo da kada kapital nema ograničenja, osobito financijska tržišta, sve eksplodira. To je ono čime se Europa suočava danas.

Iznenađujuće je da 25 godina nakon pada Berlinskog zida Syriza, ljevičarska stranka, osvaja izbore u Europi. Kao da je politika Trojke naišla na pravog neprijatelja …

Noam Chomsky: Ja ne mislim tako … Iz jednostavnog razloga što postoje mnogi mitovi o neprijatelju. Rusija je dalje od socijalizma nego što je danas SAD. Boljševička revolucija je bila veliki neuspjeh za socijalizam, jer je izazvala autokratsku tiraniju u kojoj su radnici, koje Lenjin nazvao proleterskom vojskom, bili pod kontrolom vođe koji nije imao veze sa socijalizmom.

Syriza onda klatno povijesti potjera unatrag?

Noam Chomsky: Prema postojećem obrascu, Syriza je ljevičarska stranka, ali njen program to nije. To je anti-neoliberalna stranka i ne zahtijeva od radnika da kontroliraju industriju …

Naravno, nije revolucionarna…

Noam Chomsky: Ni tradicionalno socijalistička … I ovo nije kritika, mislim da je to pozitivno. A isto vrijedi i za Podemos. Oni se bore protiv neoliberalnog napada koji davi i uništava periferne zemlje.

Razgovarajmo o medijima. Vi ste oštro su kritizirali The New York Times i The New Yorker u dva posljednja članaka. Pad tradicionalnih novina ima veze, kako kažu urednici, s internetom?

Noam Chomsky: Pisao sam o The New York Timesu i The New Yorkeru, jer ono što me zanima jest gdje je ta liberalna granica. Drugi opet radije osuđuju Fox, što je smiješno. Ono što je zanimljivo su intelektualni časopisi, jer uspostavljaju vanjske granice prihvatljive kritike. Oni su neka vrsta čuvara. Oni kažu: “Možete doći ovdje, ali ne još” i sve čine iz partikularnog interesa. S doktrinarne točke gledišta ne mislim da su se novine promijenile. Njih državne strukture štite odavno. Rušenje demokracije u Gvatemali je dobilo snažnu potporu medija. Događanja u Iranu 1953. su uvelike podržana. Vijetnamski rat  je imao jednako veliku podršku u svim vremenima. Zapravo, jedina zamjerka medija ratu u Vijetnamu je da nije uspio. Kada Obamu opisuju kao „velikog moralnog  junaka koji se protivio invaziji na Irak“, što tisak piše? On je samo rekao da je rat bio greška, naravno, zato što nije uspio. Da je dobro završio, to bi bilo idealno…

Dakle, mediji su „čuvari moći“, a ne demokracije?

Noam Chomsky: Novine doživljavaju ozbiljan pad, ali mislim da je to u osnovi zbog rada na tržištu oglašavanja. Glavni mediji su veliki posao, a žive uglavnom od oglašavanja, a kada se njihov  izvor kapitala rasprši, onda su u padu. Ako uzmemo za primjer Boston Globe, što su bile dobre novine, jedne od najboljih u zemlji, sada nema nezavisnih vijesti. Isto se događa u ostatku zemlje. Tu je doktrinarni stav u kojem ako ne zaradite dovoljno novca – propadate.

Nije li čudno da mediji i dalje brane model koji ih vodi u propast?