Kultura

Telo u filozofsko feminističkoj auri ili Šta telo nije ili nema

Piše: Ljiljana Arsenović
Izvor: afirmator.org

Sažetak:

Dihotomno mišljenje sveprisutno u zapadnjačkom feminističkom i filozofskom teoretskom polju sastavljeno od parova koje čine duh i telo, mišljenje i prostiranje, razum i strast, psihologija i biologija, produkuje hijerarhijsku prevlast uvek jednog pojma na račun drugog. Privilegija zahteva potčinjenost da bi ostala privilegija.¹ Telo je sve ono što nije duh a što duh mora da iztisne, pobedi i neutrališe, da bi sačuvao svoju nadmoć i integritet. Sinonimni dualitet duhu/telu je muškarac/žena, omiljeno istorijsko i filozofsko mesto eksplicitno ili implicitno mnogih teorija.

Kartezijansko gledište na telo ima tri pravca rasprostiranja. Prema prvom, telo nema specifičnosti te kao takvo je organsko (prirodne nauke ) ili fizičko (društvene nauke ). Telo nije subjekat već objekat. „Kod Fukoa, telo je objekt, meta i instrument moći, polje najvećeg investiranja u operacije moći, ulog u borbi za kontrolu moći nad materijalnošću koja je za nju opasna, upravo zbog toga što je nepredvidiva i sposobna da bude upotrebljena na potencijalno beskonačno mnogo načina u skladu sa beskonačno različitim kulturnim diktatima. Naročito u formi disciplinske normalizacije koja danas preovlađuje, moć, po Fukou, koristi i, uistinu, proizvodi subjektove želje i zadovoljstva u stvaranju znanja i istine, što može da obezbedi prefinjenije, naprednije i efikasnije tehnike za nadgledanje i kontrolu tela u spirali moć-znanje-zadovoljstvo. Ta materijalnost je telo, skoro kao medij gde moć operiše i kroz koji funkcioniše.“²

Prema drugom kartezijanskom gledištu, tela se tumače kao instrumenti, oruđa ili mašine. Telo nije samo svoj gospodarveć vlasništvo subjekta, posedovanje, nalik satu sa sopstvenim mehanizmom za pokretanje.³

Prema trećem i poslednjem kartezijanskom mišljenju, telo je medijum za prenos kodova iz privatne u javnu sferu, i obrnuto. Da bi ovo kruženje uspelo telo mora da bude pasivno i transparentno, ukroćeno i oslobođeno od svih specifičnosti.⁴

„Sve dok feminističke teorije nekritički preuzimaju ove uobičajeme pretpostavke, smatra Gros, one učestvuju u devalviranju tela što ide ruku pod ruku sa potčinjavanjem žena.“⁵

„Dok je za Fukoa telo polje gde se izvodi igra moći, znanja i otpora, za Ničea je telo posrednik i aktivni uzrok znanja. Ukratko, Fuko uzima telo kao rezistentnu, pa ipak fundamentalno pasivnu inerciju čije su unutrašnje karakteristike i sile od malog interesa za funkcionisanje moći. Prema tom shvatanju, samo telo funkcioniše skoro kao „crna kutija“: nad njim se deluje, ono se upisuje, u njega se zagleda; iz njega se izvlače informacije, njemu se nameću režimi disciplinovanja; ipak, njegova materijalnost za sobom, takođe, povlači sposobnost brzog oporavka i na taj način, isto tako, (potencijalne) načine otpora kapilarnom delovanju poretka moći. Ono je neka vrsta pasivnosti, sposobno da bude pokrenuto u skladu sa interesima moći ili u formi subverzije, u zavisnosti od njegove strateške pozicije.“⁶

Elizabet Gros pridaje veoma veliki značaj Spinozinom radu, naročito u delu kojim on premošćava kartezijanski dualizam uvodeći u teoriju pojam apsolutne i beskonačne supstancije, „pojedinačne kako u vrsti tako i u broju“. (…), konačne supstancije nisu stvari nego modifikacije ili afekcije jedne iste supstancije(…).“⁷ Spinozin monizam ima i svoje mane za čije premošćavanje Elizabet Gros predlaže sledeće stanovište: „ ljudska tela imaju nesvodive neurofiziološke i psihološke dimenzije čiji odnosi ostaju neopoznati i ljudska tela u težnji za integrisanjem i kohezijom imaju, takođe, divnu mogućnost da obezbede i proizvedu fragmentacije, lomove, izmeštanja koja orijentišu tela i delove tela prema drugim telima i drugim delovima tela.“⁸

Ženska telesna specifičnost se često koristi kako bi se opravdale određene društvene nejednakosti uzrokovane patrijarhatom i društvenom podelom rada po kojoj su žene nesposobne za neka zanimanja koja su privilegija muškaraca a njima se ostavlja polje reprodukcije. Time se pravi čvrsta paralela između žene i njene veze sa telesnošću čime se utire put ka slobodnom kretanju muškaraca prema ženskim telima.⁹

„(…) Telo je neposredno uključeno u politiku; na njemu se neposredno odražavaju odnosi moći; oni utiču na njega, žigošu ga, dresiraju, muče, primoravaju ga na rad i ceremonije, zahtevaju od njega izvesne znake. Politički uticaj na telo povezan je, složenim i uzajamnim vezama, sa njegovom ekonomskom upotrebljivošću; odnosi moći i dominacije utiču na telo, dobrim delom, kao na proizvodnu snagu; zauzvrat, ono može postati radna snaga samo ako je uključeno u sistem potčinjavanja (u kojem telesne potrebe predstavljaju brižljivo pripremljen, sračunat i koršćen politički instrument); telo postaje korisna snaga samo ako je ujedno i produktivno i počinjeno telo. … može postojati “znanje” o telu koje se ne svodi na nauku o telesnim funkcijama, kao što može postojati ovladavanje telesnim snagama koje se ne može svesti na mogućnost njihovog pobeđivanja: to znanje i takvo ovladavanje telima su ono što bi se moglo nazvati političkim tehnologijama tela. … Reč je o nekoj vrsti mikro-fizike moći kojom se služe razni aparati i institucije; njeno polje dejstva nalazi se, na neki način, između ovih značajnih funkcija i samih tela, sa njihovom materijalnošću, i njihovim snagama.“¹⁰*

Zaključak:

Naučni diskurs polaže pravo na bezličnost, neobojenost, nesubjektivnost, neemotivnost što ga reprezentujena objektivnost. Idući Spinozinim tragom telo nema istinu a „budući da je duša korelativna ideja stvarno postojećem telu, stepen sofisticiranosti, razlikovanja i jasnosti ideje je upravo proporcionalan stanju tela. Ovo upućuje na to da ideja nije samo atribut ljudskih tela, nego da je i izraz organizacije specifične vrste tela.¹¹ Telo ima svoju istoriju, predstavlja kulturno ukrštanje i produkt kulture. Telo nije prazan list hartije na koji muškost ili ženskost mogu da budu upisani bez ograničenja. Nesvodive razlike između polova utiču na raznolikost življenog tela koje se različito predstavlja i upotrebljava u raznorodnim kulturama. Telo nije pasivno, sirovo i surovo ali je objekat društvene prisile, upisivanja kodova te ekonomske i polne razmene.¹² I na kraju: „ telo nije ni javno ni privatno“, ( već oboje), „ ni prirodno ni kulturno, ni psihičko ni društveno, ni instiktivno ni naučeno, ni genetski ni okolinom determinisano.“¹³

¹Gros, Elizabet , Promenljiva tela, Centar za ženske studije FPN, Beograd, 2011:21

² Promenljiva tela-izvod iz teksta, Telo kao površina upisa izvor: http://www.zenskestudie.edu.rs/index.php?option=com_content&task=view&id=80&Itemid=38

³ Gros, Elizabet , Promenljiva tela, Centar za ženske studije FPN, Beograd, 2011:29; sa čim bi se složio Lok prema navodu autorke

⁴ Ibid. str. 30

⁵ Gros, Elizabet , Promenljiva tela, Centar za ženske studije FPN, Beograd, 2011:30-31

⁶ Promenljiva tela-izvod iz teksta, Telo kao površina upisa izvor: http://www.zenskestudie.edu.rs/index.php?option=com_content&task=view&id=80&Itemid=38

⁷ Ibid. str. 31.

⁸ Ibid. str. 35.

⁹ Ibid. str. 36.

¹⁰Promenljiva tela-izvod iz teksta, Telo kao površina upisa izvor: http://www.zenskestudie.edu.rs/index.php?option=com_content&task=view&id=80&Itemid=38,   (Fuko, 1997:28))

* Napominjem da se u ovom eseju neću baviti egalitarizmom i društvenim konstrukcionizmom iako bi to bio logičan sled činjenica.

¹¹ Gros, Elizabet , Promenljiva tela, Centar za ženske studije FPN, Beograd, 2011:33

¹² Ibid. str. 41.

¹³ Ibid. str. 48.

Literatura:

Gros, Elizabet , Promenljiva tela, Centar za ženske studije FPN, Beograd, 2011

Promenljiva tela-izvod iz teksta, Telo kao površina upisa izvor: http://www.zenskestudie.edu.rs/index.php?option=com_content&task=view&id=80&Itemid=38

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close